Ugodan vikend !

Opet vijest kako je neki pas napao neko dijete.
Bez ozbiljnih posljedica. Srećom. Po dijete.
Psu nema spasa. Jer je opasne pasmine.
Šteta što se i nekim ljudima ne može prišiti ista etiketa.
Da ih se klonimo.
Jer daleko su opasniji od pasa.


Kad sam u školi držala interaktivne radionice o humanom odnosu prema životinjama
pokušala sam klincima objasniti kako se u prisutnosti (bilo kojeg) psa treba ponašati.
Uglavnom držati se zlatnog pravila:
ne činiti ništa psu što ne bi voljeli da njima netko čini.
Jer, kao što bi oni zapamtili i bojali se nekoga tko ih napada,
plaši i maltretira, tako će i pas zapamtiti dijete ili čovjeka koji mu nanosi zlo.
I jednog će dana kada mirno budu prolazili ulicom,
(možda) preskočiti ogradu, otrgnuti se s lanca, dotrčati
i napasti ih iz straha da će mu oni opet učiniti nešto nažao.
I da godine tu ne igraju ulogu, jer pas pamti za cijeli život.
Kada sam na kraju sata podijelila evaluacijske listiće na koje su
klinci pisali što su naučili na radionici,
jedan klinac je napisao:
„Naučio sam da moram biti dobar prema psu,
da me zaboravi!“
Obožavam dječje rezoniranje.
Tako je čisto, nepatvoreno, iskreno, logično i duhovito.
Pse koji napadnu ljude odvedu na promatranje.
Na promatranje nikada ne odvedu ljudi koji napadaju ljude.
Jer tko bi ih promatrao?!

„Iz propovijedi na misi u crkvi u Dugavama zaključio sam da je moja žena vrag i da je moram ubiti jer ona predstavlja zlo koje prijeti cijelome svijetu“.
Onda je otišo doma.
Malo čitao Bibliju. U kojoj piše da bog ognjem i mačem udara po neprijateljima.
Pa i on uzeo nož.
I izmasakrirao ženu. Za koju je vjerovao da je Sotona.
I svi ga sada zovu duševno poremećenom osobom.
Jer je povjerovao u ono u što su ga svećenici uvjeravali da postoji.
U raj i pakao. U boga i sotonu.
I povjerovao da ono što u Bibliji piše je istina.
Sad ispada da u to zapravo ne treba zaista vjerovati.
Jer ti dođe da ubiješ nekoga.
Dovoljno je pretvarati se da vjeruješ. Kao većina.
Jer onda si kao normalan.

U splitskoj školi (i tko zna koliko još za koje se ne zna)
prvašići počeli školu molitvom oče naš.
Hvala bogu da imam psa koji ne mora ići u školu.
Pa se ne moram uzrujavati.
Pa se ne moram odseliti na Veneru.

Kaže Jaca: „Ja sam najodgovornija, i moja će biti zadnja.“Odgovorna kome?
I što joj može biti ako je neodgovorna?
Čime se ikada u ovoj zemlji kaznila neodgovornost?
Puno je pitanja.
Možda bih odgovor trebala potražiti na jednom krasnom seminaru
na kojem, kaže Večernji, „svaka žena može pronaći put do sebe“.
Mnoge ga traže. Put.
Jer su se očito izgubile.
Putem.
Sva sreća da sam sama sebe davno našla.