Učim pomalo

Kako to da se tako dugo držimo odnosa s nekim ljudima iako vidimo,
iako znamo, iako smo si na desetke puta dokazali
da taj odnos ne štima.
Da nas ne čini zadovoljnima.
Da nas frustrira.
Da nas opterećuje.
Da nas iscrpljuje.
Da je neravnopravan.
Da u njemu dajemo, a ne primamo ništa.
I usprkos svim pokazateljima, mi se i dalje držimo te osobe.
Sve dok se jednog dana sve one tanke napukline na površini
ne pretvore u nepopravljive rascjepe od kojih puca sve.
Nepovratno. Uz ružne riječi.

Učim pomalo.
Učim da ne radim više iste greške.
Da ne opravdavam ljude zato što su sebični.
Zato što troše moje vrijeme, moju energiju, moju dobru volju
dok satima slušam njihovo „ja-pa-ja-pa-jakanje”.
Beskrajne monologe o samo njima važnim stvarima.
Da im prestanem pomagati da vide drugi kut, širi kontekst,
kad sve što žele je i dalje se samozavaravati.
I kretati unutar samonametnutih ograničenja.
I igrati ulogu žrtve koja im, nažalost, jedina daje osjećaj da nešto vrijede.
Da im ne govorim istinu, ma kako nježno i blago,
jer istina je jedino što nikako ne žele čuti.

Nedavno sam upravo to učinila.
Podržavala, nastojala osobu zaštititi od nje same,
Da se ne nađe u po nju lošoj, razočaravajućoj situaciji.
Da ne bude povrijeđena.
Nije me slušala.
I bila je povrijeđena.
Razočarana.
Zbog vlastitih postupaka kojih se nije htjela odreći.
A što sam ja dobila zauzvrat?
Bila sam optužena.
Bila sam odbačena.
I najvulgarnijim rječnikom izvrijeđana.
Popljuvala je sve što sam joj u posljednjih 10 godina dala.
A tvrdila je vrlo glasno i vrlo često da bi za mene „dala krvi ispod vrata” i „ruku u vatru”.
Da, i krv i ruka su zapravo bile moje.

Učim pomalo.
Da one koje tvrde da im je prijateljstvo svetinja
Zapravo nemaju pojma što je odnos davanja i primanja,
Da one koje se zaklinju u uzvišenost komunikacije
Zapravo samo žele uho za slušanje njihovih sebičnih tirada,
Bilo kada, bilo gdje i koliko dugo treba.
Da one koje ističu da te poštuju zbog svega što si za njih napravila
Zapravo te preziru jer sve što si im dala ne mogu zanijekati.
Niti one tebi dati.

Učim pomalo,
Da se ne dajem više nesebično.
Da je moje vrijeme dragocjeno.
Da moja energija nije neiscrpna.
Da ne prešućujem istinu radi laži u kojoj drugi žele živjeti.
Da ne nasjedam.
Da se više ne da(je)m.

Oznake: prijateljstvo

Vratila sam se...za početak

Nije me bilo od svibnja 2011.
Zapravo, bilo me je. Ali negdje drugdje.
I sada sam tamo. Ali sam se i vratila.
Bit ću i tamo i ovdje.
Zapravo tamo ovdje nije važno.
Važno je da kad se vratiš nakon izbivanja
nešto se dogodi s mjestom gdje te nije bilo.
Slike koje sam ovdje postavila uz tekstove, nestale su.
"Temporarily unavailable". Privremeno?
Ne, nestale su za stalno. Izbrisala sam ih da ne gledam tu ružnu poruku.
Ionako su riječi te koje su nosile značenje.
Meni sigurno.
Vama možda.
Jesu li sa slikama nestali i ljudi koji su čitali te riječi?
Jeste li i vi otišli negdje drugdje?
Jeste li se vraćali?

Mnogo je riječi ostalo neizgovoreno u ovih godinu i pol dana.
Je li se dovoljno vratiti da bi se prekinula šutnja?