Kako smo uopće preživjeli?

Već neko vrijeme vode se polemike oko dojenja beba na javnim mjestima.
Jer, kažu, bebe ogladne u bilo koje doba.
A neke mame ih ne žele hraniti samo doma.
Jer ih onda nitko ne vidi.
I nitko ne zna da su postale mame.
I nitko ne zna da hrane svoje gladne bebe.
Osim njih samih.
Što im očito nije dovoljno.
Zato bebe vode kud god idu.
Uglavnom, ne zato što moraju.
Već zato što smatraju da imaju pravo živjeti isto kao prije,
kad nisu bile mame.
I nisu imale majčinske obaveze.
I nisu bile odgovorne za drugo živo biće.
Jednostavno ne žele da ih majčinstvo sprječava u bilo čemu.
Pogotovo u važnim stvarima koje nikako ne smiju propustiti,
Svog života kakav je bio prije beba.
Zato što uopće nisu egoistične.
Za razliku od građana koji to ne razumiju.
Neke žene naprosto ne mogu podnijeti
Da u gradu žive ljudi koji ne znaju za njihovo majčinstvo.
I koje nije briga što su one mame.
I koji sasvim dobro žive kad se ne sklanjaju njihovim kolicima.
I kojima ni na kraj pameti nije padati ničice od poniznosti jer su one rodile.
Neke žene jednostavno ne mogu podnijeti
Da svoje majčinstvo drugima ne nabiju na nos.
I pod nos.
I pod uho.
I na oko.
I da onda druge ne optuže za nedostatak srca, duše i savjesti
zato što njihovo majčinstvo ne smatraju centralnim događajem u svemiru.
A i šire.
Te druge koji imaju revolucionarne ideje kako bebama nije mjesto u kafiću.
I da će njihove mame preživjeti ako ih tamo ne izvedu.
Kao što su preživjele i naše mame.
One koje su još znale razliku između privatnog i javnog.
Koje nisu bile mame zbog publike. I za publiku.
Kojima je bonton bio temelj ponašanja.
Kojima je majčinstvo preokrenulo prioritete.
Kojima žrtva za dijete nije bila mislena imenica.
A preživjeli smo i mi.
Iako nismo bili dojeni u javnosti.
Kako li nam je to samo uspjelo?!