Imala sam psa. Malog žutog mješanca, tj. mješanicu. Kujicu.
Radili smo u smjenama. Jedan tjedan ujutro, jedan poslijepodne.
Kad bih radila u jutarnjoj smjeni, dizala sam se u 6.00.
Ako se ne bih digla na vrijeme, za par minuta bi moja kujica njuškom i šapama gurkala vrata spavaće sobe sve dok se ne bi otvorila, pa bi ušla u sobu, sjala na tepih i počela glasno dahtati. Ako me ne bi dahtanjem uspjela probuduti, počela bi se glasati, nestrpljivo cviljeti, prozvoditi zvukove nalik prigovaranju. Ako se ni tada ne bih digla, počela bi lajati. I tako svako jutro, osim subote i nedjelje i praznika. Još uvijek mi nije jasno kako je razlikovala neradne od radnih dana. Imala je neke svoje vidovite i telepatske spoznaje, čitala mi je misli.
Kad bih radila poslije podne, ne bi me budila, mirno mi spavala u svojoj košari na hodniku i puštala me da spavam dokle želim.
Kad bi se sat pomicao unaprijed, neko vrijeme bi mojih 6.00 bilo njenih 5.00. Prerano bi otvarala vrata i dahtala kraj kreveta. Ako ne bi odustajala, obrecnula bih se na nju nek ne gnjavi, nek me pusti na miru. Trebalo joj je dva-tri dana da pomakne svoj biološki sat i počne otvarati vrata u pravo vrijeme. Tako i kad bi se sat micao nazad. Brzo bi uhvatila novi ritam.
Svakog dana tražila je da je pustim van oko 15.00 i sjedila na vrhu stepeništa, očekivala bi kćer koja se vraćala iz škole. Kad bi se pomaknuo sat unaprijed ili unatrag, i dalje je čekala u pravo vrijeme.
Kako je znala da je vikend? Da sam na godišnjem? Kako je znala da se pomaknuo sat?

Sjećam se vremena kad nismo micali sat, kad su proljetne i kasnoljetne večeri trajale kraće. Kraće smo se mogli igrati vani, ranije smo išli spavati, ali nismo o tome razmišljali ni raspravljali. Znali smo da u Italiji miču sat, tada nam je to bilo čudno i nepotrebni ali o tome nismo raspravljali.
Mi smo imali ljetno i zimsko radno vrijeme. Ljeti smo radili od 6.00 a zimi od 7.00. Bilo je normalno da se ljeti dižemo u 5.00 u svježa jutra, prije nego zapeče. I bilo je normalno da zimi spavamo sat duže, da se ne dižemo u mraku.

Kad razmisliš, micali mi sat ranije ili se dizali sat ranije, isto ti ga dođe. Navikne se čovjek. A i pas.