Zaista trebam predah...bijeg, odmak....od svega ovoga, od posla koji me polako počeo gušiti. Ne, nije tako strašno...nije to toliko teško. Isprva je bilo daleko teže. Bila sam toliko angažirana, toliko sam se ubacila u to...u nastojanja da ispravim nešto što nije na meni da ispravljam. Nastojanja da ulijem nešto znanja u tu malu glavicu u kojoj tko zna što se zbiva. I pokušam shvatiti ljude oko nje. I ubijalo me to što ta nastojanja nisu nikuda vodila, osim u moj očaj. A onda sam sve to napokon počela gledati kao posao...koji...odradim i ne nosim kući. Jer to je ipak bio posao, nije na meni da radim ono što je posao roditelja. I ispravljam njihove greške. Ja sam tu da sa malcem napišem zadaću i učim. To je sve.
I tako je to trajalo, traje...već pola godine.
A ja sve više želim pobjeći, daleko, daleko, daleko...i nikada se ne vratiti. Barem ne tu...tako. I zaista mislim da si moram dati truda i otići sa tog posla ranije nego što je bilo dogovoreno u početku, dosta prije 9. mjeseca. Ili će me to toliko izmoriti da više neću prepoznati samu sebe. Više ne patim jer ne uspjevam preokrenuti nešto. Više se ne trudim ispraviti neispravivo. Pa ipak...naporno je i teško. Svaki dan iznova ista borba. I ne želim to.
Dakle, na meni je da preokrenem priču, samo...trenutno gotovo da i nemam snage. Baterije su mi se ispraznile...za nove početke trebalo bi nekako napuniti ih.
Silno, silno želim otići nekuda. Pa možda čak ne toliko otići...koliko izolirati se od ovog načina života. Na nekoliko dana maknuti se od posla, ljudi oko mene, svega. Duboko disati, stati, leći u visoku zelenu travu i promatrati nebo.
Trćati, igrati se...odmoriti. Šetati, lutati nasipom ili već negdje...sama ili sa nedefiniranim.
Sate, dane za sebe...za odmor...i punjenje baterija...
Pa tek onda u nove potrage za nekim boljim sutrima...
ps. i onda dolutaš ovamo sa tim preslatkim malcem...a sanjala sam vas oboje noćas, kako ludo...i to kakav si prema nećaku...divan si, znaš?
Post je objavljen 18.05.2011. u 19:32 sati.