so far away...

utorak, 31.05.2011.

odrazi budućnosti...

nedostaješ mi...
samo nekoliko dana, a toliko mi bolno fališ...
jedan poljubac za pozdrav danas i nekoliko sati u društvu cimera, sa puno smijeha i šala...ne, nije to dovoljno...

fale mi zagrljaji, šaputanja...tisuću nježnosti i ono vrijeme samo za nas...

znaš li koliko te često sanjam? posebno kada mi nedostaješ...
pitam se zašto tako često u tom snu bude i tvoj nećak...
dijete koje mi je toliko neopisivo drago...
presladak je, pa ipak....previše se nekako privrženo osjećam prema malcu kojeg sam susrela možda samo desetak puta...
posebno u snovima...
možda zbog onog držanja za ruke, dok skakuće preko lokava...te slike...nekakve obitelji...kako bi izgledala kada bismo mi to...nekim čudom...bili...
potajno i to priželjkujem...nisam ni ja sasvim čvrsta u onim nekim svojim odlukama...
a ako sa ikime...sa tobom bih to željela...možda i mogla...teško da postoji itko kome bih toliko vjerovala...

vjerujem li zaista? zaista...zaista...da nećeš otići...povrijediti me...da ti nisam samo netko...prolazan i za igru?
vjerujem...znam...pa ipak svako toliko neke sumnje prelete nekim noćima kada mi nedostaje samo jedno....

zagrljaj u kojem nestaju sve sumnje...

zašto te sanjam toliko? zašto su ti snovi tako prepuni neke...gotovo nepoznate...nježnosti...
jesu li oni neki sanjivi i blijedi odrazi neke toliko lijepe budućnosti?
ili samo moje želje koje se ne usuđujem poželjeti?

zašto sam baš tu, kraj tebe toliko neopisivo sretna...toliko sigurna...toliko slobodna, toliko svoja?
zašto je toliko divno imati tebe, baš tebe...a ne već nekoga tko je naišao...ili će tek naići...mada...ne želim da nailaze, odavno sam se pomirila da ovakav kao ti samo jednom naiđe...

hoću li sakupiti hrabrosti reći barem dio ovoga...ili samo one dvije riječi koje ponekad požele pobjeći mi sa usana dok se nalaze negdje kraj tvoga uha...onako tihe i nježne, kao i ti trenuci...da te ne uplaše...

zašto baš tebe toliko želim čuvati...zašto ti mene toliko čuvaš?

zašto te volim, znaš li?
baš tebe...

jedno realno, snalažljivo, skromno, zadovoljno sobom...pažljivo, prekrasno biće koje se odnekud stvorilo u mom životu...i koje nikada, baš nikada ne želim pustiti da ode iz njega...

kada bih barem našla načina da to shvatiš...nekako, bez riječi...
pa da ne sumnjam više...
da se ne bojim...

da samo čuvam te zagrljaje...i tebe...i sve te sate i dane...i mjesece...i godine (a izgleda da će doći i one)...
da te volim...

bleso jedan, znaš li...da te volim?

četvrtak, 26.05.2011.

neke prekrasne livadice na kojima lagani povjetarac njiše do koljena visoke vlati trave...
ili obale nekih rijeka, prekrivene oblucima koji lagano pucketaju dok šećemo njima...
ili svjetla grada ispod nas, koja svjetlucaju u mraku...
dok krademo neke poljupce iza uha...
krademo od vječnosti...
krademo za vječnost...

ili labudovi koji se ljube i njihovi odrazi u potpuno mirnoj vodi jezera...
ili kišom kupano lišće sa kojeg kapaju sjajne kapi...
ili kamenolomi sa kojih je tako prekrasan pogled...
ili dugačke šetnje...uopće nije bitno kuda...dok si ti taj koji kraj mene hoda...

ili nježni dodiri, neka jutarnja šaputanja...
tvoja ruka na mom koljenu dok se vozimo...
poneki pogled...i poneka šala...

stotine dana...
riječi
šetnji
vožnji
fotkanja
lutanja
poljubaca
zagrljaja

toliko toga...nezaboravnoga, samo mog i tvog...zauvijek...
i samo jedno pitanje koje nikako da nađem hrabrosti postaviti...

