tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

srijeda, 08.10.2008.

Milost

Naletih na jedan post jutros.... počinje sa "...znate onakav dan kada biste se maknuli od svih.... "
Da, poznajem te dane kada te svi gledaju sa poluosmjehom, a nitko te ne vidi, kada se u ovom svijetu osjećamo sami i mada imamo "mnoge" prijatelje moramo si postaviti pitanje.... A ono ima samo jedan odgovor. I kada ga jednom otkrijemo srcem lako se vratimo, mada nakratko i popatimo. To su sebične patnje koje ja sebi povremeno dopustim. Nema u njima bijede niti melo dramatike, samo one čiste ljudske sebičnosti kada malo djete napuči usne i kaže mami "E baš neću sad kad si mi ti rekla".

Samo djeci je dopušteno isprobavati. Mi, odrasli, ne bismo smjeli, jer kada odrastemo trebamo odbaciti ono djetinje.....
Roje mi se sinoć misli u glavi..... htjela bih ih sada pretočiti pomoću tipkovnice, ali nije to lako. Um radi velikom brzinom, prsti, mada ih je 10 ne mogu to dostići. Kako oblikovati moje misli, kada su tako slojevite?


Danas, sada želim opisati svjedočanstvo koje mi bije u grudima već nekoliko dana. Tko zna kome sam već to ispričala, na koje načine sam to prije probala gdje objasniti. Ali ovih dana kada me Gospodin miluje i nosi na rukama, želim ponoviti kako smo se susreli moj Isus i ja. A kako sam Mu ja dugo i uporno okretala leđa. I "uzimala stvari u svoje ruke". Kako sam dugo odbijala križ.... Kako nisam znala što je križ. I kako sam sada još uvijek malena i na početku staze, i kako slabo napredujemi, malo dajem a mnogo primam. I kako je veliko Božansko milosrđe.
Datum ne pamtim, znam da je bila zima. Noć. Ja nervozna i nosim svoje 15 mjesečno dijete koje neće spavati. Ljuta sam na cijeli svijet, najviše na muža koji spava snom pravednika dok ja ne znam kuda bi sa sobom. I molim. Uvijek sam molila, cijeli život sam bila blizu molitve, crkve, Boga, samo im nikad nisam prišla srcem. A onda, usred molitve prolomi se iz mene uzvik Isusu. Ne sjećam se točnih riječi, znam samo da sam priznala da sam slaba, a On da je Bog i da mi može pomoći, a ja bez njega da samo ništavna. Taj čas sam osjetila konekciju. Osjećaj koji do tada nisam poznavala. Da smo snimali film to bi bio čas u kojem bi se upalila svjetla, zrake sa neba siše bi u moj stan. Drugi dan moj život se promijenio na nešto nevjerojatno. Danas još uvijek ne znam opisati ta čuda. Moj muž koji je uvijek dugo ostajao na poslu, što je mene izluđivalo, počeo je dolaziti kući kao da radi u zgradi u kvartu. Komunikacija koja nam je dugo nedostajala kao da se odnekuda pojavila. Ja sam se topila od sreće. Prihvatila sam takve sitnice kao dar od Boga... no nisam ih razumjela. Istodobno sa srećom rasao je i moj strah da će se sve vratiti na staro i da ću izgubit sve. Taj strah me kočio. A i konekcija je nedostajala. Ja više nisam znala pristupiti Isusu. Molitve su bile samo riječi, zahvalne i tople, ali samo riječi sa strancem. Tada to nije bio moj Isus. Tada je on bio Bog, daleki, nepoznati veliki Bog. Čuda su se i dalje događala. Muž je prestao ići na nogomet nedjeljom, sve češće bismo išli zajedno u crkvu i kao da su se svi snovi počeli ostvarivati.

No, moj Isus je vidio da čineći mi dobro ne dobiva ništa do moje zemaljske sreče, a sretan život ovdje na zemlji nije baš nešto što je dobro za budući život, ma kako to naopako zvučalo kada bih to spomenula pred ovim svijetom.

Moj muž se razbolio. Započelo je sa besanicom koja je potrajala 6 tjedna. Nakon svih fizičkih pretraga preostala je još samo ona psihička. Besanica je sama po sebi loša: ne spavaš, ne možeš normalno funkcionirati, živčen si i nisi sasvim svoj. Nije mogao misliti na posao, nije ni išao raditi, pucao je po svim šavovima. Ogolio je, pao je sav zid koji je godinama gradio oko sebe, bio je vidljivo opterećen sam sobom, svojim životom, tlakom, grloboljom, trbuhoboljom...Rastrgan između osjećaja dužnosti prema obitelji i bolesti koja je preuzimala maha nad njim. Depresijom. Prvo smo se obratili za duhovnu pomoć svećeniku koji nas je vjenčao. On je prvi spomenuo psihijatra. To je bila sva njegova pomoć. I nagovor na ispovijed. U tim teškim trenucima muž je gutao duhovnu literaturu, bio je svibanj i odlazio je svaki dan na misu i svibanjske molitve Mariji. Svaki dan! Ja sam mislila da nam Bog šalje milost da se on obrati. Nisam shvaćala da sam ja ta koja se mora obratiti. Ali ipak, bilo me jako strah. Bolest je bila naporna, nailazili smo svugdje na nerazumijevanje: svećenik nije želio nikakav razgovor sa nama, moji roditelji tvrdili su da se treba trgnuti, da ne može biti tako bolestan, a njegovi kao da su bili sretni da živimo tako daleko... Kada sada mislim na sve njih malo, mrvičicu sam ljuta. Ali samo malčice. Moja prijateljica doktorica nam je najviše pomogla jer se susrela sa tom vrstom bolesti, ali me i upozorila na duljinu i težinu, na mogućnost uzimanja lijekova cijeli život, a i na to da mi još nismo bili kod psihijatra.
No, svako mora doći do svog zida. Muž se bojao otići psihijatru. I ja ga razumijem. Nije htio dosje, nije htio da netko zna (zaboravih spomenuti da je njegov brat liječeni PTSP branitelj) i tako.... No, kada je došao da zida, muž je jedno jutro otišao psihijatru. Odlazio je i u Tabor na sastanke kod fra Linića, ali nije mogao izdržati dugo. Odlazio je i na hagioterapiju i na seminare i na osobne susrete. Mnogo smo molili u to doba. Danas vjerujem da je moj muž mnogo više doticao Krista od mene tada. Ja sam bila tradicionalni vjernik, hodala po samom rubu, a nisam se usudila baciti u Božje ruke.

