12
petak
ožujak
2010
Malo o filmovima i identitetu
Drage i dragi moji, sigurno se, možda, pitate „a di sam ja“.
A možda vas, sigurno, baš briga.
A što da kažem. Bolje ništa.
Dosadno je slušati nečije isprike.
Zato, odmah u srce stvari.
Nedavno sam gledala jedan film („Bilježnica“) u kojem se paralelno odvijaju
dvije radnje: ljubavna priča među mladima, i radnja u staračkom domu gdje ženi,
koja boluje od Alzeheimera, muškarac čita priču ljubavnu priču koju i mi pratimo.
Već nam je na početku jasno da su taj starac i ta starica
zapravo ti mladi ljudi čiju ljubavnu priču gledamo.
Ono što me potaklo na razmišljanje je ovo:
starica kojoj muškarac čita iz bilježnice NJEZIN život
zbog bolesti je zaboravila SVE.
Sve i svakoga koga je strasno voljela (uključujući i vlastitu djecu),
sve što je željela, proživjela, osjećala,
sva mjesta, sve ljude, sve odluke, SVE.
Za nju je svaki novi dan, novo rođenje. I tabula raza.
Nema uspomena, nema sjećanja, nema identiteta.
Ne zna tko je. Boji se. Svijet je jedno strašno nesigurno mjesto.
Jer nema iskustva na koje se može osloniti.
Može imenovati predmete, zna da je ptica, ptica,
ali sama riječ ne izaziva u njoj ništa.
Jer se ne može osloniti na prijašnja iskustva
vezana uz pticu.
Pomislila sam kako na ovom svijetu postoje strašne bolesti
koje uzrokuju strašne fizičke bolove.
Ali, zar nije daleko strašnije kad ne znaš tko si, iako te ništa ne boli (fizički)?
Pokušala sam zamisliti kako bih se sama osjećala da zaboravim sve događaje,
sva iskustva, sve ljude, sve osjećaje, sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dogodile
i došla do zaključka da bi to bilo kao da nisam ni živjela.
Živa si, a u stvari ne postojiš.
Jer naš identitet, ili ono što nazivamo „JA“,
ovisi i proizlazi upravo iz naše prošlosti.
Iz svega što smo bili, radili, mislili, osjećali, propustili, iskoristili,
naučili, iskusili, namjeravali, željeli, obožavali, mijenjali se itd.itd.
Nije li strašna sudbina u kojoj se izbriše sve ono što nas čini
prepoznatljivima, prije svega, samima sebi?
Jer i ono što mislimo i osjećamo danas, usko je povezano s onim
što smo mislili i osjećali jučer. Bilo da to potvrđuje ili negira.
Al što kad sva ta jučer nestanu iz našeg sjećanja?
Jeste li ikada razmišljali o tome da ono što ste danas
ne bi bilo moguće bez svega onoga što ste proživjeli do ovog trenutka?
Svaka odluka koju ste donijeli u životu, dovela vas je do ovoga sada.
Al zamislite da ste svjesni sadašnjeg trenutka,
a nemate pojma kako ste do njega došli.
Za osobu čiji je dio identiteta gubiti se u prostoru i smjerovima,
ovakva vrsta izgubljenosti u vremenu čini se istinskim hororom
prema kojem su svi „alien-i“ male bebe.
Eto, htjela sam to razmišljanje podijeliti s vama,
pa ako netko ima što za dodati, slobodno komentira.
Inače, gledala sam većinu filmova koji su bili nominirani za Oskare.
Slijede moje ocjene za dojam i kvalitetu:
Avatar
– jedva 2 (namijenjeno onima koji vole igrati kompjutorske igrice, iako nema ništa
dosadnije nego gledati nekog drugog kad ih igra, e, to je Avatar za mene. Mnogi se
na fejsu ne slažu sa mnom, ali mnogi se i slažu. Pogledajte sami pa donesite svoj stav.)
