Nesreće na sve strane, nesreće koje su skrivili mladići, nečiji sinovi.
Razmišljam, što bih ja učinila da je moj sin tamo, da je bio na toj ulici.
Bih li i ja htjela vjerovati da je, eto, slučajno, u krivo vrijeme je bio na krivom mjestu. nije znao da se ne smije biti tamo, i slučajno je vidio palicu na cesti i podignuo je a ovi su mislili da nekog mlati, a nije.
Zamisli, ništs nije potrošio od love koju je dobio za Božić, Uskrs, imendan i rođendan, štedio je. Baka je dodala još malo da mu ne fali, al nije baba tek tako dala, cijelu zimu će je vozit kod doktora i u apoteku, nema ništa za džabe.
I zamisli kako je snalažljiv, kako je našao jeftiniji prijevoz skroz naokolo raznim vlakovima, brodovima i autobusima, po raznim državama, i zamisli kako je kad bi direktno išao islalo enormno skupo iako je dvaput kraće. Nevjerojatno. Kako su današnja djeca snalažljiva, svaka čast.
Bih li mu kad se vrati skuhala juhu od domaće kokoši s knedlicama od griza i parmezana, kako se u našoj kući oduvijek kuhalo rodiljama, bolesnicima i svima kojima treba rekuperacija ili bih ga iako je prešao dvadesetu pljusnula naopakim dlanom i rekla nek si kuha sam, kad je našao pare za taj glupi put nek si nađe i za hranu i stan? Bi li mi to bilo teško izgovoriti, bih li uspjela?

Ili bih sebi počupala kosu i sama sebe odlamalila što mi je promaknulo sve ono pogrešno, ona mala sranja od malih nogu koja su dovela do ovog velikog sranja? Ili bih i dalje bila slijepa?

Srećom, bila sam zločesta. Sa mnom nije bilo zajebancije.
Bilo je "Oš-neš-Bangladeš!"
Ne bi se usudio.
Dečki su mu znali reći da je pičkica.
Je li?