tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

srijeda, 08.10.2008.

Milost

Naletih na jedan post jutros.... počinje sa "...znate onakav dan kada biste se maknuli od svih.... "
Da, poznajem te dane kada te svi gledaju sa poluosmjehom, a nitko te ne vidi, kada se u ovom svijetu osjećamo sami i mada imamo "mnoge" prijatelje moramo si postaviti pitanje.... A ono ima samo jedan odgovor. I kada ga jednom otkrijemo srcem lako se vratimo, mada nakratko i popatimo. To su sebične patnje koje ja sebi povremeno dopustim. Nema u njima bijede niti melo dramatike, samo one čiste ljudske sebičnosti kada malo djete napuči usne i kaže mami "E baš neću sad kad si mi ti rekla".

Samo djeci je dopušteno isprobavati. Mi, odrasli, ne bismo smjeli, jer kada odrastemo trebamo odbaciti ono djetinje.....
Roje mi se sinoć misli u glavi..... htjela bih ih sada pretočiti pomoću tipkovnice, ali nije to lako. Um radi velikom brzinom, prsti, mada ih je 10 ne mogu to dostići. Kako oblikovati moje misli, kada su tako slojevite?


Danas, sada želim opisati svjedočanstvo koje mi bije u grudima već nekoliko dana. Tko zna kome sam već to ispričala, na koje načine sam to prije probala gdje objasniti. Ali ovih dana kada me Gospodin miluje i nosi na rukama, želim ponoviti kako smo se susreli moj Isus i ja. A kako sam Mu ja dugo i uporno okretala leđa. I "uzimala stvari u svoje ruke". Kako sam dugo odbijala križ.... Kako nisam znala što je križ. I kako sam sada još uvijek malena i na početku staze, i kako slabo napredujemi, malo dajem a mnogo primam. I kako je veliko Božansko milosrđe.
Datum ne pamtim, znam da je bila zima. Noć. Ja nervozna i nosim svoje 15 mjesečno dijete koje neće spavati. Ljuta sam na cijeli svijet, najviše na muža koji spava snom pravednika dok ja ne znam kuda bi sa sobom. I molim. Uvijek sam molila, cijeli život sam bila blizu molitve, crkve, Boga, samo im nikad nisam prišla srcem. A onda, usred molitve prolomi se iz mene uzvik Isusu. Ne sjećam se točnih riječi, znam samo da sam priznala da sam slaba, a On da je Bog i da mi može pomoći, a ja bez njega da samo ništavna. Taj čas sam osjetila konekciju. Osjećaj koji do tada nisam poznavala. Da smo snimali film to bi bio čas u kojem bi se upalila svjetla, zrake sa neba siše bi u moj stan. Drugi dan moj život se promijenio na nešto nevjerojatno. Danas još uvijek ne znam opisati ta čuda. Moj muž koji je uvijek dugo ostajao na poslu, što je mene izluđivalo, počeo je dolaziti kući kao da radi u zgradi u kvartu. Komunikacija koja nam je dugo nedostajala kao da se odnekuda pojavila. Ja sam se topila od sreće. Prihvatila sam takve sitnice kao dar od Boga... no nisam ih razumjela. Istodobno sa srećom rasao je i moj strah da će se sve vratiti na staro i da ću izgubit sve. Taj strah me kočio. A i konekcija je nedostajala. Ja više nisam znala pristupiti Isusu. Molitve su bile samo riječi, zahvalne i tople, ali samo riječi sa strancem. Tada to nije bio moj Isus. Tada je on bio Bog, daleki, nepoznati veliki Bog. Čuda su se i dalje događala. Muž je prestao ići na nogomet nedjeljom, sve češće bismo išli zajedno u crkvu i kao da su se svi snovi počeli ostvarivati.

No, moj Isus je vidio da čineći mi dobro ne dobiva ništa do moje zemaljske sreče, a sretan život ovdje na zemlji nije baš nešto što je dobro za budući život, ma kako to naopako zvučalo kada bih to spomenula pred ovim svijetom.