Sve o jednoj djevojci (Education) - 3/4
– (pitko, ne posebno pametno, ali izuzetna gluma i ono što britanci znaju, mogu i hoće, od ničega naprave film, tako da i kad je nešto već sto puta viđeno, opet je dobro).
Ozbiljan čovjek (Serious man) - 2/3
– tak-tak. Nemam što za reći. Zapravo jedini film braće Coen koji ja volim je Fargo.
Precious – 4
Monique koja je dobila oskara za žensku sporednu zaslužuje 5 oskara odjednom jer je fantastična. Ne vjeruješ da je to gluma. Visoku ocjenu nisam dala zbog toga što je film kao film dobar, nego zbog toga što govori o važnim stvarima. Jedino što je toliko mračan i depresivan da ćete ga pamtiti još dugo ne vjerujući da postoje ljudi koji drugim ljudima, i to njima najbližima, mogu raditi takve stvari, i zvati se ljudima. No, možda je to zato što ja nisam odavde.
The Blind Side - 3
(Mrtvi kut, a ne Priča o prvaku kako su naši preveli)
- sadržaj nije loš, iako je već sto puta viđen i prava je smijurija što je Bullockica dobila za glavnu žensku ulogu iako od glume nema ni g. možda g od glumatanje!
Julie & Julia – 2
(osim što je Meryl briljantna ko i uvijek)
Up in the Air – 4
(dobra ideja, Clooney jednoličan ko i uvijek, malo previše glumatanja sporedne ženske uloge)
ali zato je Clooney ODLIČAN u „Muškarci koji bulje u koze“ – koji ima generalno vrlo duhovitu ideju koja nije jednako dobra tijekom cijelog filma, ali je zato jako zanimljiva.
Nine - sadržaj 2, plesne točke 5
– mjuzikl, fantastične pjevno-plesne točke, sadržaj filma inače za 2 jer je blijeda kopija, čak i plagijat filma „All that Jazz“. Plesna točka „Be Italian“ sa Fergie je remek djelo koreografije. Svaka čast.
Tako je glasao žiri iz Nisam ja odavde.
komentiraj (18) * ispiši * #
Malo o filmovima i identitetu
Drage i dragi moji, sigurno se, možda, pitate „a di sam ja“.
A možda vas, sigurno, baš briga.
A što da kažem. Bolje ništa.
Dosadno je slušati nečije isprike.
Zato, odmah u srce stvari.
Nedavno sam gledala jedan film („Bilježnica“) u kojem se paralelno odvijaju
dvije radnje: ljubavna priča među mladima, i radnja u staračkom domu gdje ženi,
koja boluje od Alzeheimera, muškarac čita priču ljubavnu priču koju i mi pratimo.
Već nam je na početku jasno da su taj starac i ta starica
zapravo ti mladi ljudi čiju ljubavnu priču gledamo.
Ono što me potaklo na razmišljanje je ovo:
starica kojoj muškarac čita iz bilježnice NJEZIN život
zbog bolesti je zaboravila SVE.
Sve i svakoga koga je strasno voljela (uključujući i vlastitu djecu),
sve što je željela, proživjela, osjećala,
sva mjesta, sve ljude, sve odluke, SVE.
Za nju je svaki novi dan, novo rođenje. I tabula raza.
Nema uspomena, nema sjećanja, nema identiteta.
Ne zna tko je. Boji se. Svijet je jedno strašno nesigurno mjesto.
Jer nema iskustva na koje se može osloniti.
Može imenovati predmete, zna da je ptica, ptica,
ali sama riječ ne izaziva u njoj ništa.
Jer se ne može osloniti na prijašnja iskustva
vezana uz pticu.
Pomislila sam kako na ovom svijetu postoje strašne bolesti
koje uzrokuju strašne fizičke bolove.
Ali, zar nije daleko strašnije kad ne znaš tko si, iako te ništa ne boli (fizički)?
Pokušala sam zamisliti kako bih se sama osjećala da zaboravim sve događaje,
sva iskustva, sve ljude, sve osjećaje, sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dogodile
i došla do zaključka da bi to bilo kao da nisam ni živjela.
