Svi na kraju nestanu.
Otkinu se s grane
odlepršaju.
Toliko gnjavaže ni za što
napinjanja i tiskanja
žudnji i žeđanja,
i truda i guranja,
i natezanja i stenjanja
i čupanja

Tko je kome dužan kliker
ili šćinku
ili pikulu
i kojim imenom ćemo nazvati,
i kako riječi izbrojati.
Tko je mislio a nije rekao,
tko je rekao a nije mislio
tko je krivom nogom započeo trokorak
izveo piruetu na krivu stranu,
ne čuje lihu i taku
i pauze u taktovima.

Toliko mučnih pitanja,
toliko slova i pisama,
i divnih slika bez potpisa
i pripisanih nedjela
i legendi i mitova
i kletvi i uroka
i zgužvanih papira
na dražbama.

Svi odu.
Smežuraju se i rasplinu.

I dužnici i lihvari
i krvnici i umoreni
i jedri i umorni
iscure između slova
imena na grobovima.

Samo se ti nadaj uskrsnuću
zasluženom perlicama u krunici
i kapima posvećene vode
i trpljenjem i patnjom
u ime samilosti
u ime milosrđa
I nadaj se
Na kraju priče
i knjige
i filma
pravda pobjeđuje
u velikom finalu
forte fortissimo
maestoso

Izgleda mi da mi još uvijek duboko u sebi imao socijalizam, samoupravljanje. U svakom od nas ponaosob u temeljima negdje duboko ugrađena je ideja kako treba izgledati idealno društvo, ono koje je bilo opisano u lekcijama srednjoškolskog predmeta TIPSS-a, školskog predmeta koji se zvao Teorija i praksa samoupravnog socijalizma.
I čini mi se kao da od svakih izbora, od svake stranke, od svake vlade, očekujemo da ostvari ono utopijsko obećanje pravednog društva koje je negdje u našem sjećanju urezano kao ideal, kao pojam pravde, raja na zemlji, kao jedino moguće i jedino humano.
Od prvih izbora se nadamo da će netko popraviti i još malo nadograditi, dati nešto još bolje, pravednije, slobodnije. Za svakoga.

Svaka stranka igra na tu kartu. Svaka nas pokušava uvjeriti da se bori za boljitak i prava naroda, malih ljudi, za prava radničke klase, za poštenu raspodjelu bogatstva. Svi igraju na tu kartu, i lijevi i desni i centar. I oni što se nazivaju liberalnima pa nas varkom u imenu navode da pomislimo da su oni za svekoliku slobodu, da im je sloboda ideal, a mi to naivno tumačimo kao slobodu čovjeka jer čujemo plemenitu i veliku riječ. A sloboda za koju se oni bore je sloboda kapitala da izvlači profit. Za svog vlasnika , za onog na vrhu a ne za one zadnje u hranidbenom lancu.

Prije prvih izbora veselili su se ljudi. Idemo u kapitalizam! Jeeeee! Sad će dobar i pošten radnik biti dobro plaćen, a sitni lopovi, neradnici, paraziti i aparatdžiki, svi će takvi će letjeti naglavačke iz firme, a pogotovo iz ustanove. Naviknuti na parole "naše tvornice", "naša poduzeća" , "naša zemlja" naivno smo vjerovali da ćemo MI biti kapitalisti jer je to sve naše, svatko od nas ponaosob bit će šef i napuniti džepove parama, kupiti svilene zavjese i kauč iz Italije i voziti barem Golfa a možda i Mercedesa ako se posreći. I da ćemo i dalje biti vlasnici poduzeća i vlasnici zemlje i Zemlje, planete, planina, nizina, obale, s malom razlikom u odnosu na socijalizam: sada tim poduzećima neće upravljati nesposobni i lijeni funkcioneri za koje su svi znali da su sitni lopovi, sad će biti bolja uprava, veća zarada, više para.
I dobili smo sposobnije i veće lopove koji su više pokrali državu. Al nema veze, imamo Golfa na kredit. I talijanski kauč na kredit.

Premijeri odlaze u strane zemlje privući strani kapital da ulože u naše tvornice, a na vijestima ih hvale, a mi se divimo jer ne razumijeo da to u prijevodu znači da će pokloniti zemlju ili u najboljem slučaju, prodati za male pare.
I toliko smo svi kolektivno omađijani da se nitko ne usudi reći na glas da je car gol, da su tkalci varalice. Jer, ne bi ih car kaznio, masa će satrti svakog tko se usprotivi velikoj ideji o sjajnoj paradi i bajnom narodnom slavlju. s carem na čelu.

