Unutarnji dijalozi

Nisam neka ljubiteljica bajki. Ali razumijem ljudsku
potrebu za sretnim završetcima. Za kontrolom priče.
Često ih pričam sama sebi. A svaka izmaštana priča je
na neki način bajka.Jer nitko ne izmišlja priče u kojima
vlada zlo, nepravda, zavist, nesreće.
Maštu imamo da nam uljepša trenutke svakodnevice.
Zato ja ne biram mjesto. Ni vrijeme.
Ne trebam neke pripreme. Za pričanje priča. U sebi.
Neke priče si ispričam u cijelosti. Odjednom.
I zaboravim na njih. Ne dojme me se previše.
A nekada si ih pričam u nastavcima. Dugo uživajući
u svakoj sceni, svakom dijalogu, svakom detalju.
Nekada ponavljam istu scenu unedogled.
A nekada ne mogu dalje dok ne definiram kako je
tko obučen.

Zato meni nikada nije dosadno. Meni se u glavi uvijek
vrte neke misli. Realne, nerealne, moguće, nemoguće,
vjerojatne, nevjerojatne, jedna po jedna ili više njih
odjednom. Pa se guraju, izguravaju, prestižu, tuku.
Dok jedna ne pobijedi. Uglavnom na kratko. Osim ako
nije ona koju vrtim uvijek nanovo. Jer me čini sretnom.

E, sad, prije nego pomislite: „ova je skroz čudna/luda/za psihijatriju“,
„evo dokaza mojim sumnjama u njenu normalnost“,
„hvala bogu da se ne poznajemo“ i slično, da vas podsjetim
da je pričanje priča zapravo svakodnevica sviju vas.
Ko/ja od vas ne vodi unutarnje dijaloge? Koja se ne svađa
sa šefom kojem nikada nije rekla što je htjela pa mu to kaže
u mislima, koja ne razmišlja o onoj savršenoj rečenici
kojom će svekrivu oboriti s nogu da nikada više ne prigovori
njezinoj kuhinji ili higijenskim navikama, koja ne isprobava
idealnu kombinaciju boja i materijala za prvi/drugi/stoti rendes,
koja se ne zahvaljuje oduševljenoj publici koja ovacijama
pozdravlja njezinu novu knjigu, koja se ne penje na tron
svojih ambicija, koja ne daje intervjue Oprah, koja ne kombinira
s kojom dijetom će početi od ponedjeljka, koja ne premješta
namještaj po sobi, koja ne putuje na destinaciju svojih snova
….lista je dugačka ko biblija.

Ili na primjer. Sretnete nekoga tko vam se svidi. Potakne maštu.
Jer, nalikuje na vašeg najdražeg glumca,sportaša, pjevača,
susjeda, tatu. Ili ima rupicu na bradi.
Ili mu kosa vijori na vjetru. Ili pocupkuje dok hoda.
Ili mu pogled zakrivaju šiške. Ili bilo koja druga sitnica
koja vam privuče pažnju. U istom trenutku u vašim
glavama počinje priča. Maštom popunjavate prazna mjesta.
Kojih je puno, jer tek ste ga uočile.
Ne znate o njemu ništa. Niti ime.
I zvijer je puštena s lanca. Mašta podivlja i počne
graditi bajku. Izmislite mu boju i dubinu glasa, prvu rečenicu,
drugu, stotu. Onda se vratite na prvu, jer stota nije
ispala dobro. Pa ju preradite. Probate šest-sedam verzija
da vidite kamo vode. Onda izbrišete one koje nisu dovele
do bog zna čega. Pa zadržite onu koja dobro odjekne.
I tako redom. Od rečenice do rečenice. Što će on reći,
što ćete vi odgovoriti, kakav izraz lica će vam biti,
jeste li se sjetile staviti pravi sjaj labela.
Pa se ugura slika na kojoj on drži ruke u džepu dok razgovara s vama.
Pa vam se to ne svidi. Pa se vratite na prvu rečenicu koja mora biti
takva da ga spriječi da napravi neku glupu gestu.
Undo tipkom poništite prethodnu misao. Pa ispočetka.
Sve dok vam mozak ne pošalje male ekstatičke trzaje
javljajući: to je savršeno. To je to. Move on.

I onda, ne daj bože da osoba oko koje ste u glavi isprele tako
finu, suptilnu i savršenu mrežu akcije i reakcije, odjednom
progovori. I kaže neku sasvim desetu rečenicu na koju ni u snu
niste pomislile. „Gospodična ispala vam je maramica“. I još se k
tome ni ne potrudi da vam je podigne. Pa se osjećate ko zadnja
nespretnjakovička. Pa vam neugodno. Pa pomislite kako mu je
glas nekako čudan. Umjesto da je dubok, nekako piska. Niste
to tako zamislile. Kog vraga je uopće progovorio ?!
I ruke je nagurao u džep onako duboko ko da skriva kakvu
kožnu bolest. I kosa mu je zapravo masna. A šiške je davno
trebalo podrezati. I tko zaboga tako hoda ?!

