A sad nešto completely different (ili možda ne?!)

Da sam Belu udomila to već svi znate.
Da Bela ima obitelj tamo gdje mi je vikendica to ste možda zaboravili.
Da podsjetim, Bela ima tamo mamu Neru, dva polubrata Floa i Brundu i polusestru Crnu čije ste slike već imali prilike vidjeti. Oni „pripadaju“ jednom seoskom domaćinstvu u kojem o njima brinu utoliko što im dnevno bace suhe hrane, a dvoje od njih su čak i cijepili (samo zato jer je zaprijetio zakon).
Crna se počela tjerati par dana prije nego sam zaključila sezonu
vikendovanja i dovezla mamu i Belu doma nakon skoro 3 mjeseca
kontinuiranog boravka na viksi.
Za vrijeme tjeranja i Flo i Brundo (kod pasa ne postoji incest)
hodali su ko sjene uz Crnu, s vremena na vrijeme (čitaj: svakih 10-15 min)
se krvnički potukli između sebe koji će biti bliže Crnoj
jer blizina, očito, pretpostavlja zgoditak kad Crna konačno odluči dati.
Do tada se ne opredjeljuje i pušta ih da se mlate.
Čeka da vidi koji će biti najuporniji. Najzainteresiraniji.
Neosjetljiv na bol koju mu suparnik ili suparnici nanose.
Da ne pričam da je spavanje bilo gotovo nemoguće od njihovog
režanja, laveža i međusobnog trganja ušiju, dlake, njuški i svega čega
im se čeljust mogla dotaći.
Nikakvo umirivanje nije pomoglo.
Obojica su bili ko pomahnitali.
Crna je za to vrijeme mirno šetkala, spavala, pravila se nezainteresiranom
dok su njih dvojica jedan drugome doslovce otkidali komade mesa.
Povremeno bi svratio još poneki „muškarčina“ iz sela u potrazi za
komadom koji ispušta miris obećanja.
Ostavili smo ih u takvom stanju, iskreno rečeno, sretni što ih više
nećemo morati slušati i što Bela ne mora više prolaziti kroz takvo nešto.

Prošli vikend sam sa starim otišla ponovo na viksu pokupiti orahe
i napraviti mošt.
Za one koji su pali na koljena od strahopoštovanja da kažem: ne morate.
Loza mi brajda - ograda, a na njoj izraste oko 30 grozdova, od kojih pola pojedu ptice.
Uz moje odobrenje. Na žalost, ostatak moramo pobrati. Kad smo već okopavali,
vezivali, brinuli cijelu godinu. Pa zmuljamo grozdove, pa ih sprešamo.
Ajd, dižite se s koljena, nije to ništa za tako malo grožda.
Iako zamažete jedno 185 različitih posuda, zaflekate svu odjeću i
polijete i poprskate pola hektara okućnice.
Ali, na kraju, evo kako su flašice lijepo izgledale.
Crna se više ne tjera.
A Flo i Brundo ju više ne slijede. Ignoriraju ju.
Jer, mala je dala.
I više nije interesantna.
Svaka sličnost s nekom drugom vrstom dio je prirodnog poretka.

E, sad, znam ja da bi vi bili jako razočarani da ste bili ovdje i otišli
bez mog-moš-mislit-jedinstvenog osvrta na medije.
Bilo je pregršt „#$$$#$#$#, ali nekako nisam u formi.
No, da imate o čemu misliti, evo.
„Iako će imati 6,5 milijuna funti do svoje 30. godine,
Harry će živjeti samo od 300.000 funti godišnjih kamata.“
Tko je Harry?
Engleski princ. Sin majke koja, čini se, nema s kime nije ljubovala.
Iako je mrtva kojih 10-ak godina, svake godine otkrivaju se njezini novi ljubavnici.
Koje je ona strašno puno voljela.
I koji su ju strašno puno povrijedili.
Pa je morala nalaziti nove koje će strašno puno voljeti dok ju strašno puno ne povrijede.
Najnovije otkriće u galeriji njezinih (ne)sretnika je i francuski predsjednik. Svejedno koji.
Jer kako stvari stoje, mogli su biti svi. Koji su živjeli kad i ona.
Ali pitanje je što će sad jadan njezin sin?
Kako da živi sa, preračunato, 2.413.000 kuna?
Godišnje.
Džeparca.
Jer ionako su mu svi drugi troškovi plaćeni.
Mislim, to je samo 201.083 kuna mjesečno, ili 6.703 kune dnevno.
Niti 1000 Eura dnevno za težak život jednog princa.
Koji ima puno izdataka. Prinčevskih.
Po kojima se i zna da je princ.
Inače ga nitko ne bi razlikovao od konobara.
Ili lika u redu za socijalnu pomoć.

