Pjesnici vole njurgati o svojim bolima, opisujući teške misli, težinu postojanja, nerješive dileme, fatalne događaje, bolne ubode, tmaste oblake koji se vuku nebog, guste magle koje obavijaju duše.
O sati sumnje, sati bola, tko stvara taj vas kleti neće...I kako je teško biti star, i biti mlad...i čemu život, čemu sve...i bacila je sve niz rijeku...
Izgleda da je lako pisati o lošem raspoloženju. Riječi samo naviru, stihovi bujaju, nižu se kao da ispadaju iz rukava...
Lako su uvući u letargiju, u melankoniju, malodušje. Lako to preraste u beznađe, depresiranje, moguće u pravu depresiju. Znamo to iz životopisa velikih pjesnika.
Tko je bio u takvim tmurnim raspoloženjima, tko je gacao po blatnjavom dnu močvare, taj zna kako je teško izvući noge iz blata. Tko je bio na dnu zna koliko napora treba uložiti da se otisne i izroni na površinu. I kako se lako ponovo navući.
Tabletica protiv letargije i malodušja koja bi donijela konačno izlječenje ne postoji.
Šteta što ne postoji.
I, ne samo da ne postoji tabletica protiv malodušja, štoviše, kad smo u lošem modu bez snage da pronađemo izlaz, izgleda kao da nas sve uokolo sprječava da izađemo na svjetlo: tužne pjesme na radiju koje preuveličavaju tugu, reklame na televeziji koje preuveličavaju tuđu sreću, dobronamjerni ali kontraproduktivni savjeti susjeda, i svašta još.

Dok omogućavamo teškim mislima da se gomilaju i motaju kao šećerna vata na štapić, da ispnjavaju posudu u kojoj je naša duša, trebali bismo imati na umu jednostavnu činjenicu: u istu bocu istovremeno ne može stati i voda i vino. Ako u istu bocu uliješ vino i vodu, dobiješ nešto treće, malo je voda, malo je vino, ali nit je voda, nit je vino.
U srce ne može istovremeno stati i tuga i radost. Dobiješ neku mješavinu, malo jednog, malo drugog ali nit je radost, nit je tuga.
Dok je srce ispunjeno teškim osjećajima, u njemu nema mjesta za radost. Dok se žalimo, brinemo, očajavamo ili se ljutimo, ne možemo se istovremeno otvorenog srca radovati. Ne možemo se iskreno radovati onima kojima smo se dužni radovati, onima koje naša radost hrani.
Možda se i ne znamo radovati. Možda ne znamo kako se to radi.
Osjetiti radost, ono, kad udahneš toliko da ti pluća narastu velika kao svemir, kad odjednom vidiš jasno široko i daleko, kad ti se ruke povećaju toliko da bi zagrlio more do beskraja, kad si lagan, ispunjen, zahvalan, kad suze poteku, kad bi viknuo visokim zvonkim A da se čuje do zvijeza. Od tog smo osjećaja jači, zdraviji, čvršći, trajniji.
Taj osjećaj ne možeš osjetiti dok njurgaš. Radost nije veliki dragi kamen. Radost je pijesak. Izmiče kroz prste stišćeš šaku i ako ne obraćaš pažnju na sitna zrna dok pokušavaš dohvatiti veću radost kroz veću zaradu, veću diplomu, sjajniju medalju, savršeniju ljepotu.
Šteta.
Jer, sigurno bi nešto svakog dana moglo izazvati radost. Osmijeh tvog djeteta, dodir vode na tijeku, mirisna roba u ormaru, okus krempite u ustima, osjet uspravne čvrstoće nakon treninga.
Dok ti stalno vrtiš istu pjesmu, svakidašnju jadikovku, vrijeme odnosi prilike za radovanje.
Okreni ploču!

Malo pomaže ovo: svaku večer prije nego zaspimo treba se prisjetiti deset stvari na kojima smo zahvalni. To može biti bilo što: događaji, zabavna iskustva, dobro obavljeni poslovi, susreti s dobrim ljudima, lijepi razgovori, kupovine, bilo što, ali treba biti deset dobrih jednostavnih životnih okolnosti, zadovoljstava i sl.
U početku je teško pronaći 10, ali već nakon par dana nalaziš ih toliko da ne možeš odlučiti kojih 10 izdvojiti.
Ako zaboravimo na večer, može se to izvesti bilo kada u toku dana.
Ponekad smo toliko zaokupljeni brigama da se ne stignemo radovati.

Za osvještavanje i pojačavanje osjećaja radosti pomaže i ovo: Što bi, kad bi ovome mogla svjedočiti, na ovo rekla neka nama važna osoba koja je pokojna? Ja se pitam: Što bi rekla moja mama da me sada vidi?

Treba imati na umu da su osjećaji zarazni. Prelazni. Svo to njurganje prelazi na naše najmilije. Isto kao i radovanje.

(Ne nalazim adekvatnu oznaku teksta pa ću ovaj tekst označiti kao politiku. To je politika duše. I poeziju jer nije pjesma)