I što vam na kraju ostane? Druga priča. O nekom drugome
o kome ne znate ništa. Uvjet je da ne znate ništa. Jer ono što
ćete saznati uglavnom će sve pokvariti. Nikada se neće uklopiti u priču koju ste si ispričale.
Ma koliko vi na to zatvarale oči. Ili uguravale manjkavu stvarnost
u komadiće svoje savršene priče. Pravile se da ne vidite i da ne čujete
ono što nije ispalo kao zamišljeno. U vrijeme kad stvarnost niste znale.
A nikada ne ispadne u stvarnosti ništa kao u priči.
Samo što se vremenom naviknemo. Odustanemo.
Posustanemo. Dignemo ruke. Jer bude prekasno za bilo što drugo.

Zato ja volim priče. Jer je u njima uvijek onako kako ja hoću.
I koliko puta hoću. I s kim hoću. I uvijek je savršeno. Jer mogu
brisati, mogu ponavljati, mogu stati, mogu nastaviti, mogu popraviti.
A mogu i promijeniti likove.
Bezbolno.

Demografska obnova

Vrijeme je da nastavimo s vašim medijskim obrazovanjem.
I odgojem. Jer nerazumijevanje medija može dovesti do ozbiljnih posljedica.
Kao što je odbijanje da kupujete novine. Ili da ih spalite već na kiosku.
Što je onda terorizam.
Nakon toga odbijete kupiti televizor. Bacite ga kroz prozor
susjedi na veš. Što je onečišćavanje okoliša.
Ili ugasite radio i samo slušate mp3.
Koji ste sami nasnimili. Bez pitanja i kontrole.
I bez plaćanja autorskih prava.
Ili počnete fućkati. Na sve.
I onda što? Dovedete takvim ponašanjem zemlju u krizu
a onda očekujete da vas drugi vade iz nje.
Jer niste čitali, gledali i slušali kada su vam preko
novina i tv-a i radija poručivali što je dobro za vas, a što nije,
kako prepoznati crnu, a kako bijelu boju,
i da bijela nije uvijek ona koja bijelom izgleda, nego ona druga.
Bilo koja, uglavnom ne ona na koju vi mislite.
Zato dobro čitajte i učite. Dok nije kasno.

Današnja tema je demografska obnova.

1. Jedna gospođa rodila svoje 17. dijete pa dobila ta brojčana obitelj
od grada tri računala koja im je uručila, ni više ni manje nego dogradonačelnica,
koja se toliko razdragala vidjevši sva ta gladna, musava usta da je citiram:
„izjavila kako će morati svojoj djevojčici roditi brata ili sestru“.
A sretna rađalica rekla kako će zaokružiti brojku na 20.

Eto, meni baš simpatično što si neka žena zamisli neki broj, pa ga onda
nastoji dostići na način koji joj mrtve moždane ćelije omogućuju.
Zato što joj ne stoje na putu. Ne ometaju ju nikakvom mentalnom
aktivnošću. A takve dogradonačelnici, gradonačelnici, predsjednici,
premijeri, načelnici mjesnih odbora i rukovoditelji lovačkih
društava vole. I slave. Jer ih fascinira žena koja ispunjava svoju
životnu ambiciju zaokruživanja brojeva. I nije im svima skupa važno
što su ti „brojevi“ živi, što dišu, gladni su, trebaju gaće i čarape, i wc papir i sladoled.
I lijepu riječ. I odlazak na more. I igračku. Što ne stignu učiti čitati i pisati
jer moraju čuvati braću i sestre, koji se stalno umnožavaju.
Dok se vrate s poljskog wc-a, evo nove bebe koju treba čuvati.
Jer mama ne stigne. Već s tatom radi na idućem. Nezaposleni oboje,
to im je stvarno jedina životna radost. Ne bi im nitko to htio uskratiti!
A ni oni sami sebi.
Zato bi stvarno bilo dobro da imamo više žena u politici. Čiji bi
jedini posao bio da obilaze žene koje nemaju čime razmišljati, nemaju
posao, ali imaju čime rađati. Pa to čine s veseljem. Dok bog da.
Pa bi naše političarke onda tim ženama darivale računala za nepismenu
djecu, kupljena od naših gradskih poreza i prireza i pravile se kao
da su ih one lično sastavile. Računala. A onda inspirirane otišle i
one doma rađati djecu. I čekati računala.
Pomagale bi i novine. Jer novine vole pomagati. Objavljivanjem žiro-računa.
A tu bi se negdje mogao ugurati i moj prijedlog o izlasku iz krize.
Evo, ta dotična gospođa sa 17-ero djece, bila bi idealan početak
oporezivanja vlasnika/ca pasa. Jer bi mogla obavezati čak 17 društveno neodgovornih
pripadnika/ca ove zemlje, koji se nisu reproducirali, da preuzmu
odgovornost za njezinu sadašnju i buduću djecu. Jer, što da oni koji rade i
zarađuju, a nemaju 17-ero djece, nego imaju jedno, dvoje djece i/ili psa,
što znači da imaju viška novaca, ne bi malo doprinijeli demografskoj obnovi.
Timski rad. Jedni rade i zarađuju u znoju lica svoga i onda plaćaju onima
koji rađaju. Jer nema se vremena ni snage za oboje. Pa ti biraju u koju ćeš
grupu.

