Zagreb! Velegrad!
Kad mu prilaziš s večera, otkriva mnoštvo svjetlucavih obećanja divnih avantura.
Koliko god puta se pred njima našla, pred vratima velegrada uvijek iznova osjećam se kao na prvom spoju, klecaju mi koljena i golica me preobilni udah zaustavljen u prsima. Učestalost dolazaka nije uspjela umanjiti osjećaj ushićenog strahopoštovanja.
(Osjećaj je divan, grandiozan, i šteta bi ga bilo racionalizirati i spuštati na razumnu razinu. To je kao da djetetu otkriješ tajnu da ne postoji Zubić Vila i Djed Mraz.)
Dakle, ulazim u Velegrad s jednakim osjećajima radosnog ushićenja i strahopoštovanja koje sam kao prvoškolka nakon desetosatnog putovanja zadimljenim autobusom nosila u posjet velikom bratu koji se tamo školovao. Tamo daleko,daleko, iza sedam gora i sedam rijeka (da ne bude greške, ne iza sedam mora, mi smo bili na moru pa se taj detalj nije mogao nalaziti u tipičnim počecima mojih bajki, ali iza sedam rijeka, to već može, jer u našem sušama napaćenom kraju takvih slatkih voda nemamo).
Oduvijek sam u velegrad odlazila samo važnim poslom ili u posjet nekim važnim kućama sa zastavama i grbovima na pročelju ili nekim prevažnim ljudima.
Velegrad, hram kulture, hram nauke, napretka, civilizacije, hram nacije.
Kako sam odrastala, tako sam ulazila u sve veće zgrade i sve važnije ustanove. U zgrade koje dotiču nebo. Smjela sam korz staklo gledati nacionalna blaga, nacionalne zbirke i slušati veličanstvene izvedbe nacionalnih prvaka i nacionalnih orkestara.
U velegradu, u uredima, na hodnicima, na ulicama, pa čak i u tramvajima i trgovinama, svi su govorili kao Oliver Mlakar, kao Helga Vlahović i Jasmina Nikić, artikulirano, čisto, tečno, glatko, slagali bi rečenice kao Krleža.
Nedavno, zateknem se ponovo u Velegradu.
U jutro obliveno suncem nadolazećeg proljeća hodam preko Tuđmanovog trga i osjećam se tako divno, tako značajno, tako u središtu moje Domovine. I čujem. Dvije djevojke međusobno razgovaraju na engleskom. Koliko mogu razumijeti (a nisam Englez) čini se da nisu baš prave engleskinje, ali, trude se govoriti britiš ingliš. Pomislih, zgodno, vježbaju za ispit. Mimoišemo se. Za njima, skupnina mladića. I oni govore na enlgeskom. Ni oni nisu Englezi. Vidljivo. Ima ih svih boja, svih rasa, tako ih je lijepo vidjeti. Kao junajt kolors of beneton. Razgovaraju na engleskom. Pomislih kako je to divno, i kako bi borci za ljudska prava iz povijesnih udžbenika sad bili sretni da mogu vidjeti tu skupinu.
Idem preko semafora, stanem u Mlinaru. Prodavačica nije za pultom već kraj njega, prignula se i pridžava djevojku koja se jedva drži na nogam. Obraća joj se na odličnom engleskom: koga da nazovemo, kako joj se zove dečko, gdje stanuje. Djevojka bunca. Na engleskom.
Idem dalje uzbrdo. Prolazim kraj terase kafića. Zamijetim stariju ženu (mojiih godina) kao prilazi stolu. Stariji čovjek (mojih godina) , čim ju je ugledao, dogao se i zgrabio stolac. Pomislih, neće je valjda na engleskom pozdraviti, kad ono, Ooooo, Kisdihend, Milostiva.
Konačno, pomislih, to je taj Zagreb! Kisdihend, Milostiva! To je Gospon!
Nisam se mogla suzdržati. Osmjehnem se najšire što mogu i gasno šapnem "Jes!!!" i dignuvši visoko u vis stisnutu šaku s podignutim palcem. Onako, baš po naški.
Jes? Ups!

