Danas ću pisati o nečem zaista važnom. Zove se Levantičin poučak.
Da, vi koji ste u čudu zastali, pogodili ste.
Radi se o poučku naše, one and only, tadadadam Levant.
Mnogo je pametna. Mnogo.
Vama koji se uopće usudite pitati zašto, evo objašnjenja
Dogodilo se to na današnji dan ovako:
Uhvatila mene huja od nepravda raznijeh, o kojima čitam i slušam,
a zbog jedne, o kojoj i ovdje pisah često, pogotovo.
Pa di ću, kud ću, a ja istresi to Levantici na mail.
Mislim, razumjet će me žena. Svjetska je to žena.
S iskustvom. Mudra. Shvatit će ona što ja njoj pričam.
I tako počni ja nju uvjeravati kako sam ja u pravu.
Očekujem melem na ranu. Utjehu. Koju lijepu riječ.
Kad, ono, šamar! Verbalni. Al bolan.
Odbije ona moje razloge za ljutnju i kaže živa i hladna:
„Stvari ti nisu baš takve kako ti misliš.“
Ja od šoka, u zemlju propast.
Opet udri ja po argumentima.
A argumenti mi dobri, dobri, čudo jedno.
Jedan bolji od drugog.
Mislim, aha, ima je. Protiv ovoga neće moći.
Znam ja ono vezak vezla.
Kad tamo, saspe ona meni protuargumente.
Oštre. Bez milosti.
Ne onako lijepe i pristojne kako se spodobi kad razgovaraš
s osobom koja te uvjerava da je u pravu milijun posto:
„znaš, u pravu si, samo probaj pogledati i ovo, pa možda...:“
ne, ne bi ona tako. nježno i pažljivo. s poštovanjem.
Ona odmah u glavu: to nije tako jer.....i nabroji ona meni
razne razloge zašto stvari nisu onakve kakvima sam je uvjeravala
da jesu.
Tu meni malo pukne film pa pomislim, ma nije zapravo Levant
tako pametna, i dobro, odslušat ću ja što ona ima za reć, i lijepo
i pristojno (takva sam što mogu) zahvaliti joj se s figom u džepu.
Neće ni znat da joj se zapravo požvižgam na njen savjet.
Međutim, ne prestaje ona, priča, veze, štrika, tapiseriju cijelu
napravila od svojih argumenata.
Meni se više ni odgovarat nije dalo.
Mislim, kakva je to žena koja nije na početku shvatila da sve
što se od nje traži je da kaže: „Ma sto posto si u pravu!“
I da doda, onako između redaka, kako sam pametna, blizu savršenstva.
Pa sam bila još ljuća nego na početku.
Mislim si ja što je meni trebalo da se povjerim baš Levant.
Mogla sam lijepo sve napisati na blogu, isključiti komentare
i bila bih ono što sam htjela bit na početku: u pravu. I dalje ljuta.
Bez izlaza. Bez nade. Bijesna iz dana u dan.
Ondak bio vikend. Pa krenule meni kroz glavu sve knjige
koje sam pročitala (bijaše ih puno, ni broja im ne znam) u
kojima pisalo isto što i Levant pričala (valjda je čitala iste knjige:o)
Pa sam si mislila kako je bilo lijepo i ugodno dok sam čitala
te knjige. Kad se nisam složila, samo sam se podsmjehnula,
rekla autoru što ga ide, nabrojila sve argumente protiv i
čiča – miča. E, kamo sreće da sam na tome i ostala.
Ali ne, pitala ja Levanticu. Koja mi i odgovorila. Pa nije
začepila. Pa rekla da sam u krivu.
I sjedim ja tako, i šetam ja tako, i ležim ja tako, i perem
suđe ja tako, i češkam Belu ja tako, i sve mislim, kako
Levantičine riječi i riječi iz svih tih knjiga u kojima isto to
piše, imaju smisla. I pitam se zašto se borim protiv tog smisla.
Pa si stvaram situaciju u kojoj mi je gore i besmisleno.
Čudna je ta naša priroda.
No, Levantičin lijek je vjerojatno bio ona zadnja kap.
U čaši u kojoj već dugo sjedi istina koju sam poricala.
Samo nebo zna zašto. Čemu poricanje koje te drži u šaci
i ne pušta da riješiš stvari na dobrobit sebe i kozmosa.
Zato ovime odajem priznanje blogerici koja je usula tu zadnju
kap. Hvala Levant na tvojoj maloj kapi :o)
I misao jedna za kraj: nikada ne znamo neće li naša jedna riječ,
rečenica, jedan post ili priča odigrati prekretnicu u nečijem
životu jer će biti možda ta zadnja kap. Neophodna. Bez koje zapravo
nikada nismo mogli naučiti lekciju do kraja.
P.S. Preko ovog vikenda pogledala sam film „Sumnja“ koji još
nije došao u naša kina, sa Meryl Streep i jednim od meni najboljih
današnjih glumaca Phillip Seymour Hoffmana.
Kad dođe, svakako ga pogledajte. Govori upravo o ovome što
niste shvatili iz mog posta o Levantičinom poučku :o))))
Post je objavljen 01.02.2009. u 18:45 sati.