Komentari

tricenasesvakodnevice.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing

  • Uranova Pikula

    joj sjajan post, sad ćem ti reć zašto...
    ovakoc ja sam po pričama mojih frendica malo uvrnuta, zašt?
    naime, kad vidim neku osobu koja mi je simpatična ja joj to u realom životu kažem u lice, oke ljudi se malo začude, ostanu u šoku, pogledaju me...u 80% slučaja su me samo gledali i nisu znali što reć, a ja sam produžila dalje...jer sam vidjela da misle da sam virdos, u ovih 20% je bilo svakakvih reakcija, od onih pa hvala vam lijepo, do osmijeha, kad vidiš da si nekom uljepšao dan, negativnih iskustava nisam imala, mislim još me nitko nije bubnuo haha, makar bi se i to moglo dogoditi...hoću reć, ja volim taj osjećaj, kad mogu reć što mislim, jednom je jedna gospođa imala predivnu narukvicu, sjedila je nasuprot mene u tramvaju, upitala sam je gdje ju je nabavila,jer me zbilja zanimalo, ispalo je sjajno, na kraju smo pričake 20 tak minuta, sve dok nije morala sići dolje, mahnule smo jedna drugoj i osjećala sam ispunjene,zbilja sam bila sretna i zadovoljna,drugi put u mom busu,starija dama s predivnim brošem,upitala sam je isto,nije bila dosadna,već štoviše na lijep način mi je ispričala da joj je to donio muž iz rusije, jednom davno...te priče, ti susreti su mi najdraži u životu,jer su to bili potpuni starnci,ali su se otvorili, ne ljutim se na one koji se ne otvore, baš nimalo, nemaju osjećaj za to, nemaju dara prepoznati druge ljude i razgovore, koji su svrha sami sebi...ljepota je prepoznati čovjeka kao čovjeka, s srcem,dušom,umom, i prepustiti se valu...malo ljudi se to usudi, boje se odbijanja,nelagode, ili tko zna čega sve ne...mene ljudi uvijek privlače, privlače me njihove životne priče,ne da zabadam nos, već mislim da danas kad te netko pita kako si, pita samo radi reda, ja ne pitam radi reda, mene zaista zanima...ne znam volim još uvijek promatrati svoje sugrađane, zamišljati dok se vozim tko su oni, tko su nekad bili, kamo idu...zbilja si me sad nasmijala s ovim postom, jer sam uvjerena da te sretnem, da me ti sigurno ne bi hahahahaha čudno pogledala :-))) i šutjela :-)))

    avatar

    19.02.2009. (13:30)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    ne, ja te ne bih čudno gledala. šutjela već bih, ako bi ti pričala :o) naime, ja ti imam jednu specifičnost, a ta je da mi potpuno nepoznate žene vole prepričati svoj život cijeli dok stojimo recimo u redu na pošti, na klupi u parku, ili šećemo psa. fascinira me to. ja baš ne pričam, ali nemam ništa protiv da slušam. interesantnih tu ima životnih priča. drago mi je da ti se post svidio. a najdraže mi je ako te nasmijao. volim nasmijati ljude jer mi se čini da time najbolje izmjenjujemo i razmjenjujemo pozitivnu energiju :o))))

    avatar

    19.02.2009. (14:26)    -   -   -   -  

  • dordora2

    Hvala ti što si danas svratila k meni - to je čini mi se prvi put...kao da si znala da ću te sutra spomenuti u svom postu - naime izabrala sam jedan tvj post za "copy-paste"...
    Ovo o ukrštanju naših puteva i slučajnim susretima ili šutnjama mi se sviđa. Iako ne spadam u one koji vole govoriti, volim se nasmiješiti ljudima pa i nepoznatima i uglavnom osjećam da se to ljudima sviđa...osim zaista rijetkih izuzetaka, koji na smiješak odgovore još mračnijim pogledom nego što su ga do tada imali...hahah...vjerojatno misle da sam ja ona muha što će ih proždrijeti...)))

