Zagreb! Velegrad!
Kad mu prilaziš s večera, otkriva mnoštvo svjetlucavih obećanja divnih avantura.
Koliko god puta se pred njima našla, pred vratima velegrada uvijek iznova osjećam se kao na prvom spoju, klecaju mi koljena i golica me preobilni udah zaustavljen u prsima. Učestalost dolazaka nije uspjela umanjiti osjećaj ushićenog strahopoštovanja.
(Osjećaj je divan, grandiozan, i šteta bi ga bilo racionalizirati i spuštati na razumnu razinu. To je kao da djetetu otkriješ tajnu da ne postoji Zubić Vila i Djed Mraz.)
Dakle, ulazim u Velegrad s jednakim osjećajima radosnog ushićenja i strahopoštovanja koje sam kao prvoškolka nakon desetosatnog putovanja zadimljenim autobusom nosila u posjet velikom bratu koji se tamo školovao. Tamo daleko,daleko, iza sedam gora i sedam rijeka (da ne bude greške, ne iza sedam mora, mi smo bili na moru pa se taj detalj nije mogao nalaziti u tipičnim počecima mojih bajki, ali iza sedam rijeka, to već može, jer u našem sušama napaćenom kraju takvih slatkih voda nemamo).
Oduvijek sam u velegrad odlazila samo važnim poslom ili u posjet nekim važnim kućama sa zastavama i grbovima na pročelju ili nekim prevažnim ljudima.
Velegrad, hram kulture, hram nauke, napretka, civilizacije, hram nacije.
Kako sam odrastala, tako sam ulazila u sve veće zgrade i sve važnije ustanove. U zgrade koje dotiču nebo. Smjela sam korz staklo gledati nacionalna blaga, nacionalne zbirke i slušati veličanstvene izvedbe nacionalnih prvaka i nacionalnih orkestara.
U velegradu, u uredima, na hodnicima, na ulicama, pa čak i u tramvajima i trgovinama, svi su govorili kao Oliver Mlakar, kao Helga Vlahović i Jasmina Nikić, artikulirano, čisto, tečno, glatko, slagali bi rečenice kao Krleža.
Nedavno, zateknem se ponovo u Velegradu.
U jutro obliveno suncem nadolazećeg proljeća hodam preko Tuđmanovog trga i osjećam se tako divno, tako značajno, tako u središtu moje Domovine. I čujem. Dvije djevojke međusobno razgovaraju na engleskom. Koliko mogu razumijeti (a nisam Englez) čini se da nisu baš prave engleskinje, ali, trude se govoriti britiš ingliš. Pomislih, zgodno, vježbaju za ispit. Mimoišemo se. Za njima, skupnina mladića. I oni govore na enlgeskom. Ni oni nisu Englezi. Vidljivo. Ima ih svih boja, svih rasa, tako ih je lijepo vidjeti. Kao junajt kolors of beneton. Razgovaraju na engleskom. Pomislih kako je to divno, i kako bi borci za ljudska prava iz povijesnih udžbenika sad bili sretni da mogu vidjeti tu skupinu.
Idem preko semafora, stanem u Mlinaru. Prodavačica nije za pultom već kraj njega, prignula se i pridžava djevojku koja se jedva drži na nogam. Obraća joj se na odličnom engleskom: koga da nazovemo, kako joj se zove dečko, gdje stanuje. Djevojka bunca. Na engleskom.
Idem dalje uzbrdo. Prolazim kraj terase kafića. Zamijetim stariju ženu (mojiih godina) kao prilazi stolu. Stariji čovjek (mojih godina) , čim ju je ugledao, dogao se i zgrabio stolac. Pomislih, neće je valjda na engleskom pozdraviti, kad ono, Ooooo, Kisdihend, Milostiva.
Konačno, pomislih, to je taj Zagreb! Kisdihend, Milostiva! To je Gospon!
Nisam se mogla suzdržati. Osmjehnem se najšire što mogu i gasno šapnem "Jes!!!" i dignuvši visoko u vis stisnutu šaku s podignutim palcem. Onako, baš po naški.
Jes? Ups!