15
utorak
prosinac
2009
Pripadnici iste razine svijesti
Ne skrivam da nisam religiozna osoba.
Što ne znači da ne vjerujem.
U stvari koje meni imaju smisla.
Jer ne mogu vjerovati u besmislice.
Jedna od stvari u koju vjerujem jest postojanje različitih razina svijesti.
Na tim razinama žive i postoje razni ljudi.
Oni koji pripadaju istom stupnju, prepoznaju se i bliski su si.
Oni koji pripadaju različitim stupnjevima svijesti ne razumiju se.
Razine svijesti mogu biti vrlo udaljene i bez ikakvih međusobnih dodirnih točaka, zauvijek,
a može ih dijeliti i tek jedna stepenica za koju je ponekad dovoljan jedan dobar argument,
primjer, prikaz, priča, dokaz, iskustvo.
Svatko od nas pripada nekoj od razina
i svi se mi međusobno prepoznajemo, uvažavamo, poštujemo ili ignoriramo, ne razumijemo, omalovažavamo,
ovisno o tome razumijemo li se ili ne,
ovisno o tome pripadamo li istoj ili sličnoj razini svijesti
ili smo udaljeni galaksijama svjesnosti.
Upravo zbog toga što dijelimo razine svijesti s drugim pojedincima
dešava nam se da nailazimo na vlastite misli i/ili osjećaje
izražene riječima nekog drugog, posve nepoznatog, a često i u vremenu udaljenog pojedinca
s kojim se nikada nismo i nećemo sresti.
Jučer sam dobila poruku u kojoj sam pročitala riječi koje su odražavale moje vlastite misli i osjećaje.
Ne znam jeste li ju dobili i vi,
ali s obzirom na temu koja mi je veoma važna
i o kojoj sam i sama pisala u nekoliko navrata,
objavit ću taj tekst.
Radi se o tekstu prof. dr.sc. Saše Zelenika u radijskoj emisiji „Mens sana“ na Radio Trsatu, povodom ubojstva studenta riječkog Sveučilišta, Aleksandar Abramova.
„Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u
Rijeci.
Ali neću.
Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.
Ali neću.
Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu.
Dečku, studentu mojega fakulteta, stanovniku mojega rodnoga grada, koga više nema.
Poput Vitomira Jovičiča Simkea,
Poput Luke Ritza u Zagrebu,
Poput (pre)mnogih drugih mladića i djevojaka diljem ove naše zemlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja.
Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom.
O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima da bi oni mogli voziti svoje SUVove i jahte.
O odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u Osječko-baranjskoj županiji,
i kakav kupus raste u Lici,
i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe,
i kako je u(ne)ređena ekonomija
i kako su razmišljali grčki filozofi,
ali ih nemao vremena ni načina učiti kako biti uspravni,
kako biti empatični,
kako pomagati drugima i drugačijima,
kako biti humani,
kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi,
kako biti roditelji.
Ova je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama,
a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje,
one koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga
ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama
i na takvim televizijama.
Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama
koje uništavaju ljudsko dostojanstvo.
O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira
umjesto o pravim herojima koji, nezaposleni,
moraju liječiti svoje rane i traume,
koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži
preuzimali i pljačkali.
Ovo, nažalost, nije priča o pravim herojima
koji i dalje tiho i samozatajno rade
i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima
i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zamlje, o brodovima,
kamionima,cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije,
o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni,
o društvu bez ikakvih vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade, a ne u ljude.
Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova
i naručenim medijskim istupima.
O ja-tebi–ti-meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade
opasnog diletantizma.
O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od
prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva,
a ne o onima koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i
Multikulturalna,
ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica
kada treba pomoći i priskočiti drugima,
u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti
kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na par metara od njih.
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotentnu bahatost
skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule,
u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati,
ali će izabrati to ne učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda,
i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke
koje nam više ne osvjetljavaju put.
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje.
