Svakodnevo otvaram novine na internetu, pregledavam vijesti.
Oglasi iskaču između redaka s ozbiljnim sadržajem kao makaki iz kutija koje sliče na poklone. S mašnom. Znate, oni majmunčići na federu koji iskoče i glasno zaklepeću činelama u namjeri da te šokiraju, da te prestraše. Iskaču mašući rukama uz zastrašujući "buuuuu" kao utvare u tunelu užasa u lunaparku.
Tu su zato da te podbodu, da izazovu reakciju, prestraše te, prestrave tako da te prođe jeza, da se nakostriješiš i ti se digne kosa na glavi, da se šaljivci koji su ti podmetnuli mogu smijati grohotom svojoj neslanoj šali.
Svjesne da su prijevara, svjesne da su tek polovica lutke na opruzi, da su kartonski obrisi likova na konopcu, da njihovi mačevi nisu pravi, da su njihovi meci ćorci koji ne ranjavaju, pakosno se smiju naivcima koji su povjerovali, koji su se prestrašili, vrisnuli, stresli se kao da su dotaknuli otvoreni strujni vod, refleksno poskočili trenutak prije spoznaje da se nemaju čega plašiti.
Iskaču iz bjelina između slova , između ozbiljnih vijesti o svjetskim temama iskaču jezive slike gnjilih noktiju, gadnih gnojnih čireva, otvorenih rana punih crva, krvavih kostiju, odvratna lica duboko izborana pretjeranim borama, ružna tijela izobličena gadnim masnim naslagama, nabrekli čvorovi zapetljanih prširenih vena, ožiljci koji izazivaju tjelesni osjet bola, uboda, mučnine, vrtoglavice.
Reklame za čudotvorne kreme protiv bora, čarobne kreme protiv gljivica na noktima, fenomenalne kreme za bolna koljena, nevjerojatne čajeve za mršavljenje, fantastične kapljice protiv visokog tlaka, jednostavna rješenja umjesto napornih i dugotrajnih liječenja, čarobne pilule za jednokratnu upotrebu.
Podmuko se prikradaju, vrebaju iza ugla razuma nerazumne ideje o prikrivenim progoniteljima, ruše autoritete na koje smo se oslanjali optužujući ih za tajnu zavjeru. Ciljaju mračne zakutke u koje se začahure čekajući svoj trenutak da se mogu probuditi, da okinu, da raspale, razbuktaju se u paranoju u glavi nekog jadnika koji bježeći od svojih strahova i tražeći utjehu i zaštitu u bespuću interneta stane kao na nagaz na oglase o čarobnim lijekovima i naslove o doktorima koji će biti bijesni kad se otkrije tajni lijek kojeg oni kriju od ljudi iz neutvrđenih rasloga.

Jezive slike usade se u tkivo u mozgu kao sjeme koje bubri i klije, sjeme koje se umjesto u zemlju korijenjem zariva u tkivo sjećanja, dok mlada biljčica ružnoće probija svoj put ka svjesnom i gradi svoj vlastiti život, bivstvuje u paru sa slikama ljepote, kao što u paru bivaju paralelne stvarnosti i realitet, kao duhovi mrtvih i tijela živih, kao snovi i java, odvojeni tankom granicom, prozirnom opnom, koju cijelom da se ne raspukne održava samo tračak zdravog razuma koji se još uvijek negdje drži usidren za dno, za temelj razuma, taman toliko da ga oluje ne odnesu, prevrnu, potope.
Novine, ozbiljne, do nedavno državne, novine od povjerenja, novine objavljuju ali ne znaju tko plaća te oglase, njima je važno da se plati. Službe zakona ne znaju kako da pronađu one koji plaćaju obmanjujuće reklame, kako da ih privedu pravdi, kako da ih zaustave. Nema krivca. Nema oštećenog. Nema nema zločina bez žrtve... Ili možda ipak ima?

Dobro je dok ne reklamiraju kreme protiv vaginalnih infekcija. I hemeroida. I slično.

Što će onda bit? Kakve će to slike biti?

Hoćemo li ih i dalje trpit?

