10
nedjelja
veljača
2013
Istina i samo istina
Ljudi se vole zaklinjati u svoju ljubav prema istini.
Izjavljivati kako cijene istinu i samo istinu.
Kako bi rađe da im netko kaže istinu koja boli,
nego utješne laži.
Pa „lajkaju” i „šeraju” takve izreke napisane uz leptiriće
ili zalaske sunca.
Ili izgovaraju te riječi pompozno,
kao da drže ruku na srcu
i pjevaju himu.
Da sve dobije na težini.
Da im zvuči istinitije.
I sve je dobro dok je ta istina samo apstraktan pojam,
zamišljena stvarnost i događaj,
dok se odnosi na nekog drugog kome treba dati savjet
ili kome treba uputiti kritiku.
Dok se radi samo o riječima,
o izražavanju vlastitih ideja o tome
što mislimo da jesmo,
i što mislimo da volimo,
i što mislimo s čim smo se spremni suočiti.
Bez zle krvi prema onome tko nam je istinu rekao.
Ne radi se tu o svakodnevnim trivijalnostima,
(iako se kod mnogih može i o njima raditi).
Ja mislim na one istine o nama samima za koje se zaklinjemo da
smo ih spremni čuti i prihvatiti kad nam ih netko kaže.
Ali u trenutku kada ta neka po nas bolna istina izađe na vidjelo,
kad nam bude otvoreno rečena u lice,
kada nam oduzme dah svojom pojavom,
mi ne kažemo „hvala” osobi koja nam ju je rekla,
već se osjećamo povrijeđenima.
Napadnutima.
Pa dignemo sve obrambene snage
kojima jurišnički odbacujemo ono što smo čuli.
Poričemo.
Kritiziramo.
Preziremo.
Nižemo opravdanja zašto ta istina zapravo nije istina.
I nastojimo uzvratiti istom mjerom.
Jer svatko od nas zapravo izgradi vlastiti sustav
samozavaravanja,
opravdavanja,
izbjegavanja.
Cijelu jednu mrežu razloga „protiv”.
Jer nas istina zbog nečeg boli,
Jer nam je zbog nečeg ugodnije živjeti ako ju niječemo,
ako ju ne vidimo,
ako sebe uvjerimo da je istina zapravo laž.
Ricky Gervais je snimio sjajan film na tu temu „Invention of Lying”
i iako je komičan, govori o svima nama,
prikazuje što bi bilo kada bismo uvijek i svakome
govorili istinu o tome što zapravo mislimo ili osjećamo.
Da ne prepričavam, pogledajte film.
Ako ste pomislili da nije tako i da vi uvijek govorite istinu,
sjetite se koliko ste svojih misli prešutjeli
jer ste znali da osoba pred vama misli suprotno tome,
pomislili da je to krivi trenutak, (a on se na kraju pretvori u godine prešućivanja),
ili ju rekli nježno, s „mašnama” ili „preljevom od čokolade”
kako biste izbjegli svađu,
raskid ljubavi, prijateljstva, veze
ili bilo kakvog drugog odnosa?
Zaključili da će izrečenom istinom svi zapravo biti povrijeđeni,
svi biti na gubitku.
Koliko puta niste rekli istinu svom šefu, kolegici, mužu, djetetu, roditelju, ljubavniku?
Možemo relativizirati pa reći, na primjer, da prešućivanje istine
nije isto što i laganje.
Ili da istina onoga koji nam ju saopćava, ne mora biti prava istina,
nego njegova vlastita percepcija.
Možda ima i u tome istine.
Ali ako je tako, zašto nas onda to pogodi?
Zašto se tome ne nasmijemo?
Zašto zaista onda to ne doživimo kao tuđu iskrivljenu sliku nas?
Zaklinjemo se kako želimo čuti istinu o sebi.
Želimo li?
Koju istinu?
Onu koja nam paše?
Jer se inače otvore vrata negativnih osjećaja koji prerastu u svađu,
netrpeljivost,
zamjeranje,
predbacivanje,
raskide,
prekide,
gubitak?!
Ne volimo ogledala niti onoga tko nam ga stavi pred lice.
Volimo sitne male zablude koje su blagotvorne za naš ego,
naše samopouzdanje,
naš obrambeni sustav,
sliku nas samih koju volimo,
kojom se ponosimo.
Lakše je sakriti se nego se suočiti s nekim stvarima.
Svatko od nas nađe neko svoje udobno skrovište.
Treba li mu ga razoriti?
Želimo li da ga netko razori nama?
komentiraj (7) * ispiši * #