Ormarić

U kutu sam,
Ormarić neobičan,
Ladica na ladici,
Stojim nepomičan.

God na licu,
Ožiljci stari,
Prolaziš gledaš,
Al ne mariš.

Svijen od želje,
Pred samim padom,
Ogrnut plaštem,
Žudnjom i nadom.

Znam da će doći,
I taj trenutak,
Svratiti ćeš ti,
U moj kutak.

Topao dodir nadasve mekan,
Ladica otvorena,
A ja sretan.

13ti

Škola,
Stojim,
Razred,
Bojim,
Kažu ti si,
Nadam se nisi.

Bježim kući.

Djed u plaču,
Baka suze briše,
Istina je,
Jebote,
Stvarno te nema više?!
13/04/1994

Prijetnja

Umoran sam Jack,
Srce mi stari flek,
Otimajući se od gume,
Radi svoje bez volje krune.
Odbjegli vitez bez noža,
Debele volje, a nagorjela koža.
Lupka u svom bubnju,
Ne mareći za razuma žudnju,
Igra se umom k'o dijete s hranom,
Nateže tanjur dan za danom.

Nije da boli što čepi uši,
Neda spavat, zna i guši,
Prijeti pred san, ustati nećeš,
Ionak bez potrebe
stalno blebećeš!

Oznake: srce, prijetnja, Zdravlje, san

iz inata

Cini se ni Slavonija nema inata,
Možda kao posljedica rata,
Koji sad već i nije bio već bijaše,
Razmisljam, blebecem skupljaljuc flase.

Depresija

Nije mrak,
ni brak,
Nije od soli,
Ni ne boli,

Nisu teške noći,
Mogu proći,
Nije ni loš glas,
Nije prazan klas,

Nije krv plava,
Nije rijeka Sava,
Nije ni vatromet kriv,
Nije ni dom siv,

Nisu sve te stvari,
Samo osjećaj koji kvari,

Nije recesija,
Represija,
Cesija,
Već samo blaga depresija.

Oznake: depresija

Punim očima

Ref.
Ni punih očiju ne mogu ti reći,
Da ne mogu prijeći,

Preko toga,
Tako mi Boga,

Mnogo imam u sebi tvoga.

Pitat će tebe mnogi,
Takva ljubav, zar niste mogli?

Ref.
Govorim,
Punih očiju ne mogu ti reći,
Kako ne mogu prijeći,
Preko toga,
Tako mi Boga.

Previše mi i na kraju vrijediš,
Idem, al ti ne blijediš.


Ref.

Oznake: ljubav, rastanak, oi, suze, odlazak

Grana

I često lutam pod tim granama,
lutam sa svim svojim manama,

ploveći mislima,
ma i danima kišnima,

drijemam u hladovini,
uživajući u tišini,

s tanušne grane,
čekam da svane,

dan,
kada neću biti sam.

Oznake: sam, grana, svijet

Zlato

Sada i ne vjerujes,
Cesto psujes,

Ne znas sto radis,
Plivas al' patis.

Mnoge strane,
Bjezeci se brane,

Ne pamte dane,
Novi kad svane.

U podrumskom mraku,
Trazeci traku,

Obljepit' jezik,
Ne biti drznik.

Da,
Sutjet cu i dalje,
Pognuti glavu,
Samo vi molim
Kupite slavu.

Oznake: sutnja, zlato

Sjene

Ne vjerujem,
ne vjerujem u događanja,
ne probavljiva su mi shvaćanja,

ne vjerujem u mnogo stvari,
samo Đole za sve mari.

Ne vjerujem više u djeda mraza,
ne vjerujem u dobrotu,

ne vjerujem u sutra,
ma ni u novi dan,

ne vjerujem
u ispunjen ti san,

Ne vjerujem više ni u kapi kiše,
da isprati mogu fleke s nogu,

ne vjerujem ni u noćnu tišinu,
nebi puklo ni da sam stao na minu.

Mnogo toga prolazi mimo mene,
nema ljudi, samo sjene.

Harmonična

Nije s namjerom,
baš iz čista mira,

krenuo tim smjerom,
harmoniku da svira,

valjati note preko toga mijeha,
prenaša bečarce na rubu smijeha.

Onako ko` od šale,
rime velike, male,

ne buni se jutro već lagano prati,
eno i sramotno se javor klati,

u ritmu se njišu sve zelene travke,
vidim i ograde, na njima čavke.

Veselo jutro u ritmu basa,
sitna slamka životu spasa.

Odmor

U maniri lošeg raspoloženja,
s primjesama svjetovnog nesnalaženja,

u zimi čučim u snijegu,
ne u dolini već na brijegu,

pratim zbivanja u čudu,
kopajući iz nosa rudu.

