KAKO SAM SLOMILA KRALJEŽNICU

11. srpnja 2014. u 7 ujutro i koju minutu slomila sam 4. kralježak. Pala sam. Preko žice. Koristeći prečac kojim se zapravo ne smije. Ali svi idu. Išla sam i ja do 11. srpnja. A onda više nisam išla. Pad, udarac i nemogućnost da se dignem. Strah, panika, bol. Pitanje što sad? Odgovor što sve neću moći ako... Ako što? Ako sam slomila kralježnicu, ako neću moći hodati, ako sam slomila kuk, ako...

„Gospođo, gospođo treba li vam pomoć?“ čujem glas negdje iznad sebe jer ne mogu se podići. Ležim na pločniku naslonjena na lijevu ruku.

„Gospođo da vam pomognem da ustanete?“

„Ne, ne mogu“, odgovaram iako mi mozak užurbano ispituje postoji li uopće takva mogućnost.

„Da pozovem hitnu?“

„Da, molim vas“, odgovaram sa zahvalnošću.

Stiže, preskačući istu žicu, mladić. „Gospođo, da vas dignem?“

„Ne, hvala. Ne mogu. Ne usuđujem se“, odgovaram dok mi glavom prolaze sjećanja na sve padove koje sam u životu vidjela na filmu u kojima je zabranjeno pomicanje palog.

Gospođa zabrinuta glasa zove hitnu i objašnjava gdje sam i što mi je. Ne vidim joj lice. Negdje je iznad mene, a ja se ne usuđujem podgnuti glavu. Gledam u torbu na koju sam naslonjena. Dolaze i drugi ljudi, preskaču žicu. Svaki od njih me pita treba li mi pomoć, treba li me dići. Odgovaram da je hitna pozvana, da ju čekam. Ležeći. Neki nude da čekaju sa mnom da ne ležim sama. Od svih osjećaja u toj panici i strahu najjača je zahvalnost. Sram je nepostojeći. Bol ga je nadvladala.

Stiže hitna. Dva prijazna, jaka muškarca pitaju me što je, gdje me boli, mogu li micati nogama. Mogu. Svojom fizičkom snagom, osovljavaju me na noge. Osjećam kao da me netko presavio na sredini kičme. Kao da se sastojim od dva dijela koja su trenutno povezana tankom linijom poput one koja se stvara na papiru kada se presavije.

Stavljaju me na leđa. Teško mi je jer nikada na leđima ne ležim. Namještam se barem malo ukoso da mi bude koliko toliko podnošljivo. Kroz prozor kombija hitne vidim nebo i pokoje grane. Pokušavam odrediti gdje smo. Voze me u traumu.

U Traumi gužva. Ljudi slomljenih kostiju čekaju. Stoje i čekaju. S nadom gledaju svaki puta kada se otvaraju vrata neke od ambulanti. Sekunda nade, pa ponovo čekanje.

Ležim na nosilima među svima njima. Sram me i dalje ne obuzima. Osjećaj za koji sam uvijek mislila da će biti prvi dok sam zamišljala mogućnost da se nađem u takvoj situaciji, sada, kada je ona stvarna i opipljiva, ne postoji. Nema ga. Bol ga je nadvladala.

Nakon gotovo sat vremena ležanja među ljudima koji čekaju, uvoze me u ambulantu. Za stolom na kojem je kompjutor sjedi relativno mlad liječnik.

„Što vam je?“ pita me nimalo prijazno.

„Pala sam“, odgovaram.

„A zašto ležite?“ pita me kao da ga vrijeđa što u njegovoj ambulanti pacijent ne stoji u stavu mirno.

„Ne mogu ustati“, odgovaram čudeći se da me tako nešto uopće pita.

Prilazi mi i rukama stiska područje donjeg dijela kičme gdje kažem da me boli. Na njegov pritisak, ne boli me ništa, ali zapravo boli me sve.

„Pa gdje vas onda boli?“ pita on pomalo iziritirano.

„Cijeli ovaj dio“, kažem i pokazujem mu donji dio leđa u predjelu bubrega.

„Ustanite“, kaže on.

„Ne mogu“, odgovaram ja, spremna da me zbog takvog neposluha baci iz ambulante van.

On sjeda za stol, okreće se prema kompjutoru i okreće mi leđa kao da kaže, u tom slučaju nemam ništa s vama. Prilazi mi sestra. Pomaže mi da sjednem na nosiljku, a onda i da stanem na noge. Kao da njima stojim prvi put.
Ne okrenuvši se, liječnik kaže: „Idite na rentgen“.