što li osjećaš, što sam ti...
i do kada ćemo ovako...stvarati nezaboravne dane?
možemo li, zauvijek?

i je li to pitanje toliko važno,
toliko nezaobilazno?
mogu li živjeti i bez tog odgovora?
sa svim onim tvojim nježnostima...
i dokazima...da ipak nisi tu u prolazu...

subota, 21.05.2011.

ovo nije trebao biti post o tebi...

Jedan skroz dobar dan. Subota, lijeno buđenje tamo oko 9...i kava u krevetu, net, čitanje novosti...
Sajam minerala, par simpatičnih ljudi koje sam upoznala...jedan gorski kamen i jedan oniks koje sam kupila...oba kamena pašu i mom i tvom horoskopskom znaku...a i lijepi su...jedan proziran i sjajan, drugi tamni, crni, sjajni...bit će lijepi u nekom privjesku koji ću smisliti i napraviti.

Obukla sam onu lijepu crno ljubičastu haljinicu...koja tako lijepo paše uz ovu novu ljubičastu boju kose. I jedva čekala da se javiš...dolutaš...

A onda si došao, u nekom svom tipičnom izdanju...one sive hlače sa hrpom đepova koje ti predobro stoje i košulja...i taj smail...
Sjeo kraj mene...
Hrpica šala...
Naših sitnih prepucavanja dok nas cimer pogledava...
A i prijatelj koji je došao na kavu i rekao da se on ne bi htio mješati u ta naša prepucavanja i natezanja, da ne zna on kaj se tu zbiva...je li nas prokužio? I kako, pobogu cimer ne shvaća...da sve to nije bez vraga?
Bilo je tu sasvim jasnih pogleda.

Sve u svemu, zaista lijep dan. Sa toliko puno smijeha...nekoliko dragih ljudi...i ugodno ispunjenog vremena.
Nadam se da će još puno vikenda biti takvih. Hoće zasigurno...možda i ljepših.

Možda i nekih odlazaka i lutanja (jedno mi se smiješi idući vikend, samo da sve bude dobro)...i to odlazak na more, tamo gdje najviše volim ići...u taj kraj, veoma blizu najdražeg mi otoka. Lutanja sa tobom...možda se i koje takvo upravo planira...

Fotkavanja, druženja sa dragim mi ljudima...

Ovako je dakle, biti slobodan. Odluka o odlasku i selidbi zaista je bila najbolja u mome životu. Ovoliku količinu sreće, zadovoljstva, dragih ljudi oko sebe i bavljenja onime što volim nisam imala prije. Samo sam slutila da bih to mogla jednom pronaći i da bi me silno usrećilo. I jest.

Prekrasno je provoditi jutra lijeno ispijajući kave u krevetu dok čitam najnovije blogove i slično po netu. Prekrasno je imati nekog nedefiniranog sa kime provodim poneka jutra, poneke večeri, poneke dane. U šetnjama, vožnjama, maženjima.
Prekrasno je imati drage ljude oko sebe sa kojima se smiješ dok te ne zaboli trbuh od smijeha.
Prekrasno je plesati salsu, izlaziti kad ti se izlazi, a izležavati se u krevetu kad ti se ne ide nikuda.
Raditi planove, šetati nasipom, lutati gradom, gledati izloge.
Ovaj grad mi se zavukao pod kožu, zavoljela sam ga u ovih pola godine više nego što sam mislila da mogu...mada sam mu se silno veselila, nisam znala koliko će postati draži sa svakom dragom uspomenom.

