Trepčući tjeram suze koje se sakupljaju u kutevima očiju.
Dok hodam gradom, jedva dišući.
Ne mogu vjerovati da si mogla otići.
Jesam, možda će postati lakše...možda ću zaista uspjeti otići.
Vrijeme je da se maknem od svega ovoga, ovoga života, ovih ljudi.
Počnem iznova.
Možda opet u nekom novom gradu...zovu me lutanja, tako je primamljiv njihov zov, sada...kada nemam više toliko puno toga za ostaviti.
Ali suze naviru.
Ne mogu vjerovati da sam otišla, prvi puta da sam otišla od tebe, a mogla sam sjediti tamo sa vama, pričati, slušati vaše razgovore. Gledati te plave oči koje su me zarobile. A koje ja nisam uspjela jednako tako zarobiti.
Nekako se mirim sa time da tu nema više od ovoga...da nema budućnosti kakve priželjkujem. Slutiš li što se u meni zbiva, osjećaš li nemire?
Slutiš li negdje...makar mrvicu, koje su čežnje potakle sve ovo? I koliko je bolno pokušati se otrgnuti od snova koje znam da ne mogu ostvariti. A dala bih sve da mogu.
Hoću li smoći hrabrosti reći sve ovo? Prije nego što kažemo zbogom...ili zauvijek (ne, ne nadam se, zaista tome)?
Bilo bi to u redu...barem bih znala...
I ti bi znao...
Možda bi bilo najlakše...samo ti dati ključ za ovaj svijet tajni...tu ionako stoji sve...cijelo moje srce...i sve ono što bih ti rekla...da sam pronašla htrabrosti...i riječi i načina da to kažem...
I još uvijek silno i neopisivo želim...provoditi prijepodneva u tvojim zagrljajima...
Danas sam neprekidno se prisjećala onoga trenutka na samome početku...kada si me pomazio po trbuhu, a već sam iduće sekunde sjedila tebi u krilu i ljubili smo se...nikada nikoga nisam toliko željela kao tebe tad. Nije bilo načina da tome odolim. Ne, jednostavno nisam mogla.
Želim šetnje i lutanja. I vožnje i snijegove. I svijetla grada ispod nas...
I zagrljaje i otiske u mulju...
I lijena sanjiva prijepodneva...i kave i čokolade...i jagode sa šlagom...
I tebe...tebe...tebe...
tebe želim najviše...
sve tvoje šale (na moj račun)...sve one nestašne osmjehe...
svaku nepodopštinu...
svo ono pričanje unedogled (a da tako malo toga kažeš)...
sve...tebe...
samo se mirim sa time da nećemo...neka daleka jutra obojiti svojim smijehom...
dok nam rasčupana i bosa donosim kavu u krevet...uz još poneki dodir...i poljubac...
mirim se da nećemo stajati na vidikovcima diveći se zajedno prizorima ispred nas...
da nećemo tražiti neke nove prekrasne livadice...ni obale...ni gradove...
nedostajati će mi sve to...zauvijek...
hoću li ti to ikada reći?
ili samo prešutno i polako otići...od nekoga gdje(sasvim sigurno) želim zauvijek ostati...
Post je objavljen 11.05.2011. u 20:10 sati.