Stalno sam u nekom bedu. Nije mi ništa, niš mi ne fali, ali stalno neki osjećaj da nešto ne valja, da će se nešto ogoditi, nešto će puknuti,eksplodirati, propasti...
Čim se dignem ujutro, budem sasvim OK. Upalim radio. Jako lijepe pjesme daju rano ujutro. Sad ću ja peglati, dok se ne digne vrućina. Vinko Coce pjeva Vilo moja i ja s njim.Pa onda Meri pjeva Konobu, i ja s njom. Pa sve tako pjesme lijepe za pjevati. I peglam. I sve pet do 7.30, do vijesti.
Onda krenu vijesti: današnje stanje rata vamo,predviđanja o novom ratu tamo, nema nam spasa, tope se ledenjaci, nema nam spasa, pa krenu preko vijesti jedan drugog grdo grdo optuživat ti političari, nema nam spasa. Ne drži vodu baš to što govore, kako god, ukupan dojam je: katastrofa na državnoj i svjetskoj razini. Nema nam spasa.
Stupanj nelagode se pojača na prvi level. E, neš me danas uhvatit, danas ću baš biti dobre volje i optimistična, I sve ću ispeglati. Odlučno gasim radio.
Da popravim raspoloženje, otvaram laptop. Prvo se sam otvori portal dnevnih novina, da ne reklamiram neću reć ime. Udarne vijesti. Udaraju. Ponekad budu skroz nevažne vijesti napisane kao da su prevažne. Neki lik kojeg će vjerojatno smjestiti na prisilno liječenje napravio sranje. Kao da je na državnoj razini objavljena najveća opća opasnost i elementarna nepogoda. Ono, kad tuli sirena za uzbunu.
Skrolam niže preskačući udarne vijesti, da vidimo, možda nešto piše. I što mi uleti? Vijesti o zmijama. Svaki drugi dan objave vijest da je negdje viđena zmija. Sad je to već udar na duboko potisnute strahove. Sumnjičavo pogledavam na hrpu robe i vrtim film je li se mogla nekako uvući...
Još niže tekstovi o seksu, kako se treba seksati ovako a ne onako. Koliko često se seksaju prosječni Hrvati. I malo dalje statistika o broju samaca i suicida (među kojima ima i onih koji se nisu skoro nikad seksali a u gornjem članku im piše da bi morali). To me asocira na neke stvari pa zavrtim film ali istog časa prekinem projekciju. Stupanj moje nelagode se pojača. Level 2.
Onda otvorim blog. Tu je ekipa. To se osjećam dobro. A kad tamo, otkrijem svoj novi nedostatak: deprivacija dodira. Jbg. Sa mnom stvarno baš ništa nije u redu.


I kako da ja sada peglam?