Prekrasno je imati toliko toga za istražiti, doživjeti, iskusiti, probati, pronaći.

Sebe pronaći.
A pronalazim se. U ovakvim danima. U danima kada se osjećam ispunjeno, zadovoljno, sretno...SVOJE. I prekrasno.

U danima koji pune baterije. I spremaju me u potrage za još ljepšim danima. Još više mojima.
Baš zato volim ovaj grad i ovaj život sada.

srijeda, 18.05.2011.

bijeg...

Zaista trebam predah...bijeg, odmak....od svega ovoga, od posla koji me polako počeo gušiti. Ne, nije tako strašno...nije to toliko teško. Isprva je bilo daleko teže. Bila sam toliko angažirana, toliko sam se ubacila u to...u nastojanja da ispravim nešto što nije na meni da ispravljam. Nastojanja da ulijem nešto znanja u tu malu glavicu u kojoj tko zna što se zbiva. I pokušam shvatiti ljude oko nje. I ubijalo me to što ta nastojanja nisu nikuda vodila, osim u moj očaj. A onda sam sve to napokon počela gledati kao posao...koji...odradim i ne nosim kući. Jer to je ipak bio posao, nije na meni da radim ono što je posao roditelja. I ispravljam njihove greške. Ja sam tu da sa malcem napišem zadaću i učim. To je sve.

I tako je to trajalo, traje...već pola godine.
A ja sve više želim pobjeći, daleko, daleko, daleko...i nikada se ne vratiti. Barem ne tu...tako. I zaista mislim da si moram dati truda i otići sa tog posla ranije nego što je bilo dogovoreno u početku, dosta prije 9. mjeseca. Ili će me to toliko izmoriti da više neću prepoznati samu sebe. Više ne patim jer ne uspjevam preokrenuti nešto. Više se ne trudim ispraviti neispravivo. Pa ipak...naporno je i teško. Svaki dan iznova ista borba. I ne želim to.

Dakle, na meni je da preokrenem priču, samo...trenutno gotovo da i nemam snage. Baterije su mi se ispraznile...za nove početke trebalo bi nekako napuniti ih.

Silno, silno želim otići nekuda. Pa možda čak ne toliko otići...koliko izolirati se od ovog načina života. Na nekoliko dana maknuti se od posla, ljudi oko mene, svega. Duboko disati, stati, leći u visoku zelenu travu i promatrati nebo.
Trćati, igrati se...odmoriti. Šetati, lutati nasipom ili već negdje...sama ili sa nedefiniranim.

Sate, dane za sebe...za odmor...i punjenje baterija...
Pa tek onda u nove potrage za nekim boljim sutrima...


ps. i onda dolutaš ovamo sa tim preslatkim malcem...a sanjala sam vas oboje noćas, kako ludo...i to kakav si prema nećaku...divan si, znaš?

utorak, 17.05.2011.

naporni dani...dijete koje sve manje sluša...zaista bih morala napokon poraditi na tome da odem sa tog posla...i pronađem neki više moj...
i ova blesava prehlada koja me muči ovih dana...

redoviti susreti, opet...pa opet, tako prekratki...
sva ta grljenja i poljupci i masažice i lagana češkanja...i ti, želim te samo gledati toliko dugo...
i već mi tako prokleto nedostaješ, a vidjeli smo se jutros...

željela bih da si sada tu kraj mene...dok me hvata lagana temperaturica i samo se želim skutriti u krevetu...
bilo bi predivno imati te tu, da me maziš dok ne zaspim ovako umorna...
buditi se u tvom zagrljaju...gledati te pospanog preko jastuka...
zaista se nadam da ću i to jednom moći...
toliko bih uživala u prizoru...

i zaista...ne ideš nikuda, napokon mi to postaje jasno...
pa i zašto bi, ova mala je luda za tobom, sigurno ti nije loše krasti dane u našim zagrljajima...
kradimo ih još dugo, dugo...

