U mom kraju je prodano tisuće stanova i kuća s okućnicama stranim državljanima i našim državljanima koji žive u drugim krajevima, u drugačijim podneblju.
Novi vlasnici svoje okućnice uređuju kako se kome sviđa, sade što se kome sviđa i održavaju nasade kako se kome sviđa. Jer smiju. Jer nitko ne kaže što se smije a što ne smije saditi. I što se mora ili ne mora raditi s tim što si posadio. Nigdje to ne piše.
U mom naselju je puno stanova stranih vlasnika s okućnicama i nasadima svega i svačega jer je to demokratsko pravo da sadiš što te volja.
Naročito su popularne masline. Svaki vikendaš si kraj svoje ljetne vikend terasice posadi tri četiri masline (pregusto, naravno, da ne fali). Koje nitko ne održava. Jer nikog nema u vikend stanovima s maslinama ispred terasa kad je vrijeme prskanja, rezidbe, berbe, bilo čega. A i da su doma nemaju pojma o maslinama niti ih to zanima. Važno da masline prave hlad i da budu fotogenične. Pa su vikend- masline obolile. Svašta njih napada, ima tih bolesti s latinskim nazivima...Pa su kukci prenijeli te bolesti na sve na što su sletjeli. A naši kukci lete bezveze, bez plana i reda, bez zakonske regulative. Pa su sve masline u naselju zaraženje tim boleštinama i nekakvim mušicama, i nikako da ih se tih mušica riješimo jer stalno na naše domaće masline dolaze nove mušice sa vikend maslina.
I ruže su popularne u vikendaša. Naročito one nešpricane. To je popularno. Prirodni uzgoj. Bez špricanja. Pa su te svakave ruže oblile od gljivičnih bolesti. Onda pune vjetar, padaju kiše, bez reda i plana, raznose te gljivice kojekuda, baš ih briga. Pa su sve ruže u našem naselju napadnute rđom, a ne samo ruže vikendaša.
Sade oni i trešnje i višnje, iako ne dolaze u svoje apartmane u doba kad su trešnje zrele nego kad već otpadnu. I ne dolaze kad se špricaju plavim uljem. Pa su obolile od gljivica. Sve trešnje u naselju su obolile, ne samo trešnje vikendaša. Ni jednu trešnju nismo ubrali. Cijelo naselje.
U neke države ne smiješ unositi nikakvo sjeme, nikakve sadnice, ne smiješ ništa saditi na svoju ruku da ne narušiš biocenozu kraja.
Štete od apartmanizacije još nisu ni došle pod povećalo, a sad se prodaje poljoprivredno zemljište . Što li će sadtiti stranci na našim njivama? Postoji li uopće ikakav zakon koji to regulira?

Mlada Partizanka, Po šumama i gorama, Pioniri maleni mi smo vojska prava, Oj Kozaro, U tunelu usred mraka, Boško Buha sila jaka...Onako, muzički gledano, lijepe su to pjesme bile, jednostavne, pjevne. Lako se pamtio tekst, melodiju nije ni trebalo učiti...
Kad smo išli nekud autobusima s svi smo znali pjevati iste pjesme, pjevao bi cijeli autobus. Zajedničko pjevanje lako bi razvilo osjećaj zajedništva. Kolektiviteta.
Kao da se poznajemo, kao da smo drugovi. Kao da smo svoji. Kao da smo naši.

Išli neki novi klinci na izlet autobusom. Da nije bilo Mame ŠČ ne bi imali ni jednu pjesmu koju naju baš svi pjevati...

Rekla bi Josipa: jedna mladost, jedan svijet nade, raste tiho u srcu tvom, za te ovaj svijet grade s malo prave istine u tom, pričaju ti priče te....1974. godine pjevaše Josipa u pjesmi s puno teksta i puno nota, nije je lako zapamtiti

https://www.youtube.com/watch?v=O0OlWJsPseI

Stalno sam u nekom bedu. Nije mi ništa, niš mi ne fali, ali stalno neki osjećaj da nešto ne valja, da će se nešto ogoditi, nešto će puknuti,eksplodirati, propasti...
Čim se dignem ujutro, budem sasvim OK. Upalim radio. Jako lijepe pjesme daju rano ujutro. Sad ću ja peglati, dok se ne digne vrućina. Vinko Coce pjeva Vilo moja i ja s njim.Pa onda Meri pjeva Konobu, i ja s njom. Pa sve tako pjesme lijepe za pjevati. I peglam. I sve pet do 7.30, do vijesti.
Onda krenu vijesti: današnje stanje rata vamo,predviđanja o novom ratu tamo, nema nam spasa, tope se ledenjaci, nema nam spasa, pa krenu preko vijesti jedan drugog grdo grdo optuživat ti političari, nema nam spasa. Ne drži vodu baš to što govore, kako god, ukupan dojam je: katastrofa na državnoj i svjetskoj razini. Nema nam spasa.
Stupanj nelagode se pojača na prvi level. E, neš me danas uhvatit, danas ću baš biti dobre volje i optimistična, I sve ću ispeglati. Odlučno gasim radio.
Da popravim raspoloženje, otvaram laptop. Prvo se sam otvori portal dnevnih novina, da ne reklamiram neću reć ime. Udarne vijesti. Udaraju. Ponekad budu skroz nevažne vijesti napisane kao da su prevažne. Neki lik kojeg će vjerojatno smjestiti na prisilno liječenje napravio sranje. Kao da je na državnoj razini objavljena najveća opća opasnost i elementarna nepogoda. Ono, kad tuli sirena za uzbunu.
Skrolam niže preskačući udarne vijesti, da vidimo, možda nešto piše. I što mi uleti? Vijesti o zmijama. Svaki drugi dan objave vijest da je negdje viđena zmija. Sad je to već udar na duboko potisnute strahove. Sumnjičavo pogledavam na hrpu robe i vrtim film je li se mogla nekako uvući...
Još niže tekstovi o seksu, kako se treba seksati ovako a ne onako. Koliko često se seksaju prosječni Hrvati. I malo dalje statistika o broju samaca i suicida (među kojima ima i onih koji se nisu skoro nikad seksali a u gornjem članku im piše da bi morali). To me asocira na neke stvari pa zavrtim film ali istog časa prekinem projekciju. Stupanj moje nelagode se pojača. Level 2.
Onda otvorim blog. Tu je ekipa. To se osjećam dobro. A kad tamo, otkrijem svoj novi nedostatak: deprivacija dodira. Jbg. Sa mnom stvarno baš ništa nije u redu.


I kako da ja sada peglam?

Zdravo.
Ma si ču no?
Šta ne da da?
Ili ne?
Ma daaaj!
Ma neeee!
Ma nemoj me!
Šta ne?
Ma daj.
Ma di?
Ma ki?
Šta da?
E e e.
A jo.
A šta ćeš?
A je je.
Ma daj?
Kako da ne, da.
Ma kao da je!
Ma je.
Kad?
Će ben!
Ko će ko ne.
Ki je ki ni.
Ma ni da ni.
Ma niti ni da je da da.
A, niš.
Tr da.
Tr će.
A će će.
Tr je sam stija da da .
Ben neka da.

Ala Bog!