Odlazim nogu pred nogu, užasnih bolova na rentgen udaljen nekih 10-ak metara. Meni se čini kao kilometar. Čekajući pred vratima zajedno s ostalima nazivam starog i kratko mu kažem da sam na Traumi, da me dovezla hitna i da dođe. Nastojim ga ne uplašiti. Zatim zovem kolegicu da javim da neću doći na posao jer sam pala, i dovezla me hitna i čekam rentgen...začuvši njezin uplašeni glas, moj glas puca i čini mi se da će mi poteći suze.
Zovu me na rentgen. Skidam grudnjak, mogu ostati u majici. Sretna sam što sam tog jutra na posao obukla hlaće i majicu. Izlazim, a na samom izlazu dočekuje me sestra i kaže da je liječnik rekao da odmah legnem. Pitam ju što sam si napravila, a ona odgovara da ne zna, ali je liječnik rekao da odmah legnem. Strah me osvaja dok nastojim ostati smirena.

Ovoga puta dolazi liječnik i osobno me vozi na pokretnim nosilima do CT-a, objašnjavajući mi da mi je pukao 4. kralježak i da će se na CT snimci odrediti koliko duboko, treba li operacija ili ne. Glas mu je malo mekaniji, a sama činjenica da me on osobno vozi daje mi naslutiti da nastoji prikriti činjenicu da me takvu, slomljene kičme, misleći valjda da glumim, na nogama poslao na rentgen.

Na CT-u čekam da se mašina zagrije. Sestra, ljubazna, objašnjava mi da će CT pokazati ozbiljnost oštećenja. Da će me vjerojatno zaprimiti u bolnicu i da je to bolje jer ću onda odmah dobiti steznik, ako ne treba operacija, a ako me otpuste na kućno mirovanje da u tom slučaju je komplicirana procedura dobivanja steznika. Svu svoju mentalnu snagu usmjeravam u nadu da neću trebati operaciju. Ali dio mozga mi šalje poruku: „Što je tu je, što će biti, biti će.!“
S CT-a me vraćaju natrag u čekaonicu. Ljudima koji i dalje čekaju. Stari me vidi, ne znam kako mu je, ali mogu zamisliti. Meni je lakše što je tu. Čekamo opet oko pola sata. Uvoze me u ambulantu gdje liječnik ponovo sjedi za kompjutorom čitajući nekakav bilten. Kratko se okreće prema meni koja sam mu iza leđa: „Ne trebate operaciju. Dobit ćete steznik pa ćemo vas danas zaprimiti u bolnicu.“ I okreće se prema biltenu. Dismissed. Samo što ne mogu otići. Obraćam se njegovim leđima: „Koliko ću morati biti u bolnici?“ Ne osvrćući se odgovara: „Ako ga dobijete danas, možete ići sutra ili u ponedjeljak“.

Sestra me odvozi. Idemo liftom na odjel na prvom katu. Na prijemnom tri sestre. Dvije mi pokušavaju izvaditi krv iz nevidljive vene, treća popunjava formular s anamnezom. Ljubazne su. Vedre. Prijateljske. Dogovaraju u koju će me sobu smjestiti.

U sobi četiri kreveta. Dva prazna. Treći je zauzet, ali osobe nema u sobi. Sestre savjetuju starome da ode doma i donese mi spavaćicu i potrepštine, a da ja dotle legnem u odjeći. Stari odlazi. Donose mi kahlicu jer mi mjehur već puca. Nešto što sam mislila da nikada ne bih mogla postaje moguće. Mokrenje u krevetu. Ležećki. Sestre izlaze van „da mi ne drže svijeću“ kako kažu. Zahvalna sam im i na to malo milosti. Sram ne osjećam, bol je prevladala.
Dolazi mi „cimerica“. Pričljiva. Originalna. Seljačka žena koja je u životu prošla brojne operacije. Zadržala optimizam i vedar duh. Čeka iduću. Na kičmi.

Telefonira mi šefica. Pita kako sam, kako se dogodilo. Misli da je ponovo moja Bela kriva kao i za lom ruke. U glasu joj čujem zabrinutost za mene, ali prvenstveno za sebe. Dok mi izražava utjehu, u glavi joj brojna pitanja tko će raditi moj posao i koliko će to trajati.