Moj muž se razbolio. Započelo je sa besanicom koja je potrajala 6 tjedna. Nakon svih fizičkih pretraga preostala je još samo ona psihička. Besanica je sama po sebi loša: ne spavaš, ne možeš normalno funkcionirati, živčen si i nisi sasvim svoj. Nije mogao misliti na posao, nije ni išao raditi, pucao je po svim šavovima. Ogolio je, pao je sav zid koji je godinama gradio oko sebe, bio je vidljivo opterećen sam sobom, svojim životom, tlakom, grloboljom, trbuhoboljom...Rastrgan između osjećaja dužnosti prema obitelji i bolesti koja je preuzimala maha nad njim. Depresijom. Prvo smo se obratili za duhovnu pomoć svećeniku koji nas je vjenčao. On je prvi spomenuo psihijatra. To je bila sva njegova pomoć. I nagovor na ispovijed. U tim teškim trenucima muž je gutao duhovnu literaturu, bio je svibanj i odlazio je svaki dan na misu i svibanjske molitve Mariji. Svaki dan! Ja sam mislila da nam Bog šalje milost da se on obrati. Nisam shvaćala da sam ja ta koja se mora obratiti. Ali ipak, bilo me jako strah. Bolest je bila naporna, nailazili smo svugdje na nerazumijevanje: svećenik nije želio nikakav razgovor sa nama, moji roditelji tvrdili su da se treba trgnuti, da ne može biti tako bolestan, a njegovi kao da su bili sretni da živimo tako daleko... Kada sada mislim na sve njih malo, mrvičicu sam ljuta. Ali samo malčice. Moja prijateljica doktorica nam je najviše pomogla jer se susrela sa tom vrstom bolesti, ali me i upozorila na duljinu i težinu, na mogućnost uzimanja lijekova cijeli život, a i na to da mi još nismo bili kod psihijatra.
No, svako mora doći do svog zida. Muž se bojao otići psihijatru. I ja ga razumijem. Nije htio dosje, nije htio da netko zna (zaboravih spomenuti da je njegov brat liječeni PTSP branitelj) i tako.... No, kada je došao da zida, muž je jedno jutro otišao psihijatru. Odlazio je i u Tabor na sastanke kod fra Linića, ali nije mogao izdržati dugo. Odlazio je i na hagioterapiju i na seminare i na osobne susrete. Mnogo smo molili u to doba. Danas vjerujem da je moj muž mnogo više doticao Krista od mene tada. Ja sam bila tradicionalni vjernik, hodala po samom rubu, a nisam se usudila baciti u Božje ruke.

Kako je moj muž dobio terapiju od psihijatra, počeo je spavati, a zatim su počeli djelovati antidepresivi. Već nakon 3. dana promjena je bila ogromna. Trgnuo se, živnuo, zainteresirao, a počeo je i spavati normalno. Rečeno je bilo da može potrajati i 7 dana prije nego se ikakva promjena uoči. Rečeno je i da će morati piti lijekove najmanje 6 mjeseci, a možda i duže. Rečeno je isto tako da se bolest može povratiti.

Mjesec dana nakon uzimanja terapije muž se u potpunosti oporavio. Mogao je početi raditi, posao mu se više nije gadio.... Psihijatar se čudio brzom oporavku. Mi smo mislili da je to normalno. Moja prijateljica doktorica rekla je neka budem oprezna sa tim lijekovima i da moramo slušati doktora.... mislila je da muljamo kada više nakon 3 mjeseci nije morao piti lijekove.
Ozdravio je pomoću lijekova, ali samo milošću i voljom Božjom koji nas je vodio cijelim putem.

Iza toga slijedi još jedna ružna priča u kojoj je nadvladao moj strah od povratka na staro, pa zatim povratak na staro, naše česte svađe i ružne riječi, pa zatim teška šutnja.

A onda dolazi napokon na red moja tvrda glava koja je dotakla zid i poklonila se Isusu. Pronašla živuću konekciju i uspostavila vezu sa mojim Kristom, ne nekim stranim Bogom. Promijenivši svoju nutrinu, svoje poglede i vjeru, dobila sam natrag u izobilju. Sada imam mirnu obitelj, obitelj u kojoj se ide nedjeljom u crkvu , u kojoj se moli i u kojoj prebiva Bog. U kojoj moja kćer crta sliku Isusa u haljini kako govori SVE VAS LJUBIM...

Jedino čega me sada strah je ostati na ovoj stepenici i zaboraviti se penjati, tražiti, davati...Ali i taj strah molitvom nestaje i ostaje želja za penjanjem.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život