(Zašto sam ovo stavila u rubriku politike? Politika je sve ono što se odvija prema unaprijed utvrđenom krajnjem cilju, npr. poslovna politika, obrazovna politika, politika poslovanja, zdravstvena.....)

Mislim da generiramo onako generalno, kao cjelina, previše bijesa, ljutnje, agresive.
Svi su na nešto ljuti, hodaju uokolo s nezadovoljnim grimasama i ozbiljno ozbiljnim sumnjičavim pogledima skeniraju okolinu tražeći grešku na koju treba ukazati. Jer grešaka ima, tu su. I kad misliš da je nešto dobro, nije, samo još nije otkriven kvar. A kvarno je. Sve!
Ni u što se ne možeš pouzdati. Nema moralnih vertikala. Ni pop, ni doktor, ni učitelj, ni sudac, ni vojnik. Ni tvoja mama. Sve kvarno. Svi su se naši oslonci rasklimali, ni u što se ne smijemo pouzdati, ništa nije kako valja, ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje. Sve što smo do sad znali ne valja, sve sad drugačije. Čak ni Zemlja nije okrugla. Ni mi ne valjamo. Ne možeš ni sam sebi vjerovati.
Ne možeš ne čuti, ne možeš ne vidjeti, ne možeš ne misliti i ne možeš ne osjetiti kako ti se nadimlju pluća, kako pritisak nabija u u glavu, kako ti škrguću zubi i stišću se pesti, samo još ne znaš koga treba ugristi, na koga bit ljut, ne znaš tko ti je izmaknuo tepih pod nogama, al doznat ćeš, majku mu.
Skupljamo gnjevne misli i trpamo pod kožu, potiskujemo i komprimiramo kao ekspres lonac paru. I pojačamo plamen. Mora to negdje izbiti.
Agresivnost urokuje agresivnost, bijes potiče bijes. Mržnja rađa novu mržnju. To je fizikalni zakon, tako to funkcionira.
Tako je i ovo nemilo sranje iz beogradske škole pokrenulo lavinu sličnih sranja.
Loše vijest pokreću nove loše vijesti.

Pitam se, bi li dobre vijesti, bi li nesebničnost, čovjekoljublje, blagost, dobrota dobrih ljudi mogle potaknuti lavinu dobrih djela i dobrih osjećaja?
Bi li dobre vijesti pokrenule nove dobre vijesti, da nam svima bude radosnije na ovom svijetu, kad smo već ovdje..i dok smo ovdje?
Da hodamo uokolo svijelog pogleda, lakog koraka, poskakujemo kao djeca, uspravni i jedri.
Onako, kad ti dođe da se raskriliš, da poletiš, da udahneš sunce, da zagrliš cijeli svijet, da se rasteseš od miline, da se stopiš s morem. Onako, pjesnički kao kap u Slapu, kao Voćka poslije kiše...
Bi li i to bilo jednako zarazno kao agresija?
Kažu da raste ono na što usmjeriš pozornost, ono čemu daješ pažnju, u što ulažeš energiju....
Pa?

Otrvorih laptop kao bilježnicu s namjerom da zapišem neke svoje misli, neke zaključke o životnim sranjima, o zajebina, o ovom onom, da zapišem neke riječi koje se baš dobro posložiše kao tetris kad odjednom sjedne jedan u drugi komad, ono kad zazvoni ekran i čestita, al već kad se laptop spojio na internet da škicnem malo u vijesti, malo Jutarnji, malo Novi, malo Glas...I, jebote...
Koja poplava, koji gubitci, koja šteta, koji jad, koja propast...
A malo dalje, koja djeca, koja strahota, koji užas, koje nesreće
A malo dalje, koji ratovi, koje eksplozije, koje smrti, koje gladi, koje suze, koje nepravde, koje muke
Koje nevolje.
Koje nesreće.
Duboke rupe.

Pa si mislim: Ma daj, Lagana, jebote, ne seri, nije tebi ništa.

I došlo mi da molim. Pa molim.

Pomozi! Pomozi! Pomozi!

Molim te.

Oprosti!

Žao mi je.

Hvala.

Volim te