KAKO SAM SLOMILA KRALJEŽNICU

11. srpnja 2014. u 7 ujutro i koju minutu slomila sam 4. kralježak. Pala sam. Preko žice. Koristeći prečac kojim se zapravo ne smije. Ali svi idu. Išla sam i ja do 11. srpnja. A onda više nisam išla. Pad, udarac i nemogućnost da se dignem. Strah, panika, bol. Pitanje što sad? Odgovor što sve neću moći ako... Ako što? Ako sam slomila kralježnicu, ako neću moći hodati, ako sam slomila kuk, ako...

„Gospođo, gospođo treba li vam pomoć?“ čujem glas negdje iznad sebe jer ne mogu se podići. Ležim na pločniku naslonjena na lijevu ruku.

„Gospođo da vam pomognem da ustanete?“

„Ne, ne mogu“, odgovaram iako mi mozak užurbano ispituje postoji li uopće takva mogućnost.

„Da pozovem hitnu?“

„Da, molim vas“, odgovaram sa zahvalnošću.

Stiže, preskačući istu žicu, mladić. „Gospođo, da vas dignem?“

„Ne, hvala. Ne mogu. Ne usuđujem se“, odgovaram dok mi glavom prolaze sjećanja na sve padove koje sam u životu vidjela na filmu u kojima je zabranjeno pomicanje palog.

Gospođa zabrinuta glasa zove hitnu i objašnjava gdje sam i što mi je. Ne vidim joj lice. Negdje je iznad mene, a ja se ne usuđujem podgnuti glavu. Gledam u torbu na koju sam naslonjena. Dolaze i drugi ljudi, preskaču žicu. Svaki od njih me pita treba li mi pomoć, treba li me dići. Odgovaram da je hitna pozvana, da ju čekam. Ležeći. Neki nude da čekaju sa mnom da ne ležim sama. Od svih osjećaja u toj panici i strahu najjača je zahvalnost. Sram je nepostojeći. Bol ga je nadvladala.

Stiže hitna. Dva prijazna, jaka muškarca pitaju me što je, gdje me boli, mogu li micati nogama. Mogu. Svojom fizičkom snagom, osovljavaju me na noge. Osjećam kao da me netko presavio na sredini kičme. Kao da se sastojim od dva dijela koja su trenutno povezana tankom linijom poput one koja se stvara na papiru kada se presavije.

Stavljaju me na leđa. Teško mi je jer nikada na leđima ne ležim. Namještam se barem malo ukoso da mi bude koliko toliko podnošljivo. Kroz prozor kombija hitne vidim nebo i pokoje grane. Pokušavam odrediti gdje smo. Voze me u traumu.

U Traumi gužva. Ljudi slomljenih kostiju čekaju. Stoje i čekaju. S nadom gledaju svaki puta kada se otvaraju vrata neke od ambulanti. Sekunda nade, pa ponovo čekanje.

Ležim na nosilima među svima njima. Sram me i dalje ne obuzima. Osjećaj za koji sam uvijek mislila da će biti prvi dok sam zamišljala mogućnost da se nađem u takvoj situaciji, sada, kada je ona stvarna i opipljiva, ne postoji. Nema ga. Bol ga je nadvladala.

Nakon gotovo sat vremena ležanja među ljudima koji čekaju, uvoze me u ambulantu. Za stolom na kojem je kompjutor sjedi relativno mlad liječnik.

„Što vam je?“ pita me nimalo prijazno.

„Pala sam“, odgovaram.

„A zašto ležite?“ pita me kao da ga vrijeđa što u njegovoj ambulanti pacijent ne stoji u stavu mirno.

„Ne mogu ustati“, odgovaram čudeći se da me tako nešto uopće pita.

Prilazi mi i rukama stiska područje donjeg dijela kičme gdje kažem da me boli. Na njegov pritisak, ne boli me ništa, ali zapravo boli me sve.

„Pa gdje vas onda boli?“ pita on pomalo iziritirano.