2. „Majka 11-ero djece dvije godine ne može naći posao.“

Meni to stvarno nije jasno. Kakvi su to poslodavci koji ne žele primiti
na posao majku koja mora prehraniti 11-ero usta. A tko zna koji joj je još broj
u glavi. Žena je heroina. Ali poslodavci neće heroine. Oni, škrti kakvi jesu,
žele da im radnice dolaze na posao. Da rade barem 11 mjeseci u godini.
A ne da 11 godina budu doma. Te cicije se samo brinu kako će to biti na njihov račun.
Morat će im isplaćivati plaće. Zapravo dvije jer državi ide jedna plaća u vidu poreza.
Pa njima to ne izgleda pravedno. A zaboravljaju da iz toga poreza se daje
tim istim ženama dok su nezaposlene. Što je često. Skoro stalno.
Briga te sebičnjake recimo što te žene spašavaju naciju od izumiranja.
Što su društveno osjetljive i demografski osviještene.
I ne misle kako takva radnica nikome ne bi smetala. Samo bi se vodila na
platnom spisku, a nitko je ne bi vidio. Ni znao da radi kod njih. Jer osim 11 godina
porodiljnog, često bi bila na bolovanjima kad krenu mumsevi, ospice, kozice, prehlade, proljevi.
Sve puta 11. Jer u muževoj firmi njemu, kao pravom muškarcu koji ima
11 dokaza, ne bi dali da zbog takvih bezvezarija ostane doma.
Jer ima ženu kojoj pravi djecu. Kao pravi muškarac. Dok god bog da.
A bog će dati. Jer bog ne hrani ta gladna usta. Hranimo ih mi koji nemamo
11, 17, 20, 14 djece. Jer nam uzmu. Bez pitanja. I pravo je tako.
Jer da nas se pita, mi možda ne bi dali. Takvima. Dali bi nekima drugima, ali
tko bi to kontrolirao. Nastao bi nered, a reda mora biti !
Zato se ta gospođa nema kaj uzrujavati što ne može naći posao. Neka
objavi žiro-račun u novinama i to je to.

3. S troje nedonoščadi bez struje i vode. Samohrana majka i njeno sedmero
djece žive u neljudskim uvjetima. Upravo je rodila trojke. A živi u
„staroj vikendici bez struje, vode i kanalizacije“ na vrhu nekog brda.
Poljski WC. Preživljavaju sa 600 kuna koje dobiva za dvoje djece.
A nezaposlena je. I samohrana.

Vic je u tome što na brdo di žena živi još nije stigla vijest o tome da
rode ne nose djecu. Zato ona uzme sve što joj roda donese. I pita se
odakle rodama njezina adresa? Budući da te sumanute rode nitko nije vidio,
otvoren je račun za pomoć, pa dirnuti građani i građanke mogu uplaćivati
pomoć. Financijsku. Po priloženom spisku što joj sve nedostaje. Osim djece
koje već ima poprilično. Sedmero. A mogla bi i više (vidi priču 1. i 2.).
A onda bi od države tražila barem kuću, jer di će toliki samo u stan.
I to da joj država izgradi kuću jer od tolike djece ne može ona stić i zidat.
A onda da joj se dovede voda i struja pa da joj pevec pokloni veš mašinu i perilicu posuđa,
a dobro bi došao i namještaj. Hrastov. Da traje.
A konzum da joj se obaveže mjesečno dostavljati hranu. zubak da joj pokloni
vlastiti autobus za prijevoz do centra za socijalnu skrb koji bi joj trebao
mjesečno isplaćivati neki honorar da ima za sitne troškove. Gloriju ili
Tenu. Da ne zaboravi da je žena. Do novog porođaja. Pardon, do nove rode.
Najstariji sinovi imaju 17 i 21 godinu. Nisu rekli mami da rode nemaju veze
ni s čim osim sa žabama, dimnjacima i letom na jug. Doduše, možda
ni oni ne znaju.

Meni najgore kad se tu i tamo neki stručnjak ili stručnjakinja izjave da
moramo sami preuzeti odgovornost za vlastiti život. Kako ono što nam
se događa, događa nam se zbog NAŠIH vlastitih odluka u životu. Meni to totalna
glupost. To se lijepo vidi iz ove tri priče. Jesu te žene možda krive što
su rodile toliko djece? Jesu ta djeca posljedica njihove odluke? Aktivnosti?
Kako one mogu znati odakle sva ta djeca stižu na njihovu adresu? A one
nesebične kakve jesu, primaju ih. Sve. I onda nas obavijeste o tome koliko
su ih dobile. Postoji mogućnost da će ta djeca i dalje stizati. Zato nam lijepo
preko novina objave spisak što im sve treba za svu tu djecu.
Tako da znamo. A ne da se pitamo što ćemo sa novcem koji smo zaradili.
Jer nam je bog dao da imamo posao. Pa nemamo vremena rađati.

Znanci-stranci

Jučer se s posla vozim doma šesticom.
Kao osoba koja je zaslužila sjedalicu, sjedim mirne savjesti.
Ispred mene sjedne žena koju poznajem.
Ona mene ne pozna.
Pa krenem razmišljat.
A meni, inače, jako malo treba. Najčešće mi i ne treba. Mislim, povod.
I tako, mislim ja kako je život zapravo čudan.
I vrlo interesantan kad o njemu razmišljaš.
Ako imaš s čime. I ako znaš kako.

