Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

utorak, 13.02.2007.

ZIMSKI KLIPSOPIS ILITI DA MI DUPE VIDI PUTA

Evo jedan stari tekst.
Nisam imao vremena ga prepisati i urediti do sada. To mi je najgore. Kada nisam blizu kompjutera onda pišem po svemu i svugdje. Problem nastane kada to odličim prepisati na komp. Najčešće mi se ne da pretipkavati. Više ni sam ne znam koliko imam takvih tekstova okolo zapisanih. Čak ni ne znam gdje su svi!
Da skratim. Ovo je napisano tjedan dana prije zadnjeg Božića, u autobusu na putu natrag iz Beča. Uostalom, sve dolje piše.


Vako: U četvrtak navečer sam/smo završili na dugo očekivanom tulumu/plesnjaku kod Hitlera/Marinka na Savi. Čist OK je bilo. Istina da sam polovicu veselice proveo na šanku natakajući si onaj neki crveni sok od grožđa. Taj čin je više bio u svrhu osvježenja tena. Bez brige, i plesao sam malo (morao sam). Tokom jednog od plesova netko me dobro potegnuo nogom po ristu. Isprva to ne osjetih, no kada stigoh doma, kada se ohladih – au. Otuda izraz klipsanje – ne baš šepanje. E sada, zašto klipsopis!

Dan kasnije, u petak navečer se nas par zaletjelo do Beča, na Advent, na kuhano vino i da nam dupe vidi puta. Bilo odlično. Naporno, ali i kratko (barem po meni). Službeni start je bio subota u jedan ujutro, došli u devet u Beč, te smo u šest popodne krenuli doma. A baš je tada pao mrak – onda je najljepše (lampice, svijeće i sve to). Istina da smo doslovno bili slomljeni, no najbolje smo propustili – šteta.

Na Velesajmu nas je pokupio dubledecker (e, kako se to zapravo piše?) sa rezerviranim mjestima dolje za šankom, ovaj, stolom. Odmah smo se spanđali sa ekipom pljujući po frendu koji je svako malo bježao "nešto" na kat. Stali smo u Varaždinu, skupili još tucet ljudova te napokon krenuli za Beč. Punih 10tak minuta nakon Varaždina, 90% ekipe je već spavalo. Naravno, ja ne. Ne mogu. Čak je i vozač više spavao od mene! Naravno da su nas vadili iz autobusa na svakoj granici. Samo što nisu budili pse da nam odu njuškati po stvarima od njihove detaljne provjere (pogotovo slovenci – namjerno malim slovom, uostalom, navikli su na malo).

Kada smo ulazili u Beč, svratili smo u neki njihov shopping centar tipa naš Jankomir, ali bar tri puta veće. Kako smo došli u deset do devet ujutro, nisu još svi dućani bili otvoreni pa smo njuškali okolo gdje ćemo prvo uljetiti. Prvi u koji smo upali (odmah u glavu) je bio sexshop. Dotična, prijatelj i moja malenkost nismo vidjeli u životu toliko (da prostite) umjetnih pimpeka na jednome mjestu. Polica je bila duga barem 50 metara, te bila ispunjena u nekoliko redova, sa lijeve i sa desne strane sa kojekakvim oblicima, bojama, veličinama i ne znam sa čime sve što nisu mogli izmisliti. To onako, za dobro jutro. Cijeli centar smo trebali preletjeti u nekih sat i po. Mislim da smo uspjeli cijelu trećinu. No da se odmah razumijemo, bar 80% tih dućana ima kod nas i najčešće su jeftiniji (Billa, Iterspar, Baumax, Kika, Bauhaus,....). Ostali su neki lokalni ali sa sličnom ponudom kao kod nas, samo što je ime dućana drugačije. Jedina fora je to što je sve samo veće. Po isteku vremena za shopping, žureći natrag prema autobusu, našlo se taman vremena za još jedan sexshop (drugi je bio bolji). Tamo smo našli privjesak koji kada stisneš gumb u sljedećih 30tak sekundi treba iz privjeska doživljava vrhunac i na kraju vrišteći svršava. E, ali to je stvarno glasno i neugodno. U silnoj žurbi zaboravili smo ga kupiti i baš nam je žao – htjeli smo složiti pizdariju frendu (koji je bario dvije cure odjednom) u punom i pospanom busu. Šteta. Di sam ono stao? Aha!