Ne smeta me ni zavijanje vjetra,
ni nova pahulja neka,

možda pokoji čovjek s puškom
s glavom i telećom njuškom.

91`

Dal` i tebi suza krene,
dal` ti srce vene,

kada iz 91`pojave se sjene.

Dal` i tebi pritisne grudi,
dal`se jad davni probudi,

obavije ruke oko tvoje duše,
nemaš zraka, sve više te guše.

I vrate me u one dane podruma,
vidim puške, uniforme, s kuburom kuma.

Suze ne staju,
slabost moju odaju,

ispiru gorčinu djeteta,
tražeći malo dobrote svijeta.

Zamor materijala

Umoran ko` mali pas,
tražim tebe,
tvoje krilo,
moj spas.

Umoran sam baš ko` psina mala,
gledam i ne vidim,
trepćem,
krv stala.

Ljulja mi se glava od umora,
žmirim,
spavam,
opušta se svaka bora.

Um mi tone,
misli plove,
s grana padaju od umora sove.

Duša mi drijema,
ma i dan je tiši,

svejedno mi,
pada snijeg il` kiši.

Jako teško

Teško mi je ne nabrajati,
u mraku sam stajati,

teško mi se ustati,
nakon napornog dana,

teško skriti ožiljke
dubokih rana.

Teško podnosim i ovu hladnoću,
kraće spavam, budim se noću,

sve mi je teže daleko od tebe,
gledam, ne prepoznajem sebe.

Teško je biti u teškom stanju,
teško plutat` u životnom sranju.

seki

U trenucima samoće,
svi te koče,

čini se, izabrali tebe,
sve ruše, doslovno te guše,

pritisnuta u sebe,
ne daš se
jer sam uz tebe.

Pas i mlada

Dal` da se osjetim manjim hrvatom,
ako te ne smatram bratom,

promašeni slučaj spomenik novi,
vidim da vičem,

iako nimalo mi slično,
u biti prilično neobično,

što na glas progovaram,
na napravdu glasno prigovaram,

a znam da će me izolirati,
možda i transportirati,

da vam ostavim državu na miru,
da kradu dok su u điru,

ako je i ostalo pokoja sitnica,
ostavite djeco, to će ivica.

Kada ne mogu gledati zatvaram oči,
ponekad po danu često noći,

uspjevam u san pobjeći,
gdje nema stranaka,

nema naklapanja,
nema kapanja,
proljevanja,
nema kakanja,
da ne kažem sranja,

sve je tiho,
nema vlade,
vidim,
samo psa pored moje mlade.

Aleja

I sjetim se kestena,
aleje, zasjede,

uvijek,
uvijek netko nasjedne,

ma i one cijevi,
vraćaju me u taj tren,

bacajući kesten,
iz zasjede ko` kamen.

Kora

U čemu je tajna,
misterija trajna,

zanimljivo, još i danas živi,
priča kako nismo krivi,

kriv je netko drugi,
opet,
što nismo mi prvi,

u bacanju snova niz drum,
mnogi su to radili prije nas,

tražili u tuđini spas,
bojali se za svoj dah,

mrvili volju u sitan prah,
vjerovali u dobrotu sutrašnjeg dana,

u ostvarenje kovanog plana.

Tvrda kora krvavih ruku,
samo je ocrtavala muku.

Rekla si

Rekla si,
tako me smirit nećeš,

ne ide to
dok trepneš,

a mislio sam,
bar duboko udahni,

u zagrljaju mom usahni...

Pismo

A žao mi,
nisam ti napisao pismo,

nisam ti uputio taj pisani trag,
potajno skriveno rječiti mag,

al` ništa ti nisam htio reći,
što već ne možeš znati,

da te volim,
ne moram ti pisati,

a da si mi sve,
znaju i one babe dvje,

što prate prognoze i parove nove,
sjede na putu, vise s ograde ko` sove.

Mogao sam ti reći još,
mogao sam ti nabrajati dva dana,

kako ne bih da si ti sama,
ne bih da se dijelimo,

podnio da se selimo,
i kako ne trebamo ništa,

pločicu života,
i dva slobodna kista.

Težina

Osjetiš li što ti želim reći ovim slovima,
da je u kilama bilo bi u tonama,

ne, teško je vagati moju žudnju za tobom,
osjetim se odraslim rogatim sobom,

onako, kao od šale ti kažem,
ja moju ljubav važem.

Mjerim je u miljama,
trošim je na tebi svim silama...

Čitat ćeš poslije

Vjerujem kako ćeš ovo čitati poslije,
kada je sve opet kao prije,

samo te prati taj komadić metala,
oko prsta i posveta mala.

