Božić u domaćim zadaćama
(Kad udžbenik ima moć)


Ne jednom došlo mi je pošaljem u 3K autore novih udžbenika iz Hrvatskog jezika. Kažem novijih, a mislim na sve one koje nije izdao Zavod za udžbenike pod kapom Ministarstva (kako god da se zvalo, koje god države bilo, Ministarstvo je Ministarstvo), nego su ih izdali privatnici, poduzetnici i prodali trgovci. U hiperprodukciji udžbenika ne stigne se probrati, pregledati, recenzirati , pa nam svašta promakne i završi u čitankama. Zbilja svakakve greške. Svih tipova.
Nisam još prebrjala se razloge zašto se ljutim na čitanke, ali danas mi je Božić na tepeti i sastavci o Božiću i obiteljskoj idili koje dječica pišu za domaću zadaću.

Štivo u čitanci kaže: Badnjak je, obitelj se okupila, tata je donio iz šume veliku jelku i stavio je na sred prostorije. Prva glupost: po zakonu ne smije se donositi iz šume ništa, to je krađa, al autor je to vidio na filmu pa napisao, šta ćeš, ne mora sve znati.
Dakje piše: Djeca kite jelku. Glupost druga: djeca su mala, grane visoke, kuglice staklene i lomljive, skupe, lampice moraš paziti jer ako nešto krivo potegneš, cijeli lanac neće svijetliti, dakle, djeca obično ne kite jelke u obiteljima. Treća glupost u istoj rečenici, samo dvorci imaju dovoljno prostora u svojim dnevnim sobama da bi mogli jelku napičit u sred prostorije. Obično imamo malu u kutu a ne veliku na sred sobe.
Priča ide dalje: Djed je donio figurice za jaslice koje je sam izrezbario, a baka pune košare kolača. Kad su okitili jelku uhvatili su se u koli i plesali oko jelke. Pazi sad, U redu je što još postoje djedovi koji znaju rezbariti figurice i bake koje donose domaće kolače, ali, pazi, oni plešu kolo i pjevaju božićne pjesme oko okićene jelke. To stvarno mora je dvorac. Onak, pravi dvor. Bar 70 kvadrata smo za dnevnu sobu. A božićne pjesme uz koje možeš plesati, to još nisam čula, a išla sam na vjerunauk onda kad skoro nitko nije išao. I pjevali smo. Ali nismo plesali. Nije to ta mjera. Možda ima poneka američka ili skandinavska bi mogla bit za ples, ali ne ove naš.

Obitelj iz čitanke, kad su otplesali, svi su išli na Polnoćku. I mala djeca. Halo...mala djeca ne idu na Polnoćku? Ne kod nas! Djecu su tradicionalno na badnje veče isto kao i na svako drugo slali u krevet.

Kad su se vratili s polnoćke jeli su pečenje. Nenormalno! Poslije pola noći jesti pečenje? To se ne radi! To nije zdravo! Pečenje se jede u podne. I onda su otvarali poklone, pazi, u pola noći su otvarali te poklone i blabla.

I moja Mala nakon obrade ovog štiva dobije domaću zadaću. Treći razred.
Nalov: Kako se u vašoj obitelji slavi Božić.

Napiše sastavak pa po običaju, čita svoju domaću zadaću na glas, meni i sinu koji je tada već bio srednjoškolac.
Uvijek bi pročitala sastavak na glas tako da može sama sebe čuti kako zvuči, je li sve razumljivo, imaju li rečenice smisla. Sin i ja bi slušali i dali koji savjet ako je trebalo, navodili da razmisli, da preformulira rečenicu, da pronađe ljepši izraz. Pisanje sastavaka je u našoj kući uvijek bilo jako važno, to je zapravo opismenjavanje.