Živa si, a u stvari ne postojiš.
Jer naš identitet, ili ono što nazivamo „JA“,
ovisi i proizlazi upravo iz naše prošlosti.
Iz svega što smo bili, radili, mislili, osjećali, propustili, iskoristili,
naučili, iskusili, namjeravali, željeli, obožavali, mijenjali se itd.itd.
Nije li strašna sudbina u kojoj se izbriše sve ono što nas čini
prepoznatljivima, prije svega, samima sebi?
Jer i ono što mislimo i osjećamo danas, usko je povezano s onim
što smo mislili i osjećali jučer. Bilo da to potvrđuje ili negira.
Al što kad sva ta jučer nestanu iz našeg sjećanja?
Jeste li ikada razmišljali o tome da ono što ste danas
ne bi bilo moguće bez svega onoga što ste proživjeli do ovog trenutka?
Svaka odluka koju ste donijeli u životu, dovela vas je do ovoga sada.
Al zamislite da ste svjesni sadašnjeg trenutka,
a nemate pojma kako ste do njega došli.
Za osobu čiji je dio identiteta gubiti se u prostoru i smjerovima,
ovakva vrsta izgubljenosti u vremenu čini se istinskim hororom
prema kojem su svi „alien-i“ male bebe.
Eto, htjela sam to razmišljanje podijeliti s vama,
pa ako netko ima što za dodati, slobodno komentira.
Inače, gledala sam većinu filmova koji su bili nominirani za Oskare.
Slijede moje ocjene za dojam i kvalitetu:
Avatar
– jedva 2 (namijenjeno onima koji vole igrati kompjutorske igrice, iako nema ništa
dosadnije nego gledati nekog drugog kad ih igra, e, to je Avatar za mene. Mnogi se
na fejsu ne slažu sa mnom, ali mnogi se i slažu. Pogledajte sami pa donesite svoj stav.)
Sve o jednoj djevojci (Education) - 3/4
– (pitko, ne posebno pametno, ali izuzetna gluma i ono što britanci znaju, mogu i hoće, od ničega naprave film, tako da i kad je nešto već sto puta viđeno, opet je dobro).
Ozbiljan čovjek (Serious man) - 2/3
– tak-tak. Nemam što za reći. Zapravo jedini film braće Coen koji ja volim je Fargo.
Precious – 4
Monique koja je dobila oskara za žensku sporednu zaslužuje 5 oskara odjednom jer je fantastična. Ne vjeruješ da je to gluma. Visoku ocjenu nisam dala zbog toga što je film kao film dobar, nego zbog toga što govori o važnim stvarima. Jedino što je toliko mračan i depresivan da ćete ga pamtiti još dugo ne vjerujući da postoje ljudi koji drugim ljudima, i to njima najbližima, mogu raditi takve stvari, i zvati se ljudima. No, možda je to zato što ja nisam odavde.
The Blind Side - 3
(Mrtvi kut, a ne Priča o prvaku kako su naši preveli)
- sadržaj nije loš, iako je već sto puta viđen i prava je smijurija što je Bullockica dobila za glavnu žensku ulogu iako od glume nema ni g. možda g od glumatanje!
Julie & Julia – 2
(osim što je Meryl briljantna ko i uvijek)
Up in the Air – 4
(dobra ideja, Clooney jednoličan ko i uvijek, malo previše glumatanja sporedne ženske uloge)
ali zato je Clooney ODLIČAN u „Muškarci koji bulje u koze“ – koji ima generalno vrlo duhovitu ideju koja nije jednako dobra tijekom cijelog filma, ali je zato jako zanimljiva.
Nine - sadržaj 2, plesne točke 5
– mjuzikl, fantastične pjevno-plesne točke, sadržaj filma inače za 2 jer je blijeda kopija, čak i plagijat filma „All that Jazz“. Plesna točka „Be Italian“ sa Fergie je remek djelo koreografije. Svaka čast.
Tako je glasao žiri iz Nisam ja odavde.
komentiraj (18) * ispiši * #