„Cijeli ovaj dio“, kažem i pokazujem mu donji dio leđa u predjelu bubrega.

„Ustanite“, kaže on.

„Ne mogu“, odgovaram ja, spremna da me zbog takvog neposluha baci iz ambulante van.

On sjeda za stol, okreće se prema kompjutoru i okreće mi leđa kao da kaže, u tom slučaju nemam ništa s vama. Prilazi mi sestra. Pomaže mi da sjednem na nosiljku, a onda i da stanem na noge. Kao da njima stojim prvi put.
Ne okrenuvši se, liječnik kaže: „Idite na rentgen“.

Odlazim nogu pred nogu, užasnih bolova na rentgen udaljen nekih 10-ak metara. Meni se čini kao kilometar. Čekajući pred vratima zajedno s ostalima nazivam starog i kratko mu kažem da sam na Traumi, da me dovezla hitna i da dođe. Nastojim ga ne uplašiti. Zatim zovem kolegicu da javim da neću doći na posao jer sam pala, i dovezla me hitna i čekam rentgen...začuvši njezin uplašeni glas, moj glas puca i čini mi se da će mi poteći suze.
Zovu me na rentgen. Skidam grudnjak, mogu ostati u majici. Sretna sam što sam tog jutra na posao obukla hlaće i majicu. Izlazim, a na samom izlazu dočekuje me sestra i kaže da je liječnik rekao da odmah legnem. Pitam ju što sam si napravila, a ona odgovara da ne zna, ali je liječnik rekao da odmah legnem. Strah me osvaja dok nastojim ostati smirena.

Ovoga puta dolazi liječnik i osobno me vozi na pokretnim nosilima do CT-a, objašnjavajući mi da mi je pukao 4. kralježak i da će se na CT snimci odrediti koliko duboko, treba li operacija ili ne. Glas mu je malo mekaniji, a sama činjenica da me on osobno vozi daje mi naslutiti da nastoji prikriti činjenicu da me takvu, slomljene kičme, misleći valjda da glumim, na nogama poslao na rentgen.

Na CT-u čekam da se mašina zagrije. Sestra, ljubazna, objašnjava mi da će CT pokazati ozbiljnost oštećenja. Da će me vjerojatno zaprimiti u bolnicu i da je to bolje jer ću onda odmah dobiti steznik, ako ne treba operacija, a ako me otpuste na kućno mirovanje da u tom slučaju je komplicirana procedura dobivanja steznika. Svu svoju mentalnu snagu usmjeravam u nadu da neću trebati operaciju. Ali dio mozga mi šalje poruku: „Što je tu je, što će biti, biti će.!“
S CT-a me vraćaju natrag u čekaonicu. Ljudima koji i dalje čekaju. Stari me vidi, ne znam kako mu je, ali mogu zamisliti. Meni je lakše što je tu. Čekamo opet oko pola sata. Uvoze me u ambulantu gdje liječnik ponovo sjedi za kompjutorom čitajući nekakav bilten. Kratko se okreće prema meni koja sam mu iza leđa: „Ne trebate operaciju. Dobit ćete steznik pa ćemo vas danas zaprimiti u bolnicu.“ I okreće se prema biltenu. Dismissed. Samo što ne mogu otići. Obraćam se njegovim leđima: „Koliko ću morati biti u bolnici?“ Ne osvrćući se odgovara: „Ako ga dobijete danas, možete ići sutra ili u ponedjeljak“.

Sestra me odvozi. Idemo liftom na odjel na prvom katu. Na prijemnom tri sestre. Dvije mi pokušavaju izvaditi krv iz nevidljive vene, treća popunjava formular s anamnezom. Ljubazne su. Vedre. Prijateljske. Dogovaraju u koju će me sobu smjestiti.