Mala čita: U našoj obitelji Božić slavimo svečano i radosno. Imamo svoje obiteljske običaje koje njegujemo iz godine u godinu.I ovog Božića tata je donio jelku, najveću koju je našao na tržnici. Moj veliki brat mu je pomagao da je provuče kroz ulazna vrata.
Uz bljesak i zvuk sirene u mom se mozgu stvori instant psihoanaliza traume koju mala proživljava zbog razvoda, pa vrlo nježnim i opreznim glasom komentiram: Dušo, što to pišeš? Tata ne živi s nama, neće nam donijeti jelku, a i kad bi živio s nama, da kojim slučajem donese jelku, to bi bilo malo manje drvce a ne najveće drvo s tržnice jer nam ne bi stalo u stan. Ne bi stalo ni u kuću u kojoj smo živjeli s tatom. Zašto si to napisala?
-Mama, nisi normalna. Pa neću valjda napisati da je tata bio zločest i da više ne živimo u našoj kući jer je tamo sad ona vještica s umjetnim trepavicama i crnim noktima. Šta je tebi? Mama, ne kompliciraj, dobar je sastavak. Dobit ću peticu. Slušaj dalje:
-Brat i ja smo kitili bor. Prvo smo smo rasporedili najljepše staklene kuglice a zatim lampice svih boja.
Oglasi se brat: Samo ti maštaj. Stara nam nikad neće dati kuglice u ruke. Nikad nam nije dala da kitimo bor.
-Naravno da vam neću dati, porazbijali ste mi kuglice koje sam čuvala od kad sam bila mala pa sam morala kupiti nove. Znate li vi koliko koštaju kuglice? Ha?
Mala čita dalje: Djed koji živi na selu donio je domaća jaja, domaće meso, domaće krumpire i drugo domaće povrće iz svog vrata, veliki komad domaćeg pršuta, dvije mirisne domaće kobasice i zamrznute domaće jagode. Baka je donijela je punu košaru finih kolača kiflica, orehnjaču, makovaču i paprenjake. Mama je sve to pripremila za sutrašnji blagdanski ručak na kojemu će biti cijela naša obitelj -to sam malo promijenila da ne bude kao u knjizi, mi ćemo jesti ručak a ne večeru.
Sin vrisne i prasne u smijeh: Dida bi nas prije pustio da umremo od gladi prije nego bi išta donio. Mi više nismo njihovi. A i kad smo bili, nije nam nikad donio pršut i sve to što si napisala. I zašto si tako puno puta napisala riječ domaće?
-Pa dobro, mogao bi donijeti kad bi htio, on to sve ima u podrumu, vidjela sam, i sve je domaće. Riječ domaće, ako to nisi znao pametni brate, to ti znači da to ima doma, da nije kupio i to znači da je to sve ekološko i da nije iz Lidela na akciji, brani se mala i nastavlja s čitanjem: Pjevali smo Božićne pjesme i plesali oko jelke.
-Možeš ostaviti da smo pjevali Božićne pjesme, nema veze što smo ateisti, imamo sluha, možemo pjevati, ali daj izbriši to plesanje oko jelke, to će ti odmah prokužiti da izmišljaš.
Mala se složi da će to izbrisati i dalje čita: Svi smo išli na Ponoćuku a kad smo se vratili samo smo pili mlijeko i s medom jer smo morali ići spavati.
-U redu, to s mljijekom je pametno, reče stariji sin, ali, što ako netko iz razreda kaže da nismo bili u crkvi. Dida nikad nije bio u crkvi, znaš da je on komunist.
-Nema veze, reče mala, prije nije išao jer nije smio, a sad će ići. A ako baš gnjave, reći ću da mo bili u drugoj crkvi.
Sastavak završava: Ujutro smo otvarali poklone. Dobila sam Barbie princes a brat je dobio Play station.
-Hm, od koga sam to dobila?,- pita mala brata onim svojim tonom koji najavljuje smijeh.- Mama tvrdi da onima koji slave Božić, zapravo darove daje Đezu Bambino a ne Djed Mraz niti Djed Božićnjak i da se u našem kraju daje Dobra ruka. I što da sad napišem?Tko mi je stavio darove pod bor? Nevidljiva ruka? Dijete Isus? Ili da napišem bar nešto istinito o ovoj zadaći: da je mama sve kupila i skrivala ipod kreveta ali da smo mi to ipak vidjeli?

-Kako piše u čitanci?-pita ju brat.- Kako tamo piše, tako i ti napiši. Ionako si sve kopirala iz knjige

A onda smo uzdahnuli i bez riječi se zagrlili, pomalo nespretno jer nije lako grliti se kad si tako različite visine. Krakakati adolescent i malo prekratkim trapericama i patikama broj 47, s mala djevojčica s kikama na vrh glave i žena koja se tek malo popunila u četrdesetima

Žensko pitanje
( pjesma o ženskom usudu, vuče na feminizam)

Krotko se podaj
Budi lijepa i mila
poštena, uspravna
ravno hodaj,
popusti

Stoički istrpi
Stisni zube, hrabro podnesi
Budi čvrsta, postojana
Odradi
Svoje dužnosti izvrši
I tuđe, nek bude obavljeno
Prešuti
Pregrizi
Progutaj
Uzdahni
Otpuhni
Učini sve kako valja
Red je
Obavi sve što rade dobre žene
snažne žene
moćne žene
I unuke i kćeri
I sestre i majke
Majke pogotovo

Platit ćeš po dobroj cijeni
i precijenjene trice
i nebrušene dijamante
i propuštene prilike da budeš ti
Da budeš ti

Kad odeš iz te ulice
hoće li pamtiti tvoje ime?