Kad sam imala nekih osamnaestak, stari je kupio stojedana. Novog, iz trgovine. Prvi novi auto u njegovom životu. Vozački mi je uplatio još prije rođendana. Kalkulirao je da dobijem dozvolu zimi, tako da do ljeta uvježbam vožnju, kad promet poludi da budem malo bolji vozač.
Moj dragi stari.
Zajedno smo išli po stojedana. Htjela sam crveni ali bi se na tu boju trebalo duže čekati, pa da ne čekamo uzeli smo što je bilo. Oker. Vozili smo ga doma, izmjenjivali smo se putem. Nije se moglo reći tko je od nas dvoje bio sretniji, mada se stari pravio da je mrtav ladan, kao da svaki dan kupuje auto iz prve ruke.
Parkirali smo ga pred kuću ispred prozora dnevne sobe i svako malo bacali oko na njega. Stari je mislio da se ne kuži kamo gleda, a ja se nisam ni skrivala, znala sam da stari gušta jer je meni gušt.
Vježbali smo vožnju sve do ljeta. Benzin je bio skup, ali stari nije žalio. To je investicija, govorio bi dok bi vadio novčanice s konjima na benzinskoj.
Vozila sam kroz grad kao da imam Mercedesa ili Bemvejca. Ma šta Bemvejca, Ferari!
Sve do jednog ljetnog popodneva, kad sam ispred kuće prala Stojenku, prolazila je grupa mladih nijemaca, mojih godina, ko ja, zgodni, preplanuli, visoki. Ne možeš ih ne primijetit. Taman sam toliko znala njemačkog da mogu razumeti da se dive mojim kratkim hlačama i nogama i baš kad sam se htjela poskrivečki nasmiješiti, počnu se oni grohotom smijati i praviti komediju na oker boju i metalni natpis "Comfort".
Tada su mi na um pale griješne misli, posramila sam se svog auta i poželjela da imam Golfa.O, da mi je imat Golfa! Pa makar i oker boje. Odmah sam se posramila svojih misli jer je stari potajno šparao i skupljao gotovinu za Stojedana. (Iz principa nije htio kredit za auto. A možda i zbog sujevjerja)
Iz našeg kraja ljudi nisu baš masovno odlazili na rad u Njemačku, Austriju, Italiju, (kod nas je bilo voćnog jogurta) ali sam ipak pomislila da bih možda možda otići u Njemačku, zaraditi za Golfa, biti malo ona Tetka iz Nemačke koja šalje dojčmarke, donijeti finih stvarčica s etiketama na njemačkom.
Brzo mi je ta ideja izvjetrila. Nije bilo potrebe, nije bila baš takva nužda, a i Stojedan je bio sasvim solidan auto (samo budalasti dečki to nisu kužili).
I tako, nikad nisam otišla u Njemačku.
Ali, gle! Njemačka je došla k meni!
Na policama same njemačke etikete! Ni ne trude se zaljepiti etiketu s prijevodom. Police kao u Njemačkoj. U trgovinu nosim rprevoditelja. Sreća je što ga imam na mobitelu, ali da nemam, nisla bih onaj debeli Hurmov rječnik. Gdje su sad oni jezični policajci koji su prevodili sve što se dalo i nije dalo da očuvaju hrvatski jezik od čega god da su ga čuvali? Sada više ne čuvamo čistoću? Sada ga podvode svemu, samo nek je sjeverno. Što bi rekli Ilirci?
Njemački naziv trgovine, njemački na proizvodima, a i kupci govore njemački. Sad mi je drago što sam ga učila, mogu razumjeti što govore kad misle da ih nitko ne razumije. To su možda oni isti dečki koji su se rugali mojem Stojedanu a ja sam se osjećala jadno i sramila se a sad se sramim što sam se sramila.
Ti dečki, to su sada naši domaći Nijemci, ovi koji su kupili stanove. To im je sad đir. Idu u penziju, prodaju što imaju u Njmemačkoj i kupe ovdje stan pa s njemačkom penzijom im je tu bolje. Sad će moći kupovati i poljoprovredna zemljišta. Već su skužili kako to kod nas ide. A fini ljudi. Kulturni.

Po trgovinama čuješ njemački, prodaje se sve s njemačkim etiketama....

Ovaj put im je uspjelo?