U sobi četiri kreveta. Dva prazna. Treći je zauzet, ali osobe nema u sobi. Sestre savjetuju starome da ode doma i donese mi spavaćicu i potrepštine, a da ja dotle legnem u odjeći. Stari odlazi. Donose mi kahlicu jer mi mjehur već puca. Nešto što sam mislila da nikada ne bih mogla postaje moguće. Mokrenje u krevetu. Ležećki. Sestre izlaze van „da mi ne drže svijeću“ kako kažu. Zahvalna sam im i na to malo milosti. Sram ne osjećam, bol je prevladala.
Dolazi mi „cimerica“. Pričljiva. Originalna. Seljačka žena koja je u životu prošla brojne operacije. Zadržala optimizam i vedar duh. Čeka iduću. Na kičmi.

Telefonira mi šefica. Pita kako sam, kako se dogodilo. Misli da je ponovo moja Bela kriva kao i za lom ruke. U glasu joj čujem zabrinutost za mene, ali prvenstveno za sebe. Dok mi izražava utjehu, u glavi joj brojna pitanja tko će raditi moj posao i koliko će to trajati.

Hladno mi je za noge što me za nepunih sat vremena ponovo tjera na mokrenje. Zovem sestru. Nije mi neugodno, nemam srama, bol je jača. Dostojanstvo je luksuz koji si bespomoćni ne mogu priuštiti. Dostojanstvo je potreba bespomoćnih o kojoj bi drugi trebali voditi računa.

Stari mi donosi presvlaku. „Cimerica“ mi pomaže. „Cimerica“ mi uključuje mobitel na punjenje. „Cimerica“ me uči kako se okrenuti u krevetu. „Cimerica“ mi daje čašu vode u čaši koju mi isto daje. Stari odlazi, ostajemo same. Priča mi odakle je, zašto je ovdje, a onda odlazi van pušiti. S drugom ženom iz druge sobe.

Slušam malo muziku na mp3 playeru, zovem mamu da je umirim i kažem da ne treba dolaziti u posjetu, da ću preživjeti, javljam se kolegici na poslu.

Dolazi ručak koji ne mogu jesti u ležećem položaju. Nisam ni gladna. Za koju minutu stiže fizioterapeut sa steznikom. Uči me kako ga postaviti, zategnuti. Stajem na noge. Šećemo zajedno niz hodnik, pokazuje mi gdje je kupatilo i wc. Moja sreća da ću moći do wc-a sama je neopisiva. Veća od ogromne boli koju osjećam pri svakom koraku. Ali bol, sreća, strah pomiješani su i sa velikom zahvalnošću tom čovjeku koji se trudi da mi objasni, da mi olakša, tim sestrama koje su prijazne i spremne pomoći. Čim me fizioterapeut ostavi, odlazim na wc. Sretna. I ručak (ribu s krumpirom i blitvom) lakše pojedem sjedećki. Najgore je leći, okrenuti se, dići. Molim sestru nešto protiv bolova. Nakon dva sata donosi mi Voltaren.

Popodne provodim u dremanju i priči s mojom „cimericom“. Ona priča, ja slušam. Zahvalna sam na toj bujici riječi koje me odvode iz mog svijeta u njezin. Priča mi o bivšem mužu, o mišu u kuhinji, o svekrvi, o djeci. Pokazuje slike unučadi. Priča o svom vrtu koji više neće moći uređivati. O jednoj unuci koja sve pamti što ikada vidi, i o drugoj koju ništa i nitko ne zanima. O svojoj borbi za ravnopravnost u patrijarhalno sredini.

Malo šetamo po sobi, mijenjamo položaje u kojima nas boli kičma. Jedem naranču od ručka. Nikad slasniju nisam jela. Na vratima se pojavljuje svećenik i pita trebamo li što. U sekundi mi proleti kroz glavu što on zapravo nudi. Lice mu je umorno i odaje nekoga tko zapravo tu ne želi biti, ali mora. Obje se zahvaljujemo prijazno na prijaznoj ponudi. Nečega.

Večeramo. Zapečena tjestenina sa sirom. Jestivo. Bezukusno. Nije važno.