Tek nakon shoppinga smo ušli u Beč. Prva postaja je bio onaj neki dvorac sa odličnim kuhanim vinom. E da, Schonbrunn (ovaj o ima dvije točkice gore, ne mogu ih sada naći). Cijeli posjed je kopija ili ti odgovor na Vrancuski Versaj. Nije da sam ga vidio, ali ovo je stvarno vrhunski napravljeno. Istina da nam je magla znatno umanjila doživljaj, ali i dalje je bilo fascinantno. Ona Marija (neka – ima još neko ime i brojku ako se ne varam, šefica svega toga) si je dala napraviti dvorac sa 1400 soba (ne nisam fulao brojku) i to uglavnom za ljubavnike. Skoro pa si mogu zamisliti kako se često lupala po glavi jer je znala zaboraviti gdje je kojeg parkirala. Zgodan i skupi primjer ljudske objesti. No kuhano vino im je mrak.

Druga postaja je bila Mariahilfe strasse (tak nešto se piše i tu bi još opet trebalo dodati one gore točkice). Za one koji nisu bili: Ulica širine Ilice ali bez tramvaja. Nakon 17h se zatvara za sav promet te postaje pješačka zona. A tamo cijelo čudo dućana.

Shopping 2. Da se opet razumijemo, svega toga ima i kod nas (osim H&Ma), čak i jeftinije. Vjerojatno se neki (ugl. cure) neće složiti sa mnom, ali to je njihov problem. Dodatna fora je ta ulica u predbožićno vrijeme – ljudi preko ljudi – odvratno. Ipak je bilo prohladno za šetnju gradom pa smo se šetali svim tim silnim centrima i blago rečeno, smučilo nam se. Na kraju smo završili u Starbucksu. Popio sam kafučino za 3 i po Ojra (ma živjela turska kafa a ne ti neki skupi bučkuriši). Osjećah se poput prožvakano, ispljunute kaugme. A onda lagano krenusmo natrag. Jedva smo našli bus. Brat, bratu ako ih tamo bar stotinjak nije kružilo. Ne pretjerujem! Bečani imaju posebni policijski odred koji kontrolira kretanje prometa, pogotovo autobusnog za vrijeme blagdana. Uspjeli naći bus, jedva, te nakon klasičnih fora poput "nek se javi koga nema", krenuli smo natrag za Rvacku. Većina ekipe svladana umorom odmah je popadala u dubok san.

Na povratku smo opet stali kod one drvene kolibe sa također skupom kavom i ružnim šalicama za kupit pokraj neke benzinske. Tamo je ekipa utapala posljednje cente. Neki Landzeit, tak nešto se zove. Kasnije, za čudo, nisu nas vadili iz busa na granicama. Neki su se budili pred Zagrebom, čitaju imena sela i čude se kako Austrija ima slične nazive kao naši – da bilo je provala i kasnije deranja na mene što im nisam rekao prije nego su ispali glupi. Pa baš zato!

Ukratko, bilo je jako lijepo, no nažalost prekratko i naporno. Tamo bi se ipak trebalo prespavati i grad pregledati u dva dana da bi se kako treba samo djelić doživio. Za mjesec i po idemo ponovo!
- 13:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

ŠTAFETA

5 stvari koje opća javnost ne zna o meni?