Pa mislim kako su ljudi često fizički blizu,
stoje jedno pored drugog, drže se za istu prečku,
sjede jedno iza/ispred drugoga u autobusu, tramvaju,
gledaju kroz isti prozor, psuju zbog istog semafora,
smrzavaju se na istoj stanici, spava im se u isto jutro,
a zapravo su jako daleko. Toliko su si fizički blizu, a zapravo
vrlo udaljeni. Ne usuđuju si reći ni „dobro jutro“, ni „kako ste“.
Jer se boje da bi onaj/ona drugi/a mogao/mogla nešto krivo
pomisliti. Jer reći nekom „dobro jutro“ je zaista puno značenja.
Skrivenih. Možda čak i podmuklih. S „dobro jutro“ u stvari
čekaš ko pauk da se muha ulovi. Pa da ju popapaš. Onako
nespremnu. Jer mislila muha da joj samo želiš „dobro jutro“, a ti CAP. Mljac.

Čudni su ljudi. Recimo lako smo mi ovako preko interneta
bliski, bez inhibicija, hrabri, pametni, suosjećajni.
Prijateljski nastrojeni. Puni razumijevanja.
A možda i mi prolazimo jedno pored drugog svakoga
dana, a da to i ne znamo. Pa se na ulici gledamo. Mrko.
Po sistemu „ne, nemoj mi prići, našto to i čemu“.
Kao, bojimo se da jedno od nas ne kaže „dobro jutro“.
Jer onda će onaj drugi morati odgovoriti.
Onda oboje nećemo znati treba li reći još nešto.
Ili je „dobro jutro“ dovoljno. A opet, nekako će samo te dvije
riječi ostati visjeti u zraku. Tražit će nastavak.
No što reći znancu-strancu nakon „dobro jutro“? Kako će to shvatiti? I zašto smo baš danas odlučili
reći „dobro jutro“. Baš danas nakon svih mjeseci što se u isto vrijeme
vidimo na istom mjestu. Zašto je danas drugačiji dan od prijašnjih 160, 200, 365?
Pa onda pridajemo značenja, najčešće puna straha.
I to jednom običnom „dobro jutro“. Svašta !

Zašto je mnogo lakše napisati pismo i u njemu kazati iskreno
sve što mislimo, osjećamo, želimo, pa zatvoriti kuvertu i
poslati je bez strepnje. Čista srca.
Jel zato što je iz anonimnosti lakše biti iskren/a?
Ako je zato, zašto je zato?

I da se vratim ženi iz tramvaja.
Recimo ja tu ženu poznajem. I to više nego iz viđenja.
Znam joj i ime. I gdje radi.
Žena je bila ljuta na scenu sa svinjom u jednom filmu.
Pa je bila ljuta na one koji puštaju mažoretkinje da golih nogu na kiši
sjede na nogometnim utakmicama i riskiraju upalu jajnika za cijeli život.
Pa je bila ljuta kad su na tv gostovala dva infatilna kretena koji su
u ovom narodu slavljeni kao veliki umjetnici jer ljudima u lice unose svoja gola dupeta.
Pa je pisma sa svojim tužaljkama na gore navedeno poslala
tamo di radim. Pa onda to došlo meni na stol, pa ja odgovarala
po službenoj dužnosti. Što sam joj rekla, ne smijem otkriti jer,
vjerovali ili ne, to je državna tajna. Službena.
Pa bi me se moglo opaučiti otkrijem li živoj duši što sam
joj rekla o hrvatskoj medijskoj uljudbi. Ne piše u zakonu, doduše,
smijem li o tome laprdati na blogu i računaju li se blogeri i blogerice
kao žive duše. No, poso još uvijek trebam,
a moji odgovori toj ženi nisu tema ovog posta.
Dakle, žena koja ispred mene sjedi u tramvaju niti ne zna
da sam ja, koja sjedim iza nje, ta koja joj je, vjerojatno ne baš po volji,
odgovorila na njezina pisma. Koju je možda izvrijeđala u svojim
mislima, za koju smatra da je nekompetentna državna službenica koja
samo troši novac poreznih obveznika.
Žena ispred mene nije znala da su naše sudbine u pojedinim točkama
isprepletene. Da nam se putovi križaju. Silom prilike.

I tako onda mislim kako se često naši putovi sreću, ali i rastaju, pa opet
sretnu ili ne sretnu, ponekad našom voljom i djelovanjem, češće bez naše namjere i KAO
tobože slučajno. Budući da ne postoji slučajnost bez reda i logike,
ma što mi o tome mislili, jer smo svi međusobno povezani mrežom života
i međusobnim utjecajima, pitam se zašto se u pojedinom trenutku
moj put siječe s nečijim i koliko će to trajati. I kakva poruka u tome leži.
I hoću li je znati prepoznati? Hoću li je znati ispravno protumačiti?
Ili ću je previdjeti i potpuno krivo shvatiti? I propustiti jer ću se bojati
izreći „dobro jutro“. A zapravo unaprijed ne znam
je li ta osoba u mom životu „for a reason“, „for a season“ ili
„for a lifetime“?

O svačemu čovjek može razmišljati dok se vozi šesticom s posla.