prekrasno je danas bilo svjetlo kada je sunce zalazilo...baš ono što sam rekla, treba sunce biti iza oblaka da bi brda bila onako lijepo osvjetljena...najrađe bi da smo tad pojurili zajedno prema zapadu uhvatiti to sunce i brda...na nekim lijepim fotkicama...

ponekad ti i zavidim na poslu koji te odvodi na neka lijepa mjesta gdje uvijek stigneš i štogod lijepog ufotkati...i ja bi tako, rado bih da zajedno lutamo...i pronalazimo neka takva mjesta...hoćemo li?

možda baš...i da...
neki prekrasni i daleki snovi imaju naviku ostvariti mi se...

e pa...tebe ću sanjati...
ln

nedjelja, 15.05.2011.

sigurnije neke uvale...i mirnije more...opet...
još jedan prekrasan dan za tjeranje strahova...
kiša koja rominja...tvoji dodiri...onaj neki, toliko nježan...stavljanje kose iza uha ili nešto takvog...i pomisao...da tako ne dodiruješ nekog do kog ti nije stalo...zaista ne...
flis umjesto dekice...
poljupci...
čokoladica za mene...

toliko blesavih sitnica...pa opet...baš one tako puno govore...
govore možda sasvim dovoljno...možda šapuću i glasnije od nekih neizgovorenih riječi koje se često uludo prosiplju...
ali ne ti...

i neka, te sitnice ipak govore ono što mi je važno...
sve ostalo će već doći na mjesto...

uvijek iznova padam u istu zamku moje prošlosti...jednostavno ne mogu povjerovati da ne ideš nikuda...
jer sam navikla na odlaske...s najavama ili bez...teške i nužne...svakakve...
teško je povjerovati da možda postoji netko tko će ostati...
još teže da bi to možda mogao biti ti...

a željela bih...
i ne, ne moramo izgovoriti sva ono što bismo već trebali izgovoriti...
sve dok su te riječi utkane u sve ono što uradimo...u sve ono što mi jesmo...
a danas...bile su sasvim jasne...u jednom pogledu...jednom dodiru i jednoj čokoladici...

ni ne trebam više...
lijepo sanjaj najdraže...

četvrtak, 12.05.2011.

susret...
prepričavam ti ovaj previše lud dan...sve od toga da me malac kojeg čuvam zaprosio...do toga da me tvoj prijatelj potapšao po guzi...sva sam luda i zbunjena zbog svega toga...

šetnja po oblucima uz rijeku...i prepirka o tome da li je ono bio mulj ili pijesak...kao djeca u prvom razredu osnovne...a i rekla sam ti to...

opet jedan sasvim tipičan naš dan...prelijep...lud, pun smijeha i šala i dodira i poljubaca...
nisam ni sumnjala da neću odoljeti još koji puta provesti te predivne sate kraj tebe...

a onda još i taj privjesak od kristala koji si mi poklonio...i pomisao da zaista dramim i da...si možda ipak samo jedno realno stvorenje koje pokazuje da mu je stalo onako kako zna...djelima, a ne velikim riječima...
i da ne moram brinuti da odlaziš, samo si imao naporan tjedan na poslu...

pa ipak, možda onaj neki razgovor...ili poneka natuknica da bih željela da ovo potraje...da...mogla bih tako...
baš sam bila blesača...a možda ipak nema razloga za brigu...

a možda i ahat djeluje...baš me zanimalo koja su "svojstva" tog kamenčića...koji znam da će mi biti drag...


Ahat je izvrstan zaštitnički kamen, posebno za djecu. Umirujući je i ublažavajući. Jača vezu tijela sa zemljom. Daje hrabrost, energiju, snagu, rastjeruje strahove i daje porast samopouzdanja. Smanjuje osjećaj ljubomore i prizemljuje emocije. On je kamen sklada i unoseći elemente sklada u naše biće i živote, uvelike povećava ozdravljenje.
Ahat također povećava kreativnost i stimulira intelekt. Poznat je kao kamen koji donosi sreću.

pa, možda rastjera strahove...
a možda ih rastjeramo sami...