Još nekoliko izleta niz hodnik do wc-a i onda bolno namještanje u krevetu. „Cimerica“ opet priča, ja ju zahvalno slušam. Ona nastavlja čitati ljubavni roman iz Glorije uz svjetlo kraj uzglavlja, ja se jedva okrećem na drugu stranu prema prozoru kroz koji svjetli puni mjesec, a iz Draškovićeve dopiru zvuci prometa.

Budim se oko 4, stavljam steznik i odlazim u wc. Bolnica spava. Puni mjesec i dalje sije.

Sutradan, u subotu, nakon vizite, puštaju me kući. Zato što mogu stajati na nogama. Sretna sam. Dok čekam da stari dođe po mene, pakiram ono malo stvari. „Cimerica“ je na pušenju, a ja se ne mogu sagnuti da uzmem papuče. Osvrćem se oko sebe ima li štogod da si pomognem. Ako ne nađem, ostavit ću ih. Razmišljam o radnji – jednom običnom sagibanju, kupljenju papuča s poda – koja više nije moguća. I koliko još njih? Tek ću saznati. Ipak, odlazim doma. DOMA. To je jedino važno. U tom trenutku.

Nitko me ne prati, a ja na nesigurnim nogama izlazim. Sve o čemu mislim je: nemoj pasti, nemoj pasti, nemoj pasti.
Strah je nadvladao bol.

Oznake: iskustva, Zdravlje, zdravstvo

Kako smo uopće preživjeli?

Već neko vrijeme vode se polemike oko dojenja beba na javnim mjestima.
Jer, kažu, bebe ogladne u bilo koje doba.
A neke mame ih ne žele hraniti samo doma.
Jer ih onda nitko ne vidi.
I nitko ne zna da su postale mame.
I nitko ne zna da hrane svoje gladne bebe.
Osim njih samih.
Što im očito nije dovoljno.
Zato bebe vode kud god idu.
Uglavnom, ne zato što moraju.
Već zato što smatraju da imaju pravo živjeti isto kao prije,
kad nisu bile mame.
I nisu imale majčinske obaveze.
I nisu bile odgovorne za drugo živo biće.
Jednostavno ne žele da ih majčinstvo sprječava u bilo čemu.
Pogotovo u važnim stvarima koje nikako ne smiju propustiti,
Svog života kakav je bio prije beba.
Zato što uopće nisu egoistične.
Za razliku od građana koji to ne razumiju.
Neke žene naprosto ne mogu podnijeti
Da u gradu žive ljudi koji ne znaju za njihovo majčinstvo.
I koje nije briga što su one mame.
I koji sasvim dobro žive kad se ne sklanjaju njihovim kolicima.
I kojima ni na kraj pameti nije padati ničice od poniznosti jer su one rodile.
Neke žene jednostavno ne mogu podnijeti
Da svoje majčinstvo drugima ne nabiju na nos.
I pod nos.
I pod uho.
I na oko.
I da onda druge ne optuže za nedostatak srca, duše i savjesti
zato što njihovo majčinstvo ne smatraju centralnim događajem u svemiru.
A i šire.
Te druge koji imaju revolucionarne ideje kako bebama nije mjesto u kafiću.
I da će njihove mame preživjeti ako ih tamo ne izvedu.
Kao što su preživjele i naše mame.
One koje su još znale razliku između privatnog i javnog.
Koje nisu bile mame zbog publike. I za publiku.
Kojima je bonton bio temelj ponašanja.
Kojima je majčinstvo preokrenulo prioritete.
Kojima žrtva za dijete nije bila mislena imenica.
A preživjeli smo i mi.
Iako nismo bili dojeni u javnosti.
Kako li nam je to samo uspjelo?!