Lassen Sie di Augen Sprechen

Ne znam kako vama, ali meni su oči najvažnija informacija o nepoznatim, ali i poznatim osobama.
Kroz njih se vidi sve. Sluša li taj netko što govoriš, čuje li te?!
Ili gledajući kroz tebe, sluša vlastite misli i vodi neki unutarnji, samo svoj dijalog.
Gledajući u nečije oči vidi se njegova ili njezina dubina duše ili nepostojanje iste.
I površnost i posvećenost.
I zainteresiranost i dosada.
I strast i zavist.
I bol i prezir.
I ljubav.
Ali ključno u svemu je da te osoba mora pogledati.
Oči se moraju susresti da biste znali s kime imate posla.
Tko je on/ona u tom trenutku?
Treba li ga se bojati? Želi li te povrijediti?
Smiješi li ti se iz svoje duše? Vidi li te uopće?
Ali i izbjegavanje da se oči susretnu, može nešto značiti.
Možda nešto značajno.
Možda nešto najvažnije.
Jer jako puno truda treba da se oči ne bi srele.
Ako ulažemo trud da nekoga ne pogledamo, razlog mora biti jak.
Zato, svaki pogled koji uhvatimo, kao i onaj koji nam se uskraćuje
nešto nam poručuje.
Govori nam svojim nijemim jezikom.
Ali ne manje rječitim.
Jer prenosi važnu poruku.
Koju je tako lako i krivo protumačiti.

Rješenje za izlazak iz krize

Ovak. Ja imam prijedlog kako riješiti zemlju krize.
Jednostavan. Brz. Učinkovit.
Zahtijeva uvođenje jednog poreza i jedne cjeloživotne mjere.
Porez će plaćati samo oni koje većina mrzi. Psetoljupci. Za sad.

Izmislilo se da je vladavina većine najbolji mogući sistem.
Virtualna stvarnost. Jer vladaju oni koje većina izabere, što
su uglavnom oni koji znaju kako navući većinu da za njih glasa.
Mitovima i legendama od stoljeća 7. Praznim obećanjima. Gostovanjem
Severine i Leta 3.
Onda većina glasuje. Pa izabere. I tako svojim odlukama
nama ostalima uvijek smjesti. S paprom. I čili papričicama.
Budući da oni kaj su nas u krizu doveli, teško će znati
iz nje van, a većina koja ih je izabrala upravo tim izborom je
dokazala da za to ne bi bila sposobna, onda je red na meni
jadnoj da to riješim. To mi govore svaki dan u vijestima. I Dnevniku.
Pak, reko, ajd da riješim to kad sam već sama za sve kriva.
Ideju sam dobila kad su se nedavno na našoj livadi pojavili
komunalni redari. Da nas kazne. Jer nam psi dišu. Pa onda ponestane zraka.
Pak je jedan redar reko da ga ne gnjavimo jer da on mora šefu opravdati
kaj je radil. A šef mu ne bi nikak vjeroval da nije našel niti jednog
psetoljupca kako šeta psa bez lajne. Zna šef !
Pak nas je on našel. Pak nas je zapisal. Da nam naplati kaznu. Jer tako hoće većina.
Koja nema pse. Pa joj je izuzetno iritantno da negdje na horizontu vide psa koji slobodno
trči a ne mari za njih. I ne prilazi im. I ne skače po njima. I ignorira ih.
Pak se onda oni uvrijede. I prijave sve nas što imamo takve pse.
Jer onda ne mogu pokazivati po novinama kak ih je pas napao.
I ugrizo. Bez razloga. Samo zato kaj su ga tjerali štapom i bacali
kamenje. Pak dođu komunalci grada i to s policajcem da nam ne padne na
pamet pobjeći. Ili reći krivo ime. I ne priznati prezime. I adresu.
Jer, reda mora biti.

A zna se da su psi i ljudi koji ih imaju NAJVEĆI ZLOČINCI u ovoj zemlji
i da njih nema ne bi bilo ni krize, ni nereda, ni svađa, ni ubojstava,
ni dilera, ni reketara, ni mafije, ni korupcije, ni terorizma, ni krađa,
ni bulinga, ni mobinga, ni nasilja svih vrsta, ni pornografije, ni pedofilije,
ni trenutaka istine, ni big bradera, ni pijanih vozača, ni visokih plaća
jednih i nepostojećih plaća drugih, ni nezaposlenosti, ni….slobodno nastavite
listu sa svime što vas muči. Pa se onda ove kaj su odgovorni za sve
ovo ne kažnjava. Jer pravi KRIVCI se znaju. Psetoljupci. Oni su uzrok svega.
I dok se njih ne riješi, ne može se rješavati ni ove druge.
Zato:

1. odmah uvesti porez od najmanje 25% za one koji imaju pse.

Da netko ne bi mogao reći da ga nema, kad ga ima, zaposlili bi se
dodatni redari koji bi imali pravo pozvoniti, ući u stan, snimiti ga,
otvoriti sve ormare, prevrnuti posteljinu i opće provjeriti ima li tu pasa.
Onda bi mogli otići i susjedima i isto to učiniti jer mogli smo mi
psa ostaviti kod susjeda i tako prevariti ovu državu. Tako bi došlo do
zapošljavanja novih ljudi. Ako bi se pas našao u stanu, na licu mjesta bi
se njegov skrbnik kaznio globom jer nije odmah pokazao i priznao psa.
Porez bi bio obračunat na svakoj plaći. A možda i češće.