Zatvaram oči.
Molim te, javi se...dođi!
Želim vratiti vrijeme, zaboraviti na nesigurnost i strah. Na pitanja bez odgovora.

Samo me zagrli, budimo opet ono dvoje zaigrane djece koji se ljube.
Zagrli...i ostani tu.
Ne želim razmišljati ni o čemu.

Kada bih barem mogla...
Ali nema porukica ni poziva...sve ih je manje, daleko manje nego prije. A još je manje susreta i zagrljaja.
Zato je i pobijedio strah, imao je povoda. Da barem znam što te potaklo da se udaljiš.
Da barem znam što misliš i što osjećaš....ali, to je tajna na koju očito nemam pravo.

A vrijeme teče samo u jednome smijeru. I nije moguće vratiti one dane kada sam bezbrižno i sretno koračala kraj tebe. Nije bilo bitno kamo ni kuda...samo da beskrajno uživam u društvu. Koliko je to predivno jednostavno bilo.
To, to bih vratiti.

A sada...neki neobjašnjivi pritisak koji osjećam. I tuga i suze koje svako toliko traže svoje mjesto u meni. I čekanje...čekanje da se javiš, pa da možda skupim hrabrosti reći ponešto. Jer sada mislim da moram...oboje smo napravili poneki nespretni korak u krivim smjerovima. I zaslužujemo objašnjenje. Samo, nekako sumnjam da ću tvoje dobiti, pa ipak...ti o osjećajima ne govoriš.

Ponekad poželim otići što dalje, polako i sigurno zaboraviti koliko mi je (bilo) stalo.
Ponekad samo želim ostati.

A ti? Znaš li što želiš?
Hoćeš li se potruditi zadržati ovu malu blesaču? Pitaš li se uopće zašto sada odjednom odlazi? Hoćeš li patiti (barem malo) ako zaista ode?

Ne želim otići. Ali, imam li izbora?
Sada...kad prokleti mobitel tako uporno šuti?

srijeda, 11.05.2011.

Trepčući tjeram suze koje se sakupljaju u kutevima očiju.
Dok hodam gradom, jedva dišući.

Ne mogu vjerovati da si mogla otići.
Jesam, možda će postati lakše...možda ću zaista uspjeti otići.
Vrijeme je da se maknem od svega ovoga, ovoga života, ovih ljudi.
Počnem iznova.
Možda opet u nekom novom gradu...zovu me lutanja, tako je primamljiv njihov zov, sada...kada nemam više toliko puno toga za ostaviti.

Ali suze naviru.
Ne mogu vjerovati da sam otišla, prvi puta da sam otišla od tebe, a mogla sam sjediti tamo sa vama, pričati, slušati vaše razgovore. Gledati te plave oči koje su me zarobile. A koje ja nisam uspjela jednako tako zarobiti.

Nekako se mirim sa time da tu nema više od ovoga...da nema budućnosti kakve priželjkujem. Slutiš li što se u meni zbiva, osjećaš li nemire?

Slutiš li negdje...makar mrvicu, koje su čežnje potakle sve ovo? I koliko je bolno pokušati se otrgnuti od snova koje znam da ne mogu ostvariti. A dala bih sve da mogu.

Hoću li smoći hrabrosti reći sve ovo? Prije nego što kažemo zbogom...ili zauvijek (ne, ne nadam se, zaista tome)?
Bilo bi to u redu...barem bih znala...
I ti bi znao...

Možda bi bilo najlakše...samo ti dati ključ za ovaj svijet tajni...tu ionako stoji sve...cijelo moje srce...i sve ono što bih ti rekla...da sam pronašla htrabrosti...i riječi i načina da to kažem...