Prava jednima, dužnosti drugima

Čitam neki dan kako neke djevojke tuže nekog mladića
da ih je prevario na isti podli način.
Rekao im je da ima vlastitu firmu. I da se zove, recimo, Petar.
I to ih je toliko oduševilo da su odmah s njim otišle u krevet.
Dobro, ne baš odmah, popile su prije s njim jednu dijetnu Colu.
Ujutro se ispostavilo da nije ostao na doručku.
Niti da će doći na ručak.
Niti da im je ostavio broj telefona.
Niti da se zove tako kako je rekao.
Raspitale su se malo pa saznale da nema ni vlastitu firmu.
Pa se djevojke pravednički naljutile i pozvale novinare Jutarnjeg lista
da se požale kako su grubo i podlo prevarene.
Novinari naravno odmah dotrčali i zbog značaja te vijesti
rezervirali dvije velike stranice medijskog prostora.
Djevojke izjavile da su znale da nema firmu i da se ne zove kako im je rekao,
nikada one s njim ne bi u krevet išle, jer ono, fakat, kao, pa ne bi
valjda, kužiš čovječe, dale nekom luzeru s burze, i ono, kao, koja je to fora,
da kažeš ime koje nije tvoje…fakat.
Djevojke su principijelne.
Samo žele da oni koje poznaju oko dva sata prije nego se s njima seksaju,
govore istinu i samo istinu. Što znači da ne lažu kako se zovu.
I da svakako imaju svoje firme.
Jer takve, ako ujutro ispare, poslije mogu naći na Google-u.
Pa ih zvati na fiksni,
ostaviti sekretarici poruku,
sačekati ih poslije posla.
Pitati za solventnost firme.
I prezime.

Čitam drugi dan o tome kako je žena imala 320 estetskih operacija.
Nisam ni znala da na tijelu ima toliko mjesta koja se mogu operirati.
Veliki joj je problem što ona još uvijek nije zadovoljna izgledom.
Pa tuži liječnike jer „misli“ da su ju trebali zaustaviti.
Nije rekla doduše nakon kojeg broja operacije, prvog ili stotog.
I koji je to točno doktor trebao odreagirati. I kako.
Samo je izjavila da su oni odgovorni.
Trebali su odbiti sva ta rezuckanja, punjenja, povećavanja, zatezanja, isisavanja
koja je ona tražila.
Sada ona „misli“ da su oni trebali misliti umjesto nje.
Jer ona nije stigla.
Prije svih 320 anestezija.
I poslije. I između.

To je česta pojava. Pozivanje drugih da misle umjesto nas.
I prozivanje zašto nisu.
Ili nisu na vrijeme.
Ili što nam nisu na pravi način saopćili svoja mišljenja.
Prihvaćamo sve: beskonačna opravdanja, isprike, analize, istraživanja, programe,
okrugle stolove, edukacije, treninge, otvaranje skloništa, knjige o
samopomoći, seminare gurua pod nazivom zašto ste vi uvijek u pravu,
znate sve što trebate znati i ne trebate nikoga slušati
(osim mene modernog gurua, nakon što mi
platite kotizaciju za seminar na kojem vam titram po „jajima“,
a vi kupite sve moje knjige i postanete moj besplatni glasnogovornik).

Zbog ničeg se ljudi toliko ne uvrijede kao kad im kažete
da su odgovorni za svoj život.
Iako svaka odluka koju donesemo ima svoje RAZLOGE,
ti razlozi NISU opravdanja da se ne donesu neke druge odluke kojima ćemo
aktivno sudjelovati u mijenjanju situacije u kojoj nismo zadovoljni,
sretni,
ispunjeni,
sigurni.
Ali većina ne želi ni razmisliti o takvoj mogućnosti.
Većina želi da ih se tetoši uvjeravajući ih da su jadne žrtve,
da će se drugi pobrinuti da im bude bolje,
da su drugi DUŽNI pobrinuti se da im bude bolje,
da je na drugima da ih riješe posljedica
do kojih su dovele njihove odluke, djelovanje ili nedjelovanja,
ponašanje, propusti, neznanje, nerazumijevanje, nepostojanje volje,
lijenost, kriva procjena, navike ….
Većina je uvjerena da ima PRAVO da joj bude dobro,
A kada nije dobro,
onda imamo pravo da se DRUGI angažiraju da to riješe
kako bi nam bilo.
Ako se ti drugi ne angažiraju dovoljno,
ne pokažu izraziti entuzijazam u rješavanju naših problema,
ili ih ne riješe na način na koji smo to zamislili,
onda su, naravno, ponovo krivi DRUGI.
Dužnost drugih je da nam omoguće sve što očekujemo.
Tako da možemo ponovo koristiti svoje pravo da donosimo odluke kakve god želimo,
naravno, ne pitajući više druge za savjet,
jer nećemo valjda dati da nam netko soli pamet,
a ako pođe po zlu, imamo ionako ponovo pravo
tražiti da drugi rješavaju posljedice koje nam se ne sviđaju.
I tako u krug.
(To je više mentalni proces, jer osim u rijetkim slučajevima,
nema baš puno dobrovoljaca koji bi rješavali naše probleme, uglavnom
zato što su i oni zauzeti opravdavanjima i odricanjima od odgovornosti
za vlastite ;)

