...stvari o kojima nisam htjela pisati

Srčana stanica u jednoj zagrebačkoj ambulanti...predajem na šalteru uputnicu...dao mi doktor opće prakse, (administrator bi bio bolji naziv za tog ispunjivača raznih obrazaca), jer misli da mi lijevi zglob otiče zbog srca...možda...vrijeme provedeno na pretragama, vrijeme je koje nisam na poslu, zato...na šalteru mlađahno stvorenje odmjeri me od glave do pete, a u očima sumnja...prerano je da reagiram..."tko vas je poslao", ona će ljutito, ja mirno: "moj doktor"..."tko vam je doktor"..."doktor taj i taj iz tog i tog naselja" (iako njegovo ime piše na žigu na uputnici, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da mala zna čitati)....dalje me gleda sumnjičavo i doslovno odmjerava...nešto poput šalterskih službenika/ca na pregledu putovnica..."jeste se naručili?" pita i dalje oštro, podsjeća me na chiuauha peseka koji važno zapišava teren oko šaltera..."nisam, tek sam došla s uputnicom" odgovaram jer volim izricati očite, logične i nadasve obične činjenice...ponovo me odmjerava, uzima tekicu, lista popunjene listove i na kraju uzima mali papirić na koji ispisuje datum 31.10. i kaže: "termin kod kardiologa vam je 31.10., a sada ćemo vam napraviti EKG" i pošalje me u čekaonicu.

Čekaonica uredna, nema puno ljudi, okolo puno vrata u ordinacije, na zidu TV i "Dobro jutro, Hrvatska". Sjedam i čekam. Šefica me zove iako sam joj jučer rekla da me nema i da sam kod doktora. Šaljem joj poruku da me nema i da sam kod doktora. Vrlo brzo zovu me na EKG, a onda ponovo čekanje na nalaz. E sada čekam. I čekam. I čekam. Prozivaju sva moguća prezimena. Mojega nema. U jednom trenu kroz glavu mi prođe misao: "koliko bih čekala prije nego bih rekla, ljudi, ja čekam ovdje već 2, 5, 8 sati, dan, tjedan, a vi još niste prozvali moje prezime". Pomislim da sam zaboravljena. Gledam face koje dobijaju nalaze, a koje su došle daleko iza mene. Što ako su me stvarno zaboravili. Počinjem sumnjati da sam uopće napravila EKG. Možda sam zaspala pa to odsanjala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznih ordinacija, mene ne prozivaju. I pomislim, kako bismo se sporazumijevali da nemamo imena. I prezimena. Nešto tako bezvezno i normalno odjednom dobija veliku važnost. Da nemamo imena ne bismo mogli ići k doktoru. Jer kako bi nas prozvali? Dobili bismo broj? A da nema brojeva? E, sada stvarno brijem ....Dosta.

Pada mi ovih dana svašta na pamet. Nevezano. Bez veze. U što se zaljubljujemo? Recimo kak je čudno da imamo neki svoj zamišljeni tip žene/muškarca (ovisi) i onda recimo se desi neka gesta, neki stisak ruke, neki pogled, smješak, riječ i osjetimo toplinu prema osobi koja ni izdaleka nije naš "tip". I onda smo zbunjeni, i pitamo se o čemu se tu radi i kako može gesta, stisak ruke, pogled, smješak, riječ odjednom stvoriti u našem mozgu lančanu reakciju koja onda dovede do toga da neprekidno mislimo na tu osobu SAMO ZBOG te geste, stiska, pogleda, smješka i riječi. I onda ta osoba zapravo, bez obzira kakva inače bila, bez obzira što o njoj ništa ne znamo, postane nam VAŽNA zbog tog djelića kojom nas je dirnula u ono pravo mjesto. Čudno je to. Ali endorfini u mozgu počnu raditi i ti se nadaš da neće prestati. Hm....

...pa onda recimo pogledam otvaranje novog glazbenog show-a, Operaciju Trijumf na kojem nastupi hrvatski bend za koji još nikada nigdje nisam čula ništa drugo do li pohvala "sve oduševio nenadmašni Let 3". Dečki su napravili konstrukciju spolnog organa iz kojeg je izletio golub i pjevali o riječkim pi.....ama... I svi su zapravo sretni što takav bend postoji, što im mašu pred nosom megalomanskim spolnim organima ili im pokazuju gole guzice. I pitam se zašto se onda oni pitaju kako to da nam se događaju stvari koje nam se događaju? Vrijednosti ne postoje, nema ih, sve je dozvoljeno i sve je hvaljeno, sve je dobro i sve, ma kako glupo bilo, je proglašeno kreativnim. I zato više nema kriterija niti za vrijedno, niti za dobro, niti za kreativno. Anything goes...