2. svatko tko ima psa trebao bi se obvezati plaćati hranu, odjeću, igračke
i školovanje za onoliko TUĐE djece koliko pasa ima. Ako ima velikog
psa to je odmah dvoje djece. Tako da bi oni, koji su za razliku od psetoljubaca
bili dovoljno osviješteni lošom demografskom situacijom i namnožili se
nekontrolirano, te imaju želju da se razmnožavaju dok imaju jaja, bili sigurni
da će im imati tko hraniti i školovati njihove slike i prilike. Kojih oni
žele što više. Da se dive vlastitom liku i djelu. U mnogo kopija. Jer bila bi
šteta da se takvi genijalni geni zatru. Tako će se popraviti demografska situacija
jer će više ljudi biti motivirano da rađa više od 10-ero djece,
a sva ona će imati vlastite sponzore u vidu psetoljubaca
koje se ipak mora natjerati da budu odgovorni prema društvu.
Pa ako neće imati svoju djecu, ili imaju tek jedno ili dvoje
neka barem doprinesu društvu pa uz porez koji plaćaju da lijepo i odškoluju
i othrane novog hrvata ili hrvaticu.

Oni koji imaju mačke za sada su se izvukli, ali i o njima bi trebalo
razmisliti. A onda, ovisno o tome treba li još novaca u državnoj kasici-prasici
moglo bi se lijepo krenuti po redu pa isti porez i globe te odgovornost
za tuđu djecu propisati za one koji imaju ribice, hrčke, zmije, cvijeće na
balkonu, cvijeće u teglama, nemaju cvijeće, imaju štikle, nemaju štikle,
voze bicikl, planinare, skupljaju marke, pjevaju narodnjake, pjevaju
hip-hop, plešu brejkdens, gledaju bračne vode, ne gledaju bračne vode,
čitaju glas koncila, čitaju gloriju, čitaju mens helt, putuju autobusom,
sjede u tramvajima…..mogućnosti su neograničene. Razmislite koliko bi
se djece moglo othraniti kada bi ih othranjivali oni koji ih nisu napravili
i koliko bi se novaca ulilo u blagajnicu narodne bankice i omogućilo
zakonodavcima da dalje smišljaju grupe kojima bi se moglo uzeti…jogijima,
hare krišnama, bakicama koje prodaju cvijeće, dečkima koji prodaju kestenje,
kukuruz i kokice, bakicama koje hrane golubove, dedekima koji si mrknu
gemišt, pčelarima, travarima, konobarima…..

Jer, reda mora biti !

Tuđa koža

Neku večer, baš sam se lijepo ušuškala, vani kiša, dekica, na tacni super sendvič, a sa strane se smiješi domaća štrudla od jabuka.
Kadli, na vratima zvono.
Pametna kakva jesam, nikada ne otvaram bez da pitam tko je.
„Maškare“, čuje se s druge strane vrata.
„Tko?“ pravim se da nisam dobro čula.
„Maškare“ ponovi balavurdija iritirana što uopće mora otvarati usta.
„Ne čujem dobro, tko je?“ pitam ja ponovo.
Našto oni odoše. Ne da im se gnjaviti previše. Hoće da im se odmah otvore vrata i daju pare.
Malo veći klinci kojima palo na pamet zaraditi za cigarete. Gnjaveći ljude koji su se tek ušuškali.
Naimekaje, prije kojih 10-15 godina došao k nama lijepi običaj. Pametan. Ko što no su sve gluposti koje dolaze iz amerike.
Pa sad roditelji djecu puštaju u hladne, kišne i snježne večeri da obučeni u stare krpe, nataknu plastične maske na glavu
i lunjaju po stubištima zgrada ne bi li dobili bombon ili koju kunu. Do bombona im baš i nije, do kuna je, ako su novčanice.
Roditelji se ne boje da će kakav striček pozvati tu dječicu k sebi na poneki slatkiš, niti se boje da će ih tko napasti,
istuči, izgrebati ili oteti.
Jer, kad su maškare, nema frke. Djeca do mile volje mogu lunjati po tuđim zgradama i uznemiravati ljude.
I svi koji imaju nešto protiv toga da im vještice, vampiri i živi mrtvaci zvone na vratima u večernje sate, ne smiju imati ništa protiv jer za
maškerade treba imati razumijevanja. To je zabava.
Tuđa.
A za tuđe zabave nema da ti se ne sviđaju.
Nema da ti nije jasno kako u doba maškara svatko može biti što želi. Pa ondak, recimo, odrasli muškarac stavi na sebe
pelene, nabije dudu u usta, kmeči i vozi se u ogromim kolicima. Jer on zapravo nikada nije želio odrasti. I sada jednom godišnje
ima priliku da pokaže svu svoju infantilnost. A da ne dobije otkaz. Ni rastavu braka.
U doba maškara se sve ispreokrene
Nečija baka obuće se ko kurva. Jer je uvijek željela imati karijeru.
Profesionalnu.
Nečiji zaručnik u životu zapravo želi biti pas. Pa ga onda zaručnica vodi na uzici. I trijebi mu buhe.
Nečija sestra želi biti kraljica Elizabeta, nečiji ujak Einstein, a nečiji 10-godišnjak želi biti Sanader. Ili Bandić.
Pak se onda svi obuku u ono što zapravo žele biti.
I za to čak dobiju nagrade. Jer vole biti u tuđoj koži.
Mislim, malo me plaši to što nitko ne želi biti ono što jest.
Možda zato što se za to ne dobijaju nagrade.
Pak se nitko ne usudi priznati da je ono što je.
Kao ja, na primjer.
Nikada nisam bila u maškarama.
I neću. Meni dobro u mojoj koži.
I ne želim biti nitko drugi.
Dudu sam prerasla. Karijera me ne zanima. Psa imam pravog. A ostalih ličnosti
mi dovoljno i u orginalu.
Krafne želim pa se toplo preporučujem.