Smatram da je društveni problem što nas se od malih nogu uči samo o pravima,
što brzinom svjetlosti niču razni načini promoviranja i opravdavanja svih tih mogućih prava,
i što se nigdje ne govori o tome da tko ima prava ima i dužnosti,
tj. odgovornost u korištenju tih prava.
I da se prava mogu ograničiti, ako se ne izvršavaju dužnosti,
ako se ne priznaje vlastita odgovornost ili suodgovornost
i to ne samo u prekršajima ili kaznenim djelima,
već i u situacijama u kojima se nalazimo,
brakovima i vezama,
odnosima s djecom, braćom, susjedima,
financijskoj situaciji i radnom mjestu,
troškovima i zabavi...u svemu.
Dok ne uvidimo da je odgoj za individualnu odgovornost neophodan
i dok na tome ne budemo inzistirali od vrtićke dobi,
ništa se bitno u društvu neće promijeniti.
Odgovornost će se prebacivati uvijek na nekog drugog.
Ali će zato biti puno napisanih knjiga o pravima i odgovornostima,
puno okruglih stolova, politika, rezolucija, konferencija i kampanji.
No sve dok ne preuzmemo odgovornost
za vlastite postupke u vlastitim životima,
ne znam kako očekujemo da će se društvo kao cjelina
ponašati odgovorno prema bilo čemu i bilo kome.
Kako očekujemo da je društvo nešto što može funkcionirati
na nekim drugim temeljima,
kada je društvo sastavljeno od takvih pojedinaca,
mene, vas,
koji ne žele preuzeti odgovornost za najsvakodnevnije stvari
u našim „malim“ životima.

Ako vam partner jedne večeri stavi nož pod grlo,
a vi se za koji mjesec ipak za njega udate,
odgovorni ste za nasilje koje vas sigurno čeka u takvom braku.
On će biti kriv zbog nasilja, ali vi ćete biti odgovorni
Jer ste VI donijeli odluku da se za njega udate
i vi svakoga dana i svakoga sata donosite bezbroj odluka
da ostanete s njim.
I točka.

Mentalni aikido

Rat u Iraku,
Rat između Izraela i Palestine,
Rat u Afganistanu.
Bombe, razrušene kuće, pustoš.
Potresi, poplave, glad.
Silovanja, lančani sudari, pali avioni.
Ubojstva, korupcija, nezaposlenost.
Otrovani psi, bolesna djeca, beskućnici....
Popis strahota je beskonačan.
I svaka od njih može biti naš „kruh svagdanji”.
Ali i ne mora.
Jer istovremeno s tim užasima
Ljudi (i ne samo oni) stvaraju ljepote,
Spašavaju živote,
Grade, pomažu, pronalaze.
Putuju, otkrivaju, dijele.
...I taj popis je beskonačan.
Zašto smo onda tako fokusirani na popis tragedija?
Zašto mu dozvoljavamo da prelazi prag našeg uma?
Da bude naš doručak, naš ručak i večera?
Da se uvlači u naša srca?
Da nam razara duh?
Da razboljeva naše tijelo?
Mnogo je sadržaja koje nam se svakoga dana serviraju kao teme
o kojima trebamo misliti,
o kojima trebamo zauzeti stavove,
a onda njima napadati one koji drugačije misle.
Ili se od njih braniti.
Žestoko. Bespoštedno.
Demonstrirati protiv, potpisivati peticije za,
nositi transparente,
izvikivati parole,
pisati ljutite komentare,
svađati se,
nabacivati se uvredama i psovkama,
razbacivati prijetnjama.
Osjećati bijesno, nezadovoljno, frustrirano.
Trošiti se na stvari koje su nam nametnute.