I još uvijek silno i neopisivo želim...provoditi prijepodneva u tvojim zagrljajima...
Danas sam neprekidno se prisjećala onoga trenutka na samome početku...kada si me pomazio po trbuhu, a već sam iduće sekunde sjedila tebi u krilu i ljubili smo se...nikada nikoga nisam toliko željela kao tebe tad. Nije bilo načina da tome odolim. Ne, jednostavno nisam mogla.

Želim šetnje i lutanja. I vožnje i snijegove. I svijetla grada ispod nas...
I zagrljaje i otiske u mulju...
I lijena sanjiva prijepodneva...i kave i čokolade...i jagode sa šlagom...
I tebe...tebe...tebe...

tebe želim najviše...
sve tvoje šale (na moj račun)...sve one nestašne osmjehe...
svaku nepodopštinu...
svo ono pričanje unedogled (a da tako malo toga kažeš)...

sve...tebe...

samo se mirim sa time da nećemo...neka daleka jutra obojiti svojim smijehom...
dok nam rasčupana i bosa donosim kavu u krevet...uz još poneki dodir...i poljubac...

mirim se da nećemo stajati na vidikovcima diveći se zajedno prizorima ispred nas...
da nećemo tražiti neke nove prekrasne livadice...ni obale...ni gradove...

nedostajati će mi sve to...zauvijek...

hoću li ti to ikada reći?
ili samo prešutno i polako otići...od nekoga gdje(sasvim sigurno) želim zauvijek ostati...

ponedjeljak, 09.05.2011.

i jesam, naravno...nisam ni sumnjala da neću još koje prijepodne ili koje veče provesti u tom zagrljaju...
još jedna šetnja uveče po kamenolomu...
koprive u koje me je kao htio baciti...šibe...nošenje na ramenu, a meni se vrti...
toliko nepodopština...jedno si veliko, veliko, veliko dijete...uvijek ćeš biti...
i neodoljivo mi je to...

i bilo je divno...kao i uvijek...
zabavno, prepuno šala i nepodopština...
osmjeha, sreće...

ne mogu to pustiti...ne tako lako...
i što znače šanse...i sva ta prijepodneva...ako znam da ne mogu nikada imati ono što bih željela...
da neću nikada čuti kako se osjeća...zaista osjeća...

kada znam da nemam pristup tom jednom dijelu njega i njegovog života koji će zauvijek ostati zaključan...

ima li smisla krasti ta prijepodneva?
ima li nade da ipak jednom dobijem uvid u taj sakriveni svijet iza tih plavih očiju?
i tu ruku da držim dok koračam kroz život?

ili su to samo sanje...koje ću vječito sanjati...dokle god se držim tog tračka (možda lažne) nade da bi jednom ipak mogao biti moj...

sasvim...
jer ja sam njegova postala...

i zaista ne želim opet na poljima od snova puštati korijenje...

predivno je, predivno...i uvijek će to biti...
ali nedostaje ono nešto...ono priznanje da točno to želimo, zauvijek (koliko nešto može biti zauvijek u ovom svijetu koji se neprekidno mijenja)...ali da sada to želimo zauvijek...
da želimo ono mi, da želimo zajedno graditi sne...

samo to nedostaje...tako malo...i tako puno...

kako dalje?

nedjelja, 08.05.2011.

možda mrvica previše pive...
tvoj dolazak ovamo...kasno...prekasno...
kolači za tebe...
i kao da mene nema...zašto? bez pokušaja da me dodirneš, bez pravog pozdrava...bez smisla...

hoću li i sada patiti?
pretjerujem li opet?

zašto nedjelje provodim u osamljenim i tužnim šetnjama nasipom čekajući da se javiš...a ti se ne javljaš?
zašto te toliko neizmjerno želim...a znam...da ne mogu...ne sasvim...imati?