    avatar

    19.02.2009. (14:48)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    Izvrstan post, volim tvoje gotovo anatomski opisane situacije. I rezovi zadiru duboko. Često se pitam što bi bilo da spletom okolnosti nisam srela ljude koji me sada okružuju? Kakav bi mi život bio s nekim drugim ljudima? I smrznem se od same pomisli na taj neki mogući scenarij. A sve počinje kao i uvijek u životu banalnošću. Najobičnijim pozdravom. I tako jedan običan pozdrav može promijeniti tok nečijeg života, a nismo ni svjesni toga. Slučajni prolaznici, korisnici istih trenutaka u vremenu... a možda je moglo biti prijateljstvo? ili ljubav? Ali, ljudi kao ljudi, uvijek čekaju neke sudbinske preokrete. I dok čekaju propuštaju smješak ili pozdrav ne znajući kako su možda propustili onaj trenutak koji će pamtiti cijeli život.

    avatar

    19.02.2009. (20:33)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    @dordora2: svraćala sam ja i prije. i opet ću :o)
    @ Živjeti svoj život: da, to je to. što nije čudno da često je tako malo, jedan smješak ili jedan pozdrav, dovoljan za zalet "sudbine", a nekad sva nastojanja koja ulažemo ne mogu pokrenuti ništa ?!:o)

    avatar

    20.02.2009. (08:32)    -   -   -   -  

  • Shelly Kelly

    Možda je dio odgovora sam naslov prethodnog posta... Pretjeranim propitivanjem i falšim mjerilima ubijati trenutak, koji nam se čini slučajan; radi nečije moguće reakcije amputirati vlastiti trenutni impuls... Hm. Trudim se da - ne. ;-)

    avatar

    20.02.2009. (10:50)    -   -   -   -  

  • zoccao

    Zanimljiv post. Potpune sličajnosti su često opisivane u pričama, knjigama, filmovima. Scena u tramvaju mi je pomalo nadrealna. Prava filmska scena. Mogu samo zamisliti vaše upoznavanje jer ona vjerojatno zaista ima u glavi predodzbu o nedodirljivom državnom službeniku po kojeg dolazi crna limuzina.

    I sam sam više puta razmišljao što bi bilo da sam, recimo u gimnaziji, išao u "a", a ne u "b" razred. Drugi prijatelji, drukčiji izlasci, utjecaji, mnogo toga bi bilo drukčije. Ali eto, u "a" razdredu više nije bilo mjesta....

    Lijepi pozdrav.

    avatar

    20.02.2009. (11:03)    -   -   -   -  

  • Teatar

    doista tragikomedija života!
    i ja proživljavam slične situacije, s naznakom na emotivnu glupavost, jer isto ne znam kome priči i da li uopče želim da meni priđu!
    a što se tiče sudbine; ne možeš je izbječi ni da hoćeš jer je zacrtana našim rođenjem.
    osobe koje trebamo upoznati, upoznat ćemo u suđenom trenutku koji je izračunat u sekundu...
    pusa!

    avatar

    20.02.2009. (11:54)    -   -   -   -  

  • primakka

    misterij trenutka! sretnici ga prepoznaju i zaustave jer se takav više ne ponavlja!

    avatar

    20.02.2009. (13:37)    -   -   -   -  

  • povuci-potegni

    i to sve u šestici, zamisli da si tek bila u sedmici ili devetki :) nego, daj reci kaj si odgovorila toj ženi, znam da želiš :)))

    avatar

    21.02.2009. (18:54)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    @hehe malo bih pričala, ali bih te pitala nešto, naime ja volim pitati nešto, što nitko ne bi pitao :-) ne preintimno, ali niti bezlično...zapazim ono što bi ljudi voljeli da ih se pita, ne pitaj me kako :-))))

    avatar

    21.02.2009. (20:37)    -   -   -   -  

  • fulvus

    i Povuci potegni se voli vozit u šestici, golfu doduše:)

    avatar

    21.02.2009. (22:22)    -   -   -   -  

  • povuci-potegni

    fulvusica sunce moje :)

    avatar

    22.02.2009. (17:15)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    @ zoccao: je prava filmska scena. pomalo namještena. mislim, da je u filmu svi bi rekli, ma da, baš bi se one tako srele. no u životu se dešavaju i čudnije priče :o)))
    @ Teatar: da nam se životi kreću po nekim više-manje zacrtanim pravcima to je istina:o)
    @ primakka: sretnici ili hrabri? ili oni kojima je to zacrtano :o)))
    @ povuci-potegni: ma ne usuđujem se ni pomisliti na druge brojeve, što veći broj tramvaja čudnije stvari se mogu desiti :o) ne mrem reći kaj sam joj odgovorila jer mi posel još uvijek treba :o)
    @Uranova pikula: sad si me zainteresirala što bi me pitala. ne odgovaram na intimna pitanja, ali volim da nisu bezlična :o)))) sad sam se zamislila koje bi to pitanje bilo ?????? :o)))
    @fulvus: viš, bar nam je brojka ista kad već nije prijevozno sredstvo :o)
    @ sirupzagliste: zakaj dva puta isto pitanje ? :o)