Svakodnevicu čini bezbroj situacija koje su tragične,
Neugodne, neprijatne, neprihvatljive.
Ali svako naše reagiranje na njih ljutnjom,
strahom,
bespomoćnim očajem skrivenim iza agresivnosti,
ne umanjuje ih.
Naprotiv.
Naš angažirani bijes,
Naš očaj,
Naše protivljenje,
Naš otpor ili naša podrška
Daju im snagu.
Mi gubimo energiju, mentalnu i emocionalnu,
Trošimo svoje vrijeme,
Zanemarujemo sve što bismo mogli
Naučiti,
Vidjeti, pročitati, čuti,
Napraviti,
Razviti,
Posjetiti
Osjetiti.
A na kraju na situaciju koja je izazvala našu burnu reakciju
nismo ni na koji način djelovali.
Ili se uljuljkamo u iluziju da jesmo.
Jer ona nestane iz našeg vidokruga,
u koji uđe nova, koja ponovo izazove
I naš strah, i naš otpor, i našu reakciju.

Možemo pisati bezbroj blogova,
bezbroj fejsbuk komentara,
„twitova”,
potpisati bezbroj peticija,
uvrijediti bezbroj ljudi zato što misle drugačije,
ali se nećemo zbog toga osjećati bolje
niti će situacija biti bolja.
Sve što će se dogoditi bit će da ćemo trošiti sebe.
Dio po dio.

Naučila sam,
(I još učim)
Da se mičem od tih ljuljajućih „klatna” koja se hrane
mojom energijom otpora,
neslaganja,
protivljenja,
objašnjavanja,
opravdavanja,
argumentiranja...
Da prepoznam taj zatvoreni krug u kojem moja reakcija
stvara njihovu reakciju, koja stvara moju, koja stvara njihovu,
I tako u krug
do krajnje iscrpljenosti.
Uzaludne.
Besmislene.
Bespotrebne.
Ne kažem da se još uvijek ne
Poskliznem,
Zaletim,
Zalutam
u neku diskusiju,
svađu,
razmiricu.
Ali naučila sam, što prije nisam znala,
Kako odustati na vrijeme.
Kako ne reći sve što mislim o nečemu
onima koji se žele baviti beskonačnim
popisom događaja koji izazivaju strah,
frustracije,
očaj,
nezadovoljstvo.
Naučila sam (i još učim)
Kako ne navlačiti na sebe negativnu energiju
Raznih gomilica istomišljenika
Koji jedni drugima kade,
Protiv onih „drugih”,
A zapravo i jedni i "drugi"
Zajedno
Ljuljaju isto klatno.
Naučila sam (I još učim)
Sići s tuđih klatna na vrijeme,
Prebaciti se na neko moje klatno
Na kojem su neke druge slike,
I neke druge riječi
I neki drugi osjećaji
Na kojima je ljepota,
I mir,
I spokoj
I harmonija.
Na klatno na kojem ja određujem
Što se ljulja
I tko se ljulja sa mnom.
Naučila sam mentalni aikido :)

