Otrvorih laptop kao bilježnicu s namjerom da zapišem neke svoje misli, neke zaključke o životnim sranjima, o zajebina, o ovom onom, da zapišem neke riječi koje se baš dobro posložiše kao tetris kad odjednom sjedne jedan u drugi komad, ono kad zazvoni ekran i čestita, al već kad se laptop spojio na internet da škicnem malo u vijesti, malo Jutarnji, malo Novi, malo Glas...I, jebote...
Koja poplava, koji gubitci, koja šteta, koji jad, koja propast...
A malo dalje, koja djeca, koja strahota, koji užas, koje nesreće
A malo dalje, koji ratovi, koje eksplozije, koje smrti, koje gladi, koje suze, koje nepravde, koje muke
Koje nevolje.
Koje nesreće.
Duboke rupe.

Pa si mislim: Ma daj, Lagana, jebote, ne seri, nije tebi ništa.

I došlo mi da molim. Pa molim.

Pomozi! Pomozi! Pomozi!

Molim te.

Oprosti!

Žao mi je.

Hvala.

Volim te