Pas i mlada

ponedjeljak, 17.10.2011.

Dal` da se osjetim manjim hrvatom,
ako te ne smatram bratom,

promašeni slučaj spomenik novi,
vidim da vičem,

iako nimalo mi slično,
u biti prilično neobično,

što na glas progovaram,
na napravdu glasno prigovaram,

a znam da će me izolirati,
možda i transportirati,

da vam ostavim državu na miru,
da kradu dok su u điru,

ako je i ostalo pokoja sitnica,
ostavite djeco, to će ivica.

Kada ne mogu gledati zatvaram oči,
ponekad po danu često noći,

uspjevam u san pobjeći,
gdje nema stranaka,

nema naklapanja,
nema kapanja,
proljevanja,
nema kakanja,
da ne kažem sranja,

sve je tiho,
nema vlade,
vidim,
samo psa pored moje mlade.

Aleja

četvrtak, 13.10.2011.


I sjetim se kestena,
aleje, zasjede,

uvijek,
uvijek netko nasjedne,

ma i one cijevi,
vraćaju me u taj tren,

bacajući kesten,
iz zasjede ko` kamen.






Kora

U čemu je tajna,
misterija trajna,

zanimljivo, još i danas živi,
priča kako nismo krivi,

kriv je netko drugi,
opet,
što nismo mi prvi,

u bacanju snova niz drum,
mnogi su to radili prije nas,

tražili u tuđini spas,
bojali se za svoj dah,

mrvili volju u sitan prah,
vjerovali u dobrotu sutrašnjeg dana,

u ostvarenje kovanog plana.

Tvrda kora krvavih ruku,
samo je ocrtavala muku.




Rekla si

srijeda, 12.10.2011.


Rekla si,
tako me smirit nećeš,

ne ide to
dok trepneš,

a mislio sam,
bar duboko udahni,

u zagrljaju mom usahni...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>