E to je posao! Toliko sam lajav da je teško naći nešto što nisam rekao. Evo sada sam vam rekao prvu stvar – lajav sam.
Dobro, dobro, šala. Evo 5 stvari koje možda ne znate o meni:

1 – neki su najvjerojatnije čuli da sam porijeklom (ludi) Dalmoš. Istina je ali ne u potpunosti. Moj ćaća je Dalmoš, iz Zadra i svi njegovi su mješavina Zadra, Splita i ostaloga između. Navodno nam porijeklo prezimena potječe sa Brača (sumnjam u to jerbo nisam baš tako škrt). E sada, mater mi je Slavonka, ali ne čista jer je njena mater (moja baba) Ličanka. I šećer na kraju, rođen, živim i djelujem u Zabregu. Znam, pa kako onda Dalmoš? Već sa par mjeseci sam bio u Zadru i većinu godine kao klinjo sam visio dolje. Imam bratića i sestrični svojih godina, tako da sam smo zapravo zajedno odrasli. Barem dio naše mladosti. Kada sam krenuo u školu, to se svelo na ljetne i zimske praznike, a onda polako na sve manje i manje – nažalost. Možda nisam čisti, ali sam u duši Dalmoš.

2 – neki znaju, a neki ne da sam se nekada bavio plivanjem. Ne samo rekreativno već sam bio dosta dobar u tome. Čak punih 13 godina svakodnevnog isplivavanja bazena Mladost Sava. Imam čak 2 državna rekorda za koje nisam dobio ni tapšanje po ramenu te sam bio u olimpijskom savezu (ali su me toliko brzo izbacili da nisam stigao ni dobiti majicu, ali to je druga i duga priča).

3 – e kada sam kod izbacivanja, sjetih se sljedeće stvari. Neki su možda primijetili da imam laganih problema sa autoritetom. Sada sam još dobar kakav sam bio prije. Do sada sam se 500tinjak puta opekao i dalje nisam naučio lekciju (zovite me Sizif). Skoro su me izbacili iz srednje (pokušali su), ali našli su blažu verziju pa su me samo rušili razred. A izbacili su e zato 2 (dva) puta iz vrtića – ne šalim se, bio sam prehiperaktivan. Na kraju me baka čuvala doma. A katkada me i ona pokušava izbaciti iz kuće kada se zakačimo.

4 – što još da vam kažem? da ima treću bradavicu? Morati ću vas razočarati jer nemam.
E da! I prije nego sam počeo plesati imao sam poveći ego, ali kada sam naučio voditi u plesu to je bio jedan veliki Red Bull na moj ego. K tome još sam ovako lajav i po prirodi filozof. Znam, ubitačna kombinacija.

5- i zadnje. Ček da nešto izmislim.
Obožavam mačke. To najvjerojatnije znate, ali više ne znam što da vam kažem. Kada kaže mačke mislim na ona mala dlakava četveronožna stvorenja što se deru "mijau". Naravno volim ja i one druge mačke, ali koncentrirajmo se sada na prvonavedene. Po egipatskoj kulturi čuvarice podzemlja, bića koja imaju takvu inteligenciju i ego kao niti jedno drugo živo biće na Zemlji. Njihov inteligentan ali vječna flegma pogled te nevjerojatna pokretnost. Da nisu toliko po prirodi lijene i spavalice najvjerojatnije bi bile dominantna vrsta. Mijaooooo


Eto, nalupao sam 5 stvari, pa da čujem da netko nije zadovoljan. Sada bi trebao izabrati 5 žrtava da to također napišu, ali kako ja lagano kasnim to se toliko proširilo tako da su svi koje ja znam to već otipkali. Eto, razbijam lanac. E da i za kraj kao šesta stvar kao bonus: ja sam onaj koji razbija lance sreće što mi ga šaljete mailom! Ha, ha, ha, ha, ha!
- 01:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2007.

POVRATATAK

Evo me, evo me!

Malo sam putovao (i još ću) pa ne imadoh vremena za javljanje.

Pisao sam ja ali sada to sve treba pretipkati a kada se sjetim koliko toga ima nekako mi se ne da.

Još me snašla ona štafeta! A kada ću to?! Ispiti su ljudi, polako!

Uf! Bežim, imam posla, do tipkanja.
- 09:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>