Znam, nebi nikad rekla,
kako ti je samnom rijeka potekla,

u kojoj plivat` ne znam sam,
u kojoj si ti glavni plan,

a ako nas i snađe nevolja neka,
normalno je da se pojavi prepreka,

možda se množit neće,
al da ih je niz,

neću posustati,
ustat` ću te čuvati.

Pitanje

dragi Bože,
ako moze,
pitao bih pitanje malo,
zadnje i jedino koje mi ostalo,
dal ce vise netko primijetiti,
da smo poceli sijediti,
cupamo kosu,
kopamo po nosu,
ne za paradu,
cisto da ubijemo dosadu.
Hvala ti na ovom drustvu,
na povremenom gustu,
pokazivanja srednjeg prsta,
kako smo uvijek zadnja vrsta,
vrsta izabranih bez ideje,
nebitni nam glasovi i komsijske meje.
Bezvoljno ti klimamo glavom,
mozda bez, mozda s pravom,
svakog puta kad me sretnes,
onako s leda uvijek metnes,
nametnes mi svetu misao,
budi sretan, cijeli dan si disao.
Disao jesam, al ne punim plucima,
napeto ko` prije s turcima,
imam li za biber il` salatu,
kamo bjezat, irsku il` maltu,
ostat cu ovdje, gledat lopte gurace,
mamica i njegovo mace,
cekat cu dan dva da se promijeni sve,
ipak za 12 dana zenim se.

Moj kraj

Možeš li se naći u stihu mome,
svaki put kad se srca lome,

uvijek kada suze zasvijetle,
tvoje ruke poput metle,

strugnu traćak snage,
s osjećaja vage,

bace me u očaj,
u dobro poznat kraj.

Prošli dani

U mraku pronalazim sve,
šibice i svijeće dvje,

palim ih za komade duše,
vjetrovi teški što otpuše,

u godinama djetinjstva moga,
vremenima kad nije bilo Boga,

zaspao na godina pet,
do odrastanja skratio let,

možda, samo poslije ručka pridrijemao,
sve igre polomio,

učinio me odraslim,
pomalo zlim.

Sam.

Samoća je zdrava,
pričepi te ko` krava,

onako hodajuć unazad,
zanemarivši da si mlad,

pa te otrese s papka kao od šale,
nanjevši ti unutarnje ozljede male,

bez obzira zaskoči te u trku,
sjeda ti na leđa s mirom u brku.

Siguran si kaže dom,
tu sam svoj na svom.

Oblak

Ukaljanom cipelom prašnjavim putem ne misleći na kapi kiše,
krenuo prazne glave znajući ni manje ni više,

onaj oblak me zaobići neće,
zapet će na meni, jbg, nemam sreće.

Kod stare kuće na prvom brežuljku,
kapi moče i pismo u tuljku,

osjećaji razmazani po papiru,
pisani noćas u spokojnom miru,

Nosim ti srca trag,
priču kako me u torbi nosio vrag,

govorim, ne želim sam dalje,
pođi samnom životu u ralje.

Truli

I dok trunem,
klečeći pred tragom,

da krenem,
ne mogu nogom,

poći sada,
čekati nemam kad,

bivša klada,
pojačava moj jad,

i ona je trula,
ona, ja, bez daha frula,

razvaljena po tlu,
pjesma ruglu,

ipak leći ću,
dalje neću,

zašto da trunem sam,
imam svoj bagremov panj.

Moj grad na kraju svijeta

Da,
moj grad je na kraju svijeta,
da,
on nikom ne smeta,
ne,
naprotiv, nikom nije na ruku,
da,
doći k njemu ko` na wc u trku,
da,
svi bježe kao da nešto smrdi,
iako,
meni odavde nije tako grdi,
možda,
a možda stvarno je trulo ovjde,
da,
pa sve slučajno sa strane, onako, samo projde..

Da,
i svi se redom otimaju ovdje ne doći,
da,
bježe, reže, kukaju, zapomagaju,
kada kao u Pakrac poći moraju.

Ma da,
ovdje rosa miriši,
ovdje svi znaju tko ti si,
iako ovdje,
ljude znas po hodu,
imamo banku, spahijski, rodu.
Svejedno,
možda smo prišt na dupetu,
možda samo kućica na drvetu,
pa,
svi koji se boje visine,
vole mene i moj grad gledat iz daljine.

Reci

Pa ti meni reci,
teške riječi,

reci mi molim te,
jesam li dijete,

što sjedim na podu,
u slow motion modu,

moj pas pored mene,
u mraku uspavane sjene.