plavooki dječaće...volim te, ali ovo...ovo ne ide...
baš zato što...volim te...

a tebe se baš i ne može...voljeti...
ne daš to nikome, da ti se približi...

ovih 5 mjeseci (a točno danas je toliko) bilo je najljepših u mom životu...
bez drama, bez prepirki, bez ljubomora, bez pokušaja da se promijeni cijelu mene...

samo ti i ja....ovakvi kakvi jesmo...
bili bismo sasvim dobar par...

samo otisci u mulju kraj rijeke...bezbroj šetnji kraj jezera dok se odrazi svjetala igraju u vodi...
bezbroj poljubaca od kojih su mi prolazili trnci čitavim tijelom...

toliko je divno i neopisivo bilo...biti kraj tebe, biti tvoja...barem malo tvoja...i ti si bio barem malo moj...

neuhvatljivi plavooki dječaće...zauvijek ću te pamtiti...
ali, ovo nije dobro za mene...

sada samo želim zavuči se negdje u kut i pustiti pokoju suzu...
želim opiti se, želim plesati, želim zaboraviti...

želim ti reći zbogom...a osjećam da ne mogu...
kada bih ti barem mogla reći da više ne mogu ovako ( iako te toliko prokleto bolno želim i dalje)...
da ne mogu čekati...pozive kojih je sve manje...
i poneki susret koji postaje sjena nekadašnjima...

da želim sačuvati ovu bajku koja nikuda nije odvela...


da sam najljepše priče pisala zbog tebe


i da te volim. i želim...
i sada i zauvijek....

a znam da te ne mogu imati...
zašto me ne puštaš bliže...čemu li to bježiš?

jesam li precijenila vrijednost ovih maženja...ili i tebi nešto znači sve to?
i zašto ne dovoljno?

boli me.
žao mi je.

ali željela bih prestati...
sa sanjivim prijepodnevima u tvojim zagrljajima...

jer znam da ih ne mogu zadržati...

niti zagrljaje...niti tebe, plavooki dječaće...

a to prokleto boli...

srijeda, 04.05.2011.

Opet...

Suzanne...
Jagode i šlag...
Pospani zagrljaji i moje vrpoljenje...žao mi je, ali ne mogu biti mirna, zaista...
Da mi je barem opet biti u toooom zagrljaju...
Samo ti šapnuti u uho koliko mi je beskrajno lijepo...
I namjestiti se još bliže tebi...i tako provesti što je moguće više lijenog i pospanog vremena...
Neki od vikenda...ili gotovo svaki...

Priličan smo broj dana sakupili...snenih i nježnih...maznih, razigranih, nasmijanih...šetnji obalama, vožnji kroz snijegom prekrivena polja, nekih toplih, toplih pogleda...

i toliko toga neizrečenog...što lebdi u njima...
u pogledima, u poljupcima, u dodirima...u svemu...

Samo me zagrli...opet...
Tamo kraj odraza u jezeru i labudova koji se ljube...
Ili tamo uz rijeku, uz prekrasnu livadu...svugdje...
Zagrli...poljubi resicu uha i čuvaj...
Još dugo...

Nekako slutim da bi...to čak i mogao...

ponedjeljak, 02.05.2011.

pretjerivanje, ipak...
prošlo je gotovo 5 mjeseci...pet predivnih mjeseci...pa opet, ja kao da čekam da sve krene k vragu...jer gotovo uvijek krene...
ali ovo nije gotovo uvijek, napokon...

i kako onda odoljeti ovakvim jutrima...poljupcima po vratu, masaži, tebi?
kako odoljeti češkanju i maženju...kako ne gricnuti ti uho dok te češkam?
kako ne uživati u svakom trenutku zajedno?

i tebi je vrijeme prošlo prebrzo?
uvijek prođe prebrzo...

