Marketing
Znanci-stranci
Jučer se s posla vozim doma šesticom.
Kao osoba koja je zaslužila sjedalicu, sjedim mirne savjesti.
Ispred mene sjedne žena koju poznajem.
Ona mene ne pozna.
Pa krenem razmišljat.
A meni, inače, jako malo treba. Najčešće mi i ne treba. Mislim, povod.
I tako, mislim ja kako je život zapravo čudan.
I vrlo interesantan kad o njemu razmišljaš.
Ako imaš s čime. I ako znaš kako.
Pa mislim kako su ljudi često fizički blizu,
stoje jedno pored drugog, drže se za istu prečku,
sjede jedno iza/ispred drugoga u autobusu, tramvaju,
gledaju kroz isti prozor, psuju zbog istog semafora,
smrzavaju se na istoj stanici, spava im se u isto jutro,
a zapravo su jako daleko. Toliko su si fizički blizu, a zapravo
vrlo udaljeni. Ne usuđuju si reći ni „dobro jutro“, ni „kako ste“.
Jer se boje da bi onaj/ona drugi/a mogao/mogla nešto krivo
pomisliti. Jer reći nekom „dobro jutro“ je zaista puno značenja.
Skrivenih. Možda čak i podmuklih. S „dobro jutro“ u stvari
čekaš ko pauk da se muha ulovi. Pa da ju popapaš. Onako
nespremnu. Jer mislila muha da joj samo želiš „dobro jutro“, a ti CAP. Mljac.
Čudni su ljudi. Recimo lako smo mi ovako preko interneta
bliski, bez inhibicija, hrabri, pametni, suosjećajni.
Prijateljski nastrojeni. Puni razumijevanja.
A možda i mi prolazimo jedno pored drugog svakoga
dana, a da to i ne znamo. Pa se na ulici gledamo. Mrko.
Po sistemu „ne, nemoj mi prići, našto to i čemu“.
Kao, bojimo se da jedno od nas ne kaže „dobro jutro“.
Jer onda će onaj drugi morati odgovoriti.
Onda oboje nećemo znati treba li reći još nešto.
Ili je „dobro jutro“ dovoljno. A opet, nekako će samo te dvije
riječi ostati visjeti u zraku. Tražit će nastavak.
No što reći znancu-strancu nakon „dobro jutro“? Kako će to shvatiti? I zašto smo baš danas odlučili
reći „dobro jutro“. Baš danas nakon svih mjeseci što se u isto vrijeme
vidimo na istom mjestu. Zašto je danas drugačiji dan od prijašnjih 160, 200, 365?
Pa onda pridajemo značenja, najčešće puna straha.
I to jednom običnom „dobro jutro“. Svašta !
Zašto je mnogo lakše napisati pismo i u njemu kazati iskreno
sve što mislimo, osjećamo, želimo, pa zatvoriti kuvertu i
poslati je bez strepnje. Čista srca.
Jel zato što je iz anonimnosti lakše biti iskren/a?
Ako je zato, zašto je zato?
I da se vratim ženi iz tramvaja.
Recimo ja tu ženu poznajem. I to više nego iz viđenja.
Znam joj i ime. I gdje radi.
Žena je bila ljuta na scenu sa svinjom u jednom filmu.
Pa je bila ljuta na one koji puštaju mažoretkinje da golih nogu na kiši
sjede na nogometnim utakmicama i riskiraju upalu jajnika za cijeli život.
Pa je bila ljuta kad su na tv gostovala dva infatilna kretena koji su
u ovom narodu slavljeni kao veliki umjetnici jer ljudima u lice unose svoja gola dupeta.
Pa je pisma sa svojim tužaljkama na gore navedeno poslala
tamo di radim. Pa onda to došlo meni na stol, pa ja odgovarala
po službenoj dužnosti. Što sam joj rekla, ne smijem otkriti jer,
vjerovali ili ne, to je državna tajna. Službena.
Pa bi me se moglo opaučiti otkrijem li živoj duši što sam
joj rekla o hrvatskoj medijskoj uljudbi. Ne piše u zakonu, doduše,
smijem li o tome laprdati na blogu i računaju li se blogeri i blogerice
kao žive duše. No, poso još uvijek trebam,
a moji odgovori toj ženi nisu tema ovog posta.
Dakle, žena koja ispred mene sjedi u tramvaju niti ne zna
da sam ja, koja sjedim iza nje, ta koja joj je, vjerojatno ne baš po volji,
odgovorila na njezina pisma. Koju je možda izvrijeđala u svojim
mislima, za koju smatra da je nekompetentna državna službenica koja
samo troši novac poreznih obveznika.
Žena ispred mene nije znala da su naše sudbine u pojedinim točkama
isprepletene. Da nam se putovi križaju. Silom prilike.
I tako onda mislim kako se često naši putovi sreću, ali i rastaju, pa opet
sretnu ili ne sretnu, ponekad našom voljom i djelovanjem, češće bez naše namjere i KAO
tobože slučajno. Budući da ne postoji slučajnost bez reda i logike,
ma što mi o tome mislili, jer smo svi međusobno povezani mrežom života
i međusobnim utjecajima, pitam se zašto se u pojedinom trenutku
moj put siječe s nečijim i koliko će to trajati. I kakva poruka u tome leži.
I hoću li je znati prepoznati? Hoću li je znati ispravno protumačiti?
Ili ću je previdjeti i potpuno krivo shvatiti? I propustiti jer ću se bojati
izreći „dobro jutro“. A zapravo unaprijed ne znam
je li ta osoba u mom životu „for a reason“, „for a season“ ili
„for a lifetime“?
O svačemu čovjek može razmišljati dok se vozi šesticom s posla.
Post je objavljen 19.02.2009. u 10:19 sati.