    avatar

    23.02.2009. (07:52)    -   -   -   -  

  • tyche

    I eto sad redom citam unazad postove :) i mogu ti reci da me se ovaj zadnji dobrano dojmio i natjerao me da se zamislim ...
    Medjutua - onaj o maskarama - PUN POGODAK! ni prvi a vjerovatno ni zadnji put da potpisujem od rijeci do rijeci sto napises, ali moja razmisljanja su upravo ista!

    Svojedobno mi je kci bila jako nesretna sto je ne pustam u "maskare" ali tako je to-mislim da se to izrodilo u nesto ogavno.
    Osobno, jednom sam pokusala nagovoriti djecu da "zarade" lovu i da nesto otpjevaju, odrecitiraju - ma bilo sto, sto se prvo sjete da su u skoli ucili. Nisu znali NISTA!
    Ipak sam ih pocastila i vise nikad nisam otvarala.

    avatar

    23.02.2009. (16:47)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    hehehe možda ti ga postavim tu, kad već zaboraviš da smo o tom pričale :-))))

    avatar

    23.02.2009. (17:39)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    p.s. mislim da bih ti rekla nešto u ovom stilu : u vašim se očima jasno vidi razigranost, mislite li da je ona vidljiva i drugim ljudima, ovako kao što je sada vidljiva nama dvijema? doduše to je i manje bitno, oni vam je ionako neće spomenuti...

    avatar

    23.02.2009. (17:41)    -   -   -   -  

  • povuci-potegni

    ih, vozim se prema doma maloprije i veselim kako ću pročitati tvoj novi post. sad sam u bedu. daj reci zašto si tako lijena? jel to od rođenja? :)))

    avatar

    23.02.2009. (20:24)    -   -   -   -  

  • levant

    tja. šestice su bezobrazni tramvaji. a ovo što pišeš mi je kao moje razmišljanje danas ujutro "pa što mi nismo svjesni da ne možemo živjeti sami? kako to neki misle da mogu preživjeti bez interakcije sa drugima" i takve nekakve filozofije pri jutarnjem pranju zubiju. ničim izazvano. :)

    avatar

    24.02.2009. (08:48)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    @tyche: mislim da to ima veze s tim što se danas djecu uči da zaslužuju našu pažnju i pogotovo nagradu, a da za uzvrat ne trebaju apsolutno ništa...možda pružiti ruku. I zato se i ne trude. Naša se generacija itekako morala potruditi da bi dobila pohvalu, nagradu, igračku,,,,
    @ Uranova pikula: odgovorila bih ti da u tuđim očima možemo vidjeti samo ono što već postoji u nama samima. to je i ono što u tuđim očima tražimo. nekada nađemo, najčešće ne. ali ne treba prestati tražiti. uvijek se nađe neka pikula koja će se prepoznati :o)))))
    @povuci-potegni: od rođenja. definitivno :o)))), a tebi?:o))))
    @ levant: i meni često filozofiranje dođe ničim izazvano. ne možemo živjeti sami, ali možemo itekako birati s kim se upuštati u interakciju. ovo, kao tobože odgovor na nepostavljeno pitanje mi :o)))

    avatar

    24.02.2009. (09:12)    -   -   -   -  

  • neolina

    ja se u mojoj 18-ici drzim podalje od razgovorljivih ljudi. ka poslu pospana, a s posla u toj istoj 18-ici redovno kuham za sutra, zbrajam racune, idem kod susjede na kavu, vrtim podsjetnik po glavi jesam li ista kome za taj dan obecala (jer imam obicaj zaboraviti)...i dok dodjem doma vec me to toliko umori da sam taman za zaspat. da razmisljam o ljudima na sjedalu ispred ili nebi skuhala sutrasnji rucak ili bi mi stigle opomene za racune:))
    ali zato na poslu, kad popijem kavu i kad se pripremim za ljude...e tu se nadje svega i svacega:)

    avatar

    24.02.2009. (21:20)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...