Kako je moj muž dobio terapiju od psihijatra, počeo je spavati, a zatim su počeli djelovati antidepresivi. Već nakon 3. dana promjena je bila ogromna. Trgnuo se, živnuo, zainteresirao, a počeo je i spavati normalno. Rečeno je bilo da može potrajati i 7 dana prije nego se ikakva promjena uoči. Rečeno je i da će morati piti lijekove najmanje 6 mjeseci, a možda i duže. Rečeno je isto tako da se bolest može povratiti.

Mjesec dana nakon uzimanja terapije muž se u potpunosti oporavio. Mogao je početi raditi, posao mu se više nije gadio.... Psihijatar se čudio brzom oporavku. Mi smo mislili da je to normalno. Moja prijateljica doktorica rekla je neka budem oprezna sa tim lijekovima i da moramo slušati doktora.... mislila je da muljamo kada više nakon 3 mjeseci nije morao piti lijekove.
Ozdravio je pomoću lijekova, ali samo milošću i voljom Božjom koji nas je vodio cijelim putem.

Iza toga slijedi još jedna ružna priča u kojoj je nadvladao moj strah od povratka na staro, pa zatim povratak na staro, naše česte svađe i ružne riječi, pa zatim teška šutnja.

A onda dolazi napokon na red moja tvrda glava koja je dotakla zid i poklonila se Isusu. Pronašla živuću konekciju i uspostavila vezu sa mojim Kristom, ne nekim stranim Bogom. Promijenivši svoju nutrinu, svoje poglede i vjeru, dobila sam natrag u izobilju. Sada imam mirnu obitelj, obitelj u kojoj se ide nedjeljom u crkvu , u kojoj se moli i u kojoj prebiva Bog. U kojoj moja kćer crta sliku Isusa u haljini kako govori SVE VAS LJUBIM...

Jedino čega me sada strah je ostati na ovoj stepenici i zaboraviti se penjati, tražiti, davati...Ali i taj strah molitvom nestaje i ostaje želja za penjanjem.

srijeda, 01.10.2008.

TRENUTAK ISTINE

Već nekoliko dana razmišljam o ovim riječima, tako bogatim... Iz njih crpim sigurnost da sam dio paše Njegove. Čime ću to zaslužiti. Ničim, sigurno ne svojim djelima. Ali ustrajnom vjerom, prihvaćanjem, uzdanjem, čitanjem Riječi... tako da se ne udaljim nego približim. Da vidim djela koja čini Otac naš, pa da znam. Da ne zanemarujem čuda u svakodnevnom životu.
U ovim riječima, na početku gdje Isus hoda po Salomonovom trijemu vidim spoj Starog i Novog zavjeta.... jedno su.

I vidim da istina nikad nije dobro došla. Rivalstvo je uvijek postajalo. A zamislite Židove u ono doba, Farizeje pismene, naučene i pune sebe... držali su vlast u rukama (a tko danas drži vlast u rukama, nisu li isti?). Oni ne priznaju vlast nad sobom, mada kažu da sljede pismo. Kao kada predsjednik Amerike na kraju svog govora o ratu kojeg vodi u nekoj zemlji viče "Neka Bog čuva Ameriku" Ili kada citiramo Bibliju u svoju korist, a to se tako lako da. Možda to i ja sada činim... Ali nakon što sam jučer gledala emisiju TRENUTAK ISTINE na novoj shvatila sam jadnu istinu da nam oduzimaju i zadnje kapi dostojanstva, ponosa i čovječnosti nudeći nam neku sitnu lovu i govoreći nam jesmo li rekli istinu ili ne preko nekog aparata. A onda da ima mnogo ljudi koji će se pojaviti da sudjeluju u emisiji, a da ne pričam o gledanosti. To je zabava koja prolazi u svijetu. Sad smo moderni i spremni za EU.Imamo Big brother, imamo gay parade, imamo moderne sapunice.... Sada imamo i Trenutak istine i mi smo in. A Istina.... nju ne smijemo spomenuti , jer Istina i djela koja proizlaze iz Istine nisu moderna, ona nisu in, i ona večinu ne zanimaju, i niti ih razumiju.
Započinjemo opću globalizaciju u kojoj je važno biti u trendu, u kojoj postoji tradicija, uvriježenost, oponašanje. Gubimo svijest o samima sebi, gledamo u druge i oni nam postaju mjerilo.... A trebali bismo pogledati u Isusove oči. Zastati na trenutak i duboko se zagledati, pročitati Riječ i ćuti je. KONEKTIRATI SE, kako kaže Cruce.

Bog nam je dao uši da čujemo, a ne samo da slušamo, dao nam je oči da vidimo, a ne samo da gledamo....

01.10.2008. u 06:41 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.