Kad sam imala nekih osamnaestak, stari je kupio stojedana. Novog, iz trgovine. Prvi novi auto u njegovom životu. Vozački mi je uplatio još prije rođendana. Kalkulirao je da dobijem dozvolu zimi, tako da do ljeta uvježbam vožnju, kad promet poludi da budem malo bolji vozač.
Moj dragi stari.
Zajedno smo išli po stojedana. Htjela sam crveni ali bi se na tu boju trebalo duže čekati, pa da ne čekamo uzeli smo što je bilo. Oker. Vozili smo ga doma, izmjenjivali smo se putem. Nije se moglo reći tko je od nas dvoje bio sretniji, mada se stari pravio da je mrtav ladan, kao da svaki dan kupuje auto iz prve ruke.
Parkirali smo ga pred kuću ispred prozora dnevne sobe i svako malo bacali oko na njega. Stari je mislio da se ne kuži kamo gleda, a ja se nisam ni skrivala, znala sam da stari gušta jer je meni gušt.
Vježbali smo vožnju sve do ljeta. Benzin je bio skup, ali stari nije žalio. To je investicija, govorio bi dok bi vadio novčanice s konjima na benzinskoj.
Vozila sam kroz grad kao da imam Mercedesa ili Bemvejca. Ma šta Bemvejca, Ferari!
Sve do jednog ljetnog popodneva, kad sam ispred kuće prala Stojenku, prolazila je grupa mladih nijemaca, mojih godina, ko ja, zgodni, preplanuli, visoki. Ne možeš ih ne primijetit. Taman sam toliko znala njemačkog da mogu razumeti da se dive mojim kratkim hlačama i nogama i baš kad sam se htjela poskrivečki nasmiješiti, počnu se oni grohotom smijati i praviti komediju na oker boju i metalni natpis "Comfort".
Tada su mi na um pale griješne misli, posramila sam se svog auta i poželjela da imam Golfa.O, da mi je imat Golfa! Pa makar i oker boje. Odmah sam se posramila svojih misli jer je stari potajno šparao i skupljao gotovinu za Stojedana. (Iz principa nije htio kredit za auto. A možda i zbog sujevjerja)
Iz našeg kraja ljudi nisu baš masovno odlazili na rad u Njemačku, Austriju, Italiju, (kod nas je bilo voćnog jogurta) ali sam ipak pomislila da bih možda možda otići u Njemačku, zaraditi za Golfa, biti malo ona Tetka iz Nemačke koja šalje dojčmarke, donijeti finih stvarčica s etiketama na njemačkom.
Brzo mi je ta ideja izvjetrila. Nije bilo potrebe, nije bila baš takva nužda, a i Stojedan je bio sasvim solidan auto (samo budalasti dečki to nisu kužili).
I tako, nikad nisam otišla u Njemačku.
Ali, gle! Njemačka je došla k meni!
Na policama same njemačke etikete! Ni ne trude se zaljepiti etiketu s prijevodom. Police kao u Njemačkoj. U trgovinu nosim rprevoditelja. Sreća je što ga imam na mobitelu, ali da nemam, nisla bih onaj debeli Hurmov rječnik. Gdje su sad oni jezični policajci koji su prevodili sve što se dalo i nije dalo da očuvaju hrvatski jezik od čega god da su ga čuvali? Sada više ne čuvamo čistoću? Sada ga podvode svemu, samo nek je sjeverno. Što bi rekli Ilirci?
Njemački naziv trgovine, njemački na proizvodima, a i kupci govore njemački. Sad mi je drago što sam ga učila, mogu razumjeti što govore kad misle da ih nitko ne razumije. To su možda oni isti dečki koji su se rugali mojem Stojedanu a ja sam se osjećala jadno i sramila se a sad se sramim što sam se sramila.
Ti dečki, to su sada naši domaći Nijemci, ovi koji su kupili stanove. To im je sad đir. Idu u penziju, prodaju što imaju u Njmemačkoj i kupe ovdje stan pa s njemačkom penzijom im je tu bolje. Sad će moći kupovati i poljoprovredna zemljišta. Već su skužili kako to kod nas ide. A fini ljudi. Kulturni.

Po trgovinama čuješ njemački, prodaje se sve s njemačkim etiketama....

Ovaj put im je uspjelo?