Istina i samo istina

Ljudi se vole zaklinjati u svoju ljubav prema istini.
Izjavljivati kako cijene istinu i samo istinu.
Kako bi rađe da im netko kaže istinu koja boli,
nego utješne laži.
Pa „lajkaju” i „šeraju” takve izreke napisane uz leptiriće
ili zalaske sunca.
Ili izgovaraju te riječi pompozno,
kao da drže ruku na srcu
i pjevaju himu.
Da sve dobije na težini.
Da im zvuči istinitije.
I sve je dobro dok je ta istina samo apstraktan pojam,
zamišljena stvarnost i događaj,
dok se odnosi na nekog drugog kome treba dati savjet
ili kome treba uputiti kritiku.
Dok se radi samo o riječima,
o izražavanju vlastitih ideja o tome
što mislimo da jesmo,
i što mislimo da volimo,
i što mislimo s čim smo se spremni suočiti.
Bez zle krvi prema onome tko nam je istinu rekao.
Ne radi se tu o svakodnevnim trivijalnostima,
(iako se kod mnogih može i o njima raditi).
Ja mislim na one istine o nama samima za koje se zaklinjemo da
smo ih spremni čuti i prihvatiti kad nam ih netko kaže.
Ali u trenutku kada ta neka po nas bolna istina izađe na vidjelo,
kad nam bude otvoreno rečena u lice,
kada nam oduzme dah svojom pojavom,
mi ne kažemo „hvala” osobi koja nam ju je rekla,
već se osjećamo povrijeđenima.
Napadnutima.
Pa dignemo sve obrambene snage
kojima jurišnički odbacujemo ono što smo čuli.
Poričemo.
Kritiziramo.
Preziremo.
Nižemo opravdanja zašto ta istina zapravo nije istina.
I nastojimo uzvratiti istom mjerom.

Jer svatko od nas zapravo izgradi vlastiti sustav
samozavaravanja,
opravdavanja,
izbjegavanja.
Cijelu jednu mrežu razloga „protiv”.
Jer nas istina zbog nečeg boli,
Jer nam je zbog nečeg ugodnije živjeti ako ju niječemo,
ako ju ne vidimo,
ako sebe uvjerimo da je istina zapravo laž.

Ricky Gervais je snimio sjajan film na tu temu „Invention of Lying”
i iako je komičan, govori o svima nama,
prikazuje što bi bilo kada bismo uvijek i svakome
govorili istinu o tome što zapravo mislimo ili osjećamo.
Da ne prepričavam, pogledajte film.

Ako ste pomislili da nije tako i da vi uvijek govorite istinu,
sjetite se koliko ste svojih misli prešutjeli
jer ste znali da osoba pred vama misli suprotno tome,
pomislili da je to krivi trenutak, (a on se na kraju pretvori u godine prešućivanja),
ili ju rekli nježno, s „mašnama” ili „preljevom od čokolade”
kako biste izbjegli svađu,
raskid ljubavi, prijateljstva, veze
ili bilo kakvog drugog odnosa?
Zaključili da će izrečenom istinom svi zapravo biti povrijeđeni,
svi biti na gubitku.
Koliko puta niste rekli istinu svom šefu, kolegici, mužu, djetetu, roditelju, ljubavniku?
Možemo relativizirati pa reći, na primjer, da prešućivanje istine
nije isto što i laganje.
Ili da istina onoga koji nam ju saopćava, ne mora biti prava istina,
nego njegova vlastita percepcija.
Možda ima i u tome istine.
Ali ako je tako, zašto nas onda to pogodi?
Zašto se tome ne nasmijemo?
Zašto zaista onda to ne doživimo kao tuđu iskrivljenu sliku nas?

Zaklinjemo se kako želimo čuti istinu o sebi.
Želimo li?
Koju istinu?
Onu koja nam paše?
Jer se inače otvore vrata negativnih osjećaja koji prerastu u svađu,
netrpeljivost,
zamjeranje,
predbacivanje,
raskide,
prekide,
gubitak?!
Ne volimo ogledala niti onoga tko nam ga stavi pred lice.
Volimo sitne male zablude koje su blagotvorne za naš ego,
naše samopouzdanje,
naš obrambeni sustav,
sliku nas samih koju volimo,
kojom se ponosimo.
Lakše je sakriti se nego se suočiti s nekim stvarima.
Svatko od nas nađe neko svoje udobno skrovište.
Treba li mu ga razoriti?
Želimo li da ga netko razori nama?