Vidiš to po komentarima. Ljudi pišu komentare ali ne izlaze na ulice zato što je zatvoren neki prolaz do obale, što se neka zgrada ruši u sred grada a nitko je ne popravlja, što je netko bacio smeće na svoju parcelu, ljudi misle da imaju pravo. Misle da je to sve još uvijek naše pa imamo pravo o svemu imati mišljenje. Ali, nema više kolektivnog vlasništva.
Ništa više nije naše! Sve je to nečije, nije tvoje, to je tuđe.Tuđe se ne dira! To je kapitalizam.

Ali, još uvijek nam je ideja kolektiviteta ispod kože, još nismo shvatili.
I još uvijek vjerujemo da će netko ostvariti težnje naroda, radnika, malog čovjeka. I sad će se on nama predstaviti, mi ćemo ga znati prepoznati, znat ćemo koji više valja i za njega ćemo glasati.

Eeee, drugovi moji...

Oznake: izbori, stranke

Sretna sam što me nije volio
što nije čekao da se spremim
što mi nije pridizao kosu
što me nije držao za ruku
ni pazio da ne zaboravim kremu za sunčanje
ili naočale
što nije tražio klupu da na nju sjednem
što nije plesao sa mnom
što me nije uhvatio pod ruku
što mi nije pridržao jaknu
kad me bura tukla po licu
Sretna sam što me nije volio

Da me volio, sada bih strepila
u ovim godinama
Strepila bih da ne ode prije mene

Jer, da me volio
O, kako bi mi nedostajao
O, kako bih bila tužna
Da me volio, pa otišao
Ali, nije
Sretna sam što nije

Da je umro,
da sam hodala za lijesom
čupala bih kose
proklinjala sudbinu
bolovala
liječila se
možda se izliječila
oporavila se

do sada

Bacila sam malo oko na Brak na prvu. Nemojmo sad objašnjavati smisao takvih emisija, nešto drugo mi je tu zapelo za oko. Stalno spominju energiju. Brojala sam koliko puta su razni likovi izgovorili riječ energija u različitom kontekstu. Pogubila sam se u brojanju. Previše.
Sviđa mi se tvoja energija. Ne paše mi njegova energija. On ima dobru energiju. Ona širi lošu energiju. Sviđa mi se energija prostorije. Ne sviđa mi se energija prostorije. Vidi se da imate zajedničku energiju.
Kakava energija?
Znaju li oni o kakvoj energiji govore?
I zašto toliko spominju energiju?
Mislim da nemaju pojma o kakvoj je energiji riječ! Izgovaraju to jer bi htjeli ispasti pametni.
Svako malo ljudi uzmu neku riječ i umiješaju je kao vegetu u svaku priliku, u svaki govor. Tko koristi tu riječ, taj je faca, taj je moderan, napredan, u trendu. Zna znanje.
Sjećam se.
Knjige iz pedesetih i riječ modernizacija. Moderno. Suvremeno. Sjećam se savjeta iz knjige koju je imala moja mama: Suvremena žena. Suvremena žena je zaposlena. Suvremena žena nosi gaće.
Onda je bila riječ mehanizacija. Seljaci su kupovali raktore, majstori u radionicama odbacili su ručne alate i kupovali storojeve. Bušilice, motorne pile. Kućanice više nisu mlatile jaja žicom i kuhačom, kupovale su miksere, umjesto da peru na ruke, prale su na mašinu. Mehanizacija.
Svaka petoljetka imala je svoju ključnu riječ koju se ubacivalo u govore, deklaracije, u usta voditelja na TV Dnevniku, u godišnje planove i godišnje izvještaje. S nestankom petoljetki, ključne riječi su nastavile okupirati široki eter javne komunikacije i uske prostore došaptavanja prijateljica.
I tako smo stigli do energije.
Ne kažemo više: ne sviđ mi se karakter te osobe, nego na finjaka kažemo: ne paše mi njegova energija.
Ne kažemo: u ovoj prostoriji je zagušljivo, smrdi, bučno je,nelagodno, ima previše ljudi, nego "ne paše mi energija prostora". Ideš!

Kad čujem likove iz predstave "Brak na prvu", ispada kao da svi živi znaju o kojoj je energiji riječ....
Nije mi jasno kako je energija dospjela na javnu televiziju i u široku upotrebu?