neke prekrasne livadice na kojima lagani povjetarac njiše do koljena visoke vlati trave...
ili obale nekih rijeka, prekrivene oblucima koji lagano pucketaju dok šećemo njima...
ili svjetla grada ispod nas, koja svjetlucaju u mraku...
dok krademo neke poljupce iza uha...
krademo od vječnosti...
krademo za vječnost...
ili labudovi koji se ljube i njihovi odrazi u potpuno mirnoj vodi jezera...
ili kišom kupano lišće sa kojeg kapaju sjajne kapi...
ili kamenolomi sa kojih je tako prekrasan pogled...
ili dugačke šetnje...uopće nije bitno kuda...dok si ti taj koji kraj mene hoda...
ili nježni dodiri, neka jutarnja šaputanja...
tvoja ruka na mom koljenu dok se vozimo...
poneki pogled...i poneka šala...
stotine dana...
riječi
šetnji
vožnji
fotkanja
lutanja
poljubaca
zagrljaja
toliko toga...nezaboravnoga, samo mog i tvog...zauvijek...
i samo jedno pitanje koje nikako da nađem hrabrosti postaviti...
što li osjećaš, što sam ti...
i do kada ćemo ovako...stvarati nezaboravne dane?
možemo li, zauvijek?
i je li to pitanje toliko važno,
toliko nezaobilazno?
mogu li živjeti i bez tog odgovora?
sa svim onim tvojim nježnostima...
i dokazima...da ipak nisi tu u prolazu...
Post je objavljen 26.05.2011. u 19:30 sati.