Hladno mi je za noge što me za nepunih sat vremena ponovo tjera na mokrenje. Zovem sestru. Nije mi neugodno, nemam srama, bol je jača. Dostojanstvo je luksuz koji si bespomoćni ne mogu priuštiti. Dostojanstvo je potreba bespomoćnih o kojoj bi drugi trebali voditi računa.

Stari mi donosi presvlaku. „Cimerica“ mi pomaže. „Cimerica“ mi uključuje mobitel na punjenje. „Cimerica“ me uči kako se okrenuti u krevetu. „Cimerica“ mi daje čašu vode u čaši koju mi isto daje. Stari odlazi, ostajemo same. Priča mi odakle je, zašto je ovdje, a onda odlazi van pušiti. S drugom ženom iz druge sobe.

Slušam malo muziku na mp3 playeru, zovem mamu da je umirim i kažem da ne treba dolaziti u posjetu, da ću preživjeti, javljam se kolegici na poslu.

Dolazi ručak koji ne mogu jesti u ležećem položaju. Nisam ni gladna. Za koju minutu stiže fizioterapeut sa steznikom. Uči me kako ga postaviti, zategnuti. Stajem na noge. Šećemo zajedno niz hodnik, pokazuje mi gdje je kupatilo i wc. Moja sreća da ću moći do wc-a sama je neopisiva. Veća od ogromne boli koju osjećam pri svakom koraku. Ali bol, sreća, strah pomiješani su i sa velikom zahvalnošću tom čovjeku koji se trudi da mi objasni, da mi olakša, tim sestrama koje su prijazne i spremne pomoći. Čim me fizioterapeut ostavi, odlazim na wc. Sretna. I ručak (ribu s krumpirom i blitvom) lakše pojedem sjedećki. Najgore je leći, okrenuti se, dići. Molim sestru nešto protiv bolova. Nakon dva sata donosi mi Voltaren.

Popodne provodim u dremanju i priči s mojom „cimericom“. Ona priča, ja slušam. Zahvalna sam na toj bujici riječi koje me odvode iz mog svijeta u njezin. Priča mi o bivšem mužu, o mišu u kuhinji, o svekrvi, o djeci. Pokazuje slike unučadi. Priča o svom vrtu koji više neće moći uređivati. O jednoj unuci koja sve pamti što ikada vidi, i o drugoj koju ništa i nitko ne zanima. O svojoj borbi za ravnopravnost u patrijarhalno sredini.

Malo šetamo po sobi, mijenjamo položaje u kojima nas boli kičma. Jedem naranču od ručka. Nikad slasniju nisam jela. Na vratima se pojavljuje svećenik i pita trebamo li što. U sekundi mi proleti kroz glavu što on zapravo nudi. Lice mu je umorno i odaje nekoga tko zapravo tu ne želi biti, ali mora. Obje se zahvaljujemo prijazno na prijaznoj ponudi. Nečega.

Večeramo. Zapečena tjestenina sa sirom. Jestivo. Bezukusno. Nije važno.

Još nekoliko izleta niz hodnik do wc-a i onda bolno namještanje u krevetu. „Cimerica“ opet priča, ja ju zahvalno slušam. Ona nastavlja čitati ljubavni roman iz Glorije uz svjetlo kraj uzglavlja, ja se jedva okrećem na drugu stranu prema prozoru kroz koji svjetli puni mjesec, a iz Draškovićeve dopiru zvuci prometa.

Budim se oko 4, stavljam steznik i odlazim u wc. Bolnica spava. Puni mjesec i dalje sije.

Sutradan, u subotu, nakon vizite, puštaju me kući. Zato što mogu stajati na nogama. Sretna sam. Dok čekam da stari dođe po mene, pakiram ono malo stvari. „Cimerica“ je na pušenju, a ja se ne mogu sagnuti da uzmem papuče. Osvrćem se oko sebe ima li štogod da si pomognem. Ako ne nađem, ostavit ću ih. Razmišljam o radnji – jednom običnom sagibanju, kupljenju papuča s poda – koja više nije moguća. I koliko još njih? Tek ću saznati. Ipak, odlazim doma. DOMA. To je jedino važno. U tom trenutku.

Nitko me ne prati, a ja na nesigurnim nogama izlazim. Sve o čemu mislim je: nemoj pasti, nemoj pasti, nemoj pasti.
Strah je nadvladao bol.

Oznake: iskustva, Zdravlje, zdravstvo