kako da mi ne nedostaješ kad...je svaka sekunda toliko savršena da samo čekam trenutke kraj tebe?
kako ne tonuti i tonuti sve dublje...u nježnosti...u povezanost, u sreću?
kako ne željeti ostati tu, sada i zauvijek...bez obzira na sve, bez obzira na svijet ili te glupe godine...

bez obzira čak i na to da...nema definicija...i tko zna dali će ih ikada biti...ili budućnosti sa tobom? one...daleke...one, sa zajedničkim buđenjima i nekim dalekim neistraženim obalama...

hoću li i taj san...odživjeti?
toliko smo ih ostvarili...i bili su i ljepši u javi nego na snu...
baš pašeš tu, u tu sliku, uz mene, u sve te bajke o...ljubavi i poljupcima...
u ukradena jutra puna nježnosti...
u kave i čokolade dok se izležavamo jedno kraj drugoga...

u toliko toga...što je donedavno bilo nezamislivo, jer, nije bilo nikoga kog bi sanjala...
mogu li, molim te i dalje sanjati?
hoćemo li molim te...potruditi se da...ovakva jutra postanu svakodnevica?
da doista bude i tih nekih lijepih buđenja...
da bude samo naših lutanja?
vožnji biciklima?
fotkanja posvuda?
šetnji oko jezera?
osmjeha?
poljubaca u vrat...i uho...nebrojeno...

ne želim više bti na oprezu, uporno to ponavljam...
ne želim gledati te divne plave oči i pitati se hoću li te oći i taj osmijeh još dugo promatrati?
ne želim...želim te tu, želim te zauvijek, sve sam sigurnija u to...k vragu, ja, koja nikada nisam bila u tako nešto sigurna...

želim sanjati...
i želim...još snena prebaciti ruku preko tvog ramena...
i poljubiti svog čovjeka...

znajući da su snovi još ljepši na javi...
snu...hvala ti što si tu...
i ostani...

nedjelja, 01.05.2011.

kako...i zašto?

Nedjeljno poslijepodne. Tumaram parkovima u kvartu, tužna, suze samo što ne krenu. Jučer nisi odgovorio na poruku da se vidimo. Zaspao si...ok. A onda si napisao da ćeš se javiti danas pa da se vidimo. Pa sam čitav dan čekala da se javiš. I nisi. Zašto?

Možda se javiš uvečer, no...k vragu, nisam zato rekla da za danas nemam planova. Da bi se javio i u zadnji tren tražio da se vidimo, tek navečer.

Pitam se kako se to dogodilo? Jednog sam dana u sedmom nebu od sreće...drugoga već tugujem. I sve su češće neke samotne, tužne šetnje. Kako se dogodi da nam netko to radi? Dovodi nas u takve ponore tuge samo tako...jednim sms-om koji nije stigao. Nekolicinom dana bez njegovih osmjeha...pustih i dosadnih. A prije smo jedva čekali svaku priliku da se zagrlimo.

Kada to i kako...i zašto, sve pođe po zlu?
Jesam li ja? Jesam li ipak previše pitala...previše...dala do znanja da meni ovo nije samo to...
Jesam li dosadila?
Ili je netko treći stigao u priču?
Ili pretjerujem? A ako pretjerujem...zašto onda nema te poruke koju si obećao...zašto se nismo vidjeli danas...zašto se vrlo vjerojatno ni nećemo vidjeti već ćeš napisati neki kako si provela dan sms u 10 uveče. I reći već nešto o tome što si danas radio. Ali ne i zašto se nisi javio...a rekao si da hoćeš.

Zašto pristajem na to...na suze bez objašnjenja? Na samotne šetnje, kada nisu trebale biti samotne?

I k vragu, zašto?
Zašto je jedan tren sve divno...a drugi...čekam poruke koje ne dolaze. I čekam te...
A tko zna gdje si ti...

Možda jednostavno nemam sreće...
A žao mi je...bilo je lijepo...
Zašto već odlaziš?

<	svibanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv