sigurnije neke uvale...i mirnije more...opet...
još jedan prekrasan dan za tjeranje strahova...
kiša koja rominja...tvoji dodiri...onaj neki, toliko nježan...stavljanje kose iza uha ili nešto takvog...i pomisao...da tako ne dodiruješ nekog do kog ti nije stalo...zaista ne...
flis umjesto dekice...
poljupci...
čokoladica za mene...
toliko blesavih sitnica...pa opet...baš one tako puno govore...
govore možda sasvim dovoljno...možda šapuću i glasnije od nekih neizgovorenih riječi koje se često uludo prosiplju...
ali ne ti...
i neka, te sitnice ipak govore ono što mi je važno...
sve ostalo će već doći na mjesto...
uvijek iznova padam u istu zamku moje prošlosti...jednostavno ne mogu povjerovati da ne ideš nikuda...
jer sam navikla na odlaske...s najavama ili bez...teške i nužne...svakakve...
teško je povjerovati da možda postoji netko tko će ostati...
još teže da bi to možda mogao biti ti...
a željela bih...
i ne, ne moramo izgovoriti sva ono što bismo već trebali izgovoriti...
sve dok su te riječi utkane u sve ono što uradimo...u sve ono što mi jesmo...
a danas...bile su sasvim jasne...u jednom pogledu...jednom dodiru i jednoj čokoladici...
ni ne trebam više...
lijepo sanjaj najdraže...
Post je objavljen 15.05.2011. u 22:11 sati.