A prinčeva imamo i mi. Kojima je teško.
Recimo Denis Latin je zavapio preko Arene: „Gladan sam“.
Gladan je jer ima 9.300 kuna kredita. Mjesečno.
Koje su mu nametnuli. Pod prijetnjom: „Kredit ili život“.
Čovjek se branio, ali u banci su rekli, čuj,
imaš 30.000 kuna plaću za 4 emisije mjesečno koje ljudi obožavaju,
pa im svejedno koliko ti na njima zarađuješ,
jer ništa drugo ne gledaju nego tebe i tvoje goste,
a emisija ti ne gine dok si živ jer ne može emisiju tvog prezimena.
Zato uzmi kredit za stan i auto,
pa moraš ovako pametan negdje živjeti i stvarati,
a pješice ne možeš hodati, rastrgat će te obožavatelji.
I čovjek, a što će, uzeo kredit.
I nisu mu rekli da će kredit morati vraćati i ako mu plaća ne bude ista.
I ako se kandidira pa voljom obožavatelja postane predsjednik.
I ako, ne svojom voljom, postane beskućnik.
Ne, to mu nisu rekli. A on se nije sjetio pitati.
I paf.
Hlo mu smanjila plaću s 30.000 na svega 10.000. kuna.
Njemu. Onako pametnom. Nezamjenjivom. S emisijom koja je njegovo čedo.
S njegovim prezimenom.
I gle. Sad mu ostane samo 700 kn za hranu i režije.
A s time se ne da živjeti. To zna veliki broj ljudi koji stalno živi tako,
ili čak i bez toga. I koji, recimo, obožava Latina.
Stoga predlažem da mu pomognu. S kreditima. Nametnutim.
Što je samo 10.000 kuna plaće.
Iako više i nema tu svoju emisiju.
Jer je malo htio, pa malo nije htio biti predsjednik.
Računao da bez posla ne može ostati. Ko neki drugi tamo puk.
Zbog čijeg gledanja njegovog lika i djela je on i dobivao toliku plaću.
Moj je prijedlog da se Latin ugleda na Severinu.
Budući da je pametan, ako ne i genijalan,
sigurna sam da bi recimo ljudi plaćali koju kunu da uživo vide onaj
stalak na koji se naslanja dok vodi emisiju.
A bome i više od koju kunu da za njega stanu. Da se naslone.
Da ostave otisak prsta.
Iz tih priloga bi Latin zaradio za grah. I mahune. Da ne bude gladan.

Jer recimo u Viškovu naplaćuju gledanje stolca na kojem je Severina
sjedila za vrijeme koncerta, 5 kuna,
a tko hoće na njega, poslije nje, sjesti, 50 kuna.
Kamo sreće da se šalim.
Kamo sreće da ovo nije istina.
Barem ne u mojoj zemlji.
Ili na ovoj planeti.

Ne želim nikome da ostane bez posla, ali osobno bih
pod hitno iz etera od mikrofona udaljila Barbaru Kolar,
a sa ekrana Dijanu Čuljak i Jasnu Nanut. I dala im da rade nešto korisnije
i daleko od ušiju i očiju nevinih slušatelja i gledatelja.
Što god to bilo, samo da ih se ne čuje i ne vidi.
Jer njihovo pojavljivanje je čisto zlostavljanje.

To je moje mišljenje. To je samo moje mišljenje.
To je mišljenje moje zato što sam ga ja rekla.
Moje mišljenje to je.
Mišljenje moje je to samo.
Samo mišljenje moje je to.
Itd.
(oni koji vole Monty Pythona kao ja sjetit će se ovog skeča).

A za kraj vam ostavljam slikicu mog novog hodnika.
U kojem vladaju psi.
Živi i dvodimenzionalni.
Živim u dječjem vrtiću.
I lijepo mi.

Ugodan vikend !

Opet vijest kako je neki pas napao neko dijete.
Bez ozbiljnih posljedica. Srećom. Po dijete.
Psu nema spasa. Jer je opasne pasmine.
Šteta što se i nekim ljudima ne može prišiti ista etiketa.
Da ih se klonimo.
Jer daleko su opasniji od pasa.