"Najbolje" prijateljice

Preko 30 godina bile smo najbolje prijateljice. Od 4. osnovne.
Iako je ovo „najbolje prijateljice“ zapravo počelo
odumirati kad smo napunile 20.
Uglavnom zato što se ona udala. A ja nisam.
I odmah rodila prvo dijete. A ja nisam.
Pa su nam putovi krenuli na dvije različite strane.
Mene nisu zanimali razgovori o dječjim kakicama, prvim
zubekima i osipima na guzi,
a ona je moje tada mladenačke želje i snove, iskustva i
ambicije, smatrala naivnim, djetinjastim, površnim.
Pokušavale smo održavati kontakte. Nije išlo.
Kada god bih došla k njoj, nastojala je odigrati predstavu
„gledaj mene kako sam divna mama“.
Jer, ona je bila mama. A ja nisam.
Biti mama, za nju je značilo, da je automatski zrela,
pametna, mudra, sveznajuća. One koje nisu mame to
nikako, mislila je ona, ne mogu shvatiti.
Ja sam izlazila, čitala, studirala, putovala, nastojala što
više vidjeti, čuti, saznati, doživjeti.
I sve to je tkalo moj karakter, stavove, uvjerenja.
I postalo dio moje ličnosti.
Njezin je svijet bilo njezino dijete.
I jedno vrijeme suprug.
Onda je suprug odlučio da ga ne interesira ni dijete, ni ona,
ali joj je napravio još jedno dijete, uglavnom na njezino
inzistiranje i onda otišao. Igrati nogomet, tenis, „hofirati“ drugim ženama.
Ona je ostala odgajati dvoje djece.
I raditi na poslu za koji je smatrala da nije uređen kako
ona misli da bi trebao biti te se proglasila žrtvom. Cijelog kozmosa.
O čemu mi je u detalje pričala svaki puta kada bi se čule telefonom.
I njezina životna iskustva imala su utjecaja na njezin
karakter, stavove, uvjerenja. I na njezinu ličnost.
Sve rjeđe smo nalazile zajednički jezik.
Zajedničke teme. Bilo što, što bi nas povezivalo.
Udaljavale smo se i postale strane jedna drugoj.
Nismo se razumjele i naša je komunikacija bila stalno
napeta dok prije nekih 10-ak godina nije sasvim prekinuta.
Nakon što sam konačno bila iskrena i rekla što mislim o
svemu o čemu sam prije šutjela. Jer sam prije mislila da joj
šutnjom pomažem. Makar i na svoju štetu.
Preko 7 godina bila njezino uho za sve njezine
probleme, i rame za plakanje zbog svih zločestih ljudi
kojima ništa drugo nije na pameti nego da njoj naude.
Znalo se desiti da se nađemo na kavi i da ona puna 2 sata
priča svoj život, te da se rastanemo, a da ja nisam progovorila
niti jednu rečenicu. I da ona to nije ni primijetila.
Kada sam konačno progovorila i podsjetila na sve te
godine koje sam joj samo klimala glavom, davala
joj podršku, suosjećala s njom, razumijevala njezine probleme,
ona me je jednostavno prekinula rekavši:
„A zašto si to radila?“
I imala je pravo. Nisam imala pravo njoj predbaciti vlastito
(ne)djelovanje.
Nisam ljuta na nju.
Zahvalna sam joj na dvije stvari: zato što mi je bila draga,
najdraža prijateljica 10-ak godina i što nas vežu lijepe uspomene
djevojaštva, i druga ta što me podučila u velikoj životnoj lekciji:
nikome ne radiš uslugu ne izričući iskreno što misliš, a ponajmanje
sebi. Samo trošiš vrijeme, a strah da ćeš zbog iskrenosti izgubiti
prijatelja ničemu ne vodi jer na kraju će ionako doći do razlaza.
Samo što ćeš potratiti dragocjeno vrijeme koje si mogla provesti
s nekim tko je na istoj valnoj duljini.

Zašto sam napisala ovaj post?
Jedan od ovih dana, prvi put nakon 9 godina što smo prestale
komunicirati, vidjela sam je na tramvajskoj stanici.
Jedva sam je prepoznala. Izgledala mi je poput istrošene lutke.
U njoj su prepoznatljivi trenutci nje od nekada (kako bi rekla
Uranova pikula :o), ali inače mi je sasvim strana, gotovo neprepoznatljiva
osoba. Nije me vidjela, niti sam joj se javila, iako bih voljela
barem jednom porazgovarati s njom i vidjeti u kojoj fazi je sada
njezin život? Tko je ona sada? Koliko se promijenila kao osoba. Ili nije.
Prije par dana sam bila na ivici da joj čestitam rođendan.
Nisam.
Možda ipak naučene lekcije treba ostaviti na miru.

