Zatvaram oči.
Molim te, javi se...dođi!
Želim vratiti vrijeme, zaboraviti na nesigurnost i strah. Na pitanja bez odgovora.
Samo me zagrli, budimo opet ono dvoje zaigrane djece koji se ljube.
Zagrli...i ostani tu.
Ne želim razmišljati ni o čemu.
Kada bih barem mogla...
Ali nema porukica ni poziva...sve ih je manje, daleko manje nego prije. A još je manje susreta i zagrljaja.
Zato je i pobijedio strah, imao je povoda. Da barem znam što te potaklo da se udaljiš.
Da barem znam što misliš i što osjećaš....ali, to je tajna na koju očito nemam pravo.
A vrijeme teče samo u jednome smijeru. I nije moguće vratiti one dane kada sam bezbrižno i sretno koračala kraj tebe. Nije bilo bitno kamo ni kuda...samo da beskrajno uživam u društvu. Koliko je to predivno jednostavno bilo.
To, to bih vratiti.
A sada...neki neobjašnjivi pritisak koji osjećam. I tuga i suze koje svako toliko traže svoje mjesto u meni. I čekanje...čekanje da se javiš, pa da možda skupim hrabrosti reći ponešto. Jer sada mislim da moram...oboje smo napravili poneki nespretni korak u krivim smjerovima. I zaslužujemo objašnjenje. Samo, nekako sumnjam da ću tvoje dobiti, pa ipak...ti o osjećajima ne govoriš.
Ponekad poželim otići što dalje, polako i sigurno zaboraviti koliko mi je (bilo) stalo.
Ponekad samo želim ostati.
A ti? Znaš li što želiš?
Hoćeš li se potruditi zadržati ovu malu blesaču? Pitaš li se uopće zašto sada odjednom odlazi? Hoćeš li patiti (barem malo) ako zaista ode?
Ne želim otići. Ali, imam li izbora?
Sada...kad prokleti mobitel tako uporno šuti?
Post je objavljen 12.05.2011. u 09:04 sati.