Kad sam u školi držala interaktivne radionice o humanom odnosu prema životinjama
pokušala sam klincima objasniti kako se u prisutnosti (bilo kojeg) psa treba ponašati.
Uglavnom držati se zlatnog pravila:
ne činiti ništa psu što ne bi voljeli da njima netko čini.
Jer, kao što bi oni zapamtili i bojali se nekoga tko ih napada,
plaši i maltretira, tako će i pas zapamtiti dijete ili čovjeka koji mu nanosi zlo.
I jednog će dana kada mirno budu prolazili ulicom,
(možda) preskočiti ogradu, otrgnuti se s lanca, dotrčati
i napasti ih iz straha da će mu oni opet učiniti nešto nažao.
I da godine tu ne igraju ulogu, jer pas pamti za cijeli život.
Kada sam na kraju sata podijelila evaluacijske listiće na koje su
klinci pisali što su naučili na radionici,
jedan klinac je napisao:
„Naučio sam da moram biti dobar prema psu,
da me zaboravi!“
Obožavam dječje rezoniranje.
Tako je čisto, nepatvoreno, iskreno, logično i duhovito.
Pse koji napadnu ljude odvedu na promatranje.
Na promatranje nikada ne odvedu ljudi koji napadaju ljude.
Jer tko bi ih promatrao?!

„Iz propovijedi na misi u crkvi u Dugavama zaključio sam da je moja žena vrag i da je moram ubiti jer ona predstavlja zlo koje prijeti cijelome svijetu“.
Onda je otišo doma.
Malo čitao Bibliju. U kojoj piše da bog ognjem i mačem udara po neprijateljima.
Pa i on uzeo nož.
I izmasakrirao ženu. Za koju je vjerovao da je Sotona.
I svi ga sada zovu duševno poremećenom osobom.
Jer je povjerovao u ono u što su ga svećenici uvjeravali da postoji.
U raj i pakao. U boga i sotonu.
I povjerovao da ono što u Bibliji piše je istina.
Sad ispada da u to zapravo ne treba zaista vjerovati.
Jer ti dođe da ubiješ nekoga.
Dovoljno je pretvarati se da vjeruješ. Kao većina.
Jer onda si kao normalan.

U splitskoj školi (i tko zna koliko još za koje se ne zna)
prvašići počeli školu molitvom oče naš.
Hvala bogu da imam psa koji ne mora ići u školu.
Pa se ne moram uzrujavati.
Pa se ne moram odseliti na Veneru.

Kaže Jaca: „Ja sam najodgovornija, i moja će biti zadnja.“Odgovorna kome?
I što joj može biti ako je neodgovorna?
Čime se ikada u ovoj zemlji kaznila neodgovornost?
Puno je pitanja.
Možda bih odgovor trebala potražiti na jednom krasnom seminaru
na kojem, kaže Večernji, „svaka žena može pronaći put do sebe“.
Mnoge ga traže. Put.
Jer su se očito izgubile.
Putem.
Sva sreća da sam sama sebe davno našla.

Važno i nevažno !

Danas je utakmica.
7.000 navijača otišlo je navijati.
Jer su nezaposleni ili na bolovanju.
Jer zaposleni rade srijedom.
Tisuće Hrvata nemaju pametnijeg posla i očito imaju dobar višak novaca
u kućnim budžetima kad najmanje par stotina eura mogu odvojiti za jednodnevni
izlet do Londona.
Kako to da onda kukaju kako nemaju djeci za knjige?
I za prijevoz do škole?
I za topli obrok?
I za nove tenisice?
I za privatnog liječnika?
Hm.

Kažu da na Wembleyu ima 2618 toaleta!
Za 2000 više nego u cijeloj Hrvatskoj :o)

Kako mene baš briga tko će pobijediti u nogometu
(sad ili bilo kad, bilo gdje i bilo-tko igrao)
ja ću laganini prefarbati policu,
pojesti juhu od gljiva,
prošetati parkom,
odvježbati par joga vježbi,
otplesati uz najdražu mjuzu,
porazgovarati s frendicom
i pogledati jednu epizodu s najdražom kapetanicom.

A vama ostavljam Gabrijela i Stanleya.
Pogledajte ih do kraja.
Zaista vrijedi.
I pripremite maramice.
Razniježit ćete se.


Gabrijel & Stanley

Bez riječi 1,2,3