Levantičin poučak

Danas ću pisati o nečem zaista važnom. Zove se Levantičin poučak.
Da, vi koji ste u čudu zastali, pogodili ste.
Radi se o poučku naše, one and only, tadadadam Levant.
Mnogo je pametna. Mnogo.
Vama koji se uopće usudite pitati zašto, evo objašnjenja
Dogodilo se to na današnji dan ovako:
Uhvatila mene huja od nepravda raznijeh, o kojima čitam i slušam,
a zbog jedne, o kojoj i ovdje pisah često, pogotovo.
Pa di ću, kud ću, a ja istresi to Levantici na mail.
Mislim, razumjet će me žena. Svjetska je to žena.
S iskustvom. Mudra. Shvatit će ona što ja njoj pričam.
I tako počni ja nju uvjeravati kako sam ja u pravu.
Očekujem melem na ranu. Utjehu. Koju lijepu riječ.
Kad, ono, šamar! Verbalni. Al bolan.
Odbije ona moje razloge za ljutnju i kaže živa i hladna:
„Stvari ti nisu baš takve kako ti misliš.“
Ja od šoka, u zemlju propast.
Opet udri ja po argumentima.
A argumenti mi dobri, dobri, čudo jedno.
Jedan bolji od drugog.
Mislim, aha, ima je. Protiv ovoga neće moći.
Znam ja ono vezak vezla.
Kad tamo, saspe ona meni protuargumente.
Oštre. Bez milosti.
Ne onako lijepe i pristojne kako se spodobi kad razgovaraš
s osobom koja te uvjerava da je u pravu milijun posto:
„znaš, u pravu si, samo probaj pogledati i ovo, pa možda...:“
ne, ne bi ona tako. nježno i pažljivo. s poštovanjem.
Ona odmah u glavu: to nije tako jer.....i nabroji ona meni
razne razloge zašto stvari nisu onakve kakvima sam je uvjeravala
da jesu.
Tu meni malo pukne film pa pomislim, ma nije zapravo Levant
tako pametna, i dobro, odslušat ću ja što ona ima za reć, i lijepo
i pristojno (takva sam što mogu) zahvaliti joj se s figom u džepu.
Neće ni znat da joj se zapravo požvižgam na njen savjet.
Međutim, ne prestaje ona, priča, veze, štrika, tapiseriju cijelu
napravila od svojih argumenata.
Meni se više ni odgovarat nije dalo.
Mislim, kakva je to žena koja nije na početku shvatila da sve
što se od nje traži je da kaže: „Ma sto posto si u pravu!“
I da doda, onako između redaka, kako sam pametna, blizu savršenstva.
Pa sam bila još ljuća nego na početku.
Mislim si ja što je meni trebalo da se povjerim baš Levant.
Mogla sam lijepo sve napisati na blogu, isključiti komentare
i bila bih ono što sam htjela bit na početku: u pravu. I dalje ljuta.
Bez izlaza. Bez nade. Bijesna iz dana u dan.

Ondak bio vikend. Pa krenule meni kroz glavu sve knjige
koje sam pročitala (bijaše ih puno, ni broja im ne znam) u
kojima pisalo isto što i Levant pričala (valjda je čitala iste knjige:o)
Pa sam si mislila kako je bilo lijepo i ugodno dok sam čitala
te knjige. Kad se nisam složila, samo sam se podsmjehnula,
rekla autoru što ga ide, nabrojila sve argumente protiv i
čiča – miča. E, kamo sreće da sam na tome i ostala.
Ali ne, pitala ja Levanticu. Koja mi i odgovorila. Pa nije
začepila. Pa rekla da sam u krivu.
I sjedim ja tako, i šetam ja tako, i ležim ja tako, i perem
suđe ja tako, i češkam Belu ja tako, i sve mislim, kako
Levantičine riječi i riječi iz svih tih knjiga u kojima isto to
piše, imaju smisla. I pitam se zašto se borim protiv tog smisla.
Pa si stvaram situaciju u kojoj mi je gore i besmisleno.
Čudna je ta naša priroda.
No, Levantičin lijek je vjerojatno bio ona zadnja kap.
U čaši u kojoj već dugo sjedi istina koju sam poricala.
Samo nebo zna zašto. Čemu poricanje koje te drži u šaci
i ne pušta da riješiš stvari na dobrobit sebe i kozmosa.
Zato ovime odajem priznanje blogerici koja je usula tu zadnju
kap. Hvala Levant na tvojoj maloj kapi :o)

I misao jedna za kraj: nikada ne znamo neće li naša jedna riječ,
rečenica, jedan post ili priča odigrati prekretnicu u nečijem
životu jer će biti možda ta zadnja kap. Neophodna. Bez koje zapravo
nikada nismo mogli naučiti lekciju do kraja.

P.S. Preko ovog vikenda pogledala sam film „Sumnja“ koji još
nije došao u naša kina, sa Meryl Streep i jednim od meni najboljih
današnjih glumaca Phillip Seymour Hoffmana.

Kad dođe, svakako ga pogledajte. Govori upravo o ovome što
niste shvatili iz mog posta o Levantičinom poučku :o))))