Šutnje nakon koje bi trebala uslijediti promjena i ogromna aktivnost.
Ali, nažalost, neće!
Pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama.
I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete,
što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega.“
P.S. Ovome nemam što dodati. A dok pišem ove redove na radiju objavljuju kako je U ZADRU nekoliko mladića brutalno pretuklo 19-godišnjaka. Mladić je zaprimljen u zadarsku opću bolnicu s teškim tjelesnim ozljedama i sa slomljenom lubanjom. Mladić se vraćao iz kluba u utorak nešto iza ponoći te ga je grupica mladića presrela i pretukla.
Neka mi netko objasni ZAŠTO ne želimo kažnjavati sve agresivnije i nasilnije mlade ljude i pokazati im da je njihovo ponašanje neprihvatljivo i neželjeno te da ga MORAJU mijenjati. Lijepo je govoriti o prevenciji, no dok uzrasti na kojima vježbamo prevenciju odrastu, veliki broj ovakvih mladića i djevojaka će smrtno stradati. Željela bih da oni koji stvaraju politiku i donose odluke na tren zastanu i zapitaju se: što da je to moje dijete?
komentiraj (15) * ispiši * #
02
srijeda
prosinac
2009
O centru i periferiji, recitacijama i reflektorima
Cijelog života željela sam biti neprimjetna.
Daleko od svjetla reflektora i centara pažnje.
Sa strane. Izvan ograde. I ograničenja.
Na udaljenosti.
Sigurnoj.
Daleko od na sebe uperenih očiju.
I očekivanja.
Tuđih.
Sjećam se priredbe u vrtiću. Imam nekih 5 godina.
Stojim s drugim petgodišnjacima na pozornici i recitiramo.
Zapravo, svi recitiraju, a ja šutim i gledam u daljinu.
Negdje izvan dvorane.Gdje sam u tom trenutku željela biti.
Glupo mi stajati pred gledalištem i deklamirati.
Zato šutim.
Ne zato što ne znam pjesmicu.
Mama me poslije priredbe ljutito vuče doma za ruku.
Jer su sva druga djeca recitirala. A ja nisam.
Jer ona zna da ja znam tu pjesmicu.
Jer zaslužuje da i njezina djevojčica recitira.
Glasno. A ne šuti.
I tvrdoglavi se.
A ja nemam pojma zašto se ljuti.
Niti čemu recitacije zapravo služe.
Kasnije u školi nikada ne dižem ruku.
Iako uglavnom uvijek znam odgovore.
Jer ne vidim svrhu dizanja ruke.
Zato mi oca pozivaju na razgovor.
Ozbiljan. Razgovor. Ne otac.
„Znate, vaša kći zna, ali se ne javlja.“
„ I? U čemu je problem?“, pita on naivno.
„Znate, mora se javljati. Mora pokazati da zna. Kao i drugi.“
„Ali ona nije kao drugi“, kaže otac misleći da je u redu ne biti kao drugi.
Na sveopću zgranutost moje razrednice.
U REDU? U redu je biti drugačija?
I ne pokazati svima da znaš ono što znaš?
Čak i ako ne znaš?!
Jer dizanjem ruke se pretvaraš da znaš.
Poželjno je dići ruku i kad ne znaš.
Sumnjivi su oni koji znaju, a ne žele to pokazati.
Dokazati.
U gimnaziji i dalje ignoriram dizanje ruke.
Nezainteresirana sam za one koji se javljaju.
Ambiciozni i ponosni pokazuju da znaju odgovore na pitanja od životne važnosti:
„Koliko kvadratnih metara ima Obala slonove kosti?“,
„Koliko stanovnika do 1,5 m visine ima Fiji?“
„Na kojem meridijanu se nalazi buha koja je jahala zadnjeg dinosaura?“
„Kojeg dana, mjeseca i godine u koliko sati je ispaljena pretposljednja strelica
u ratu Zulu plemena i kako se zvao vračev pas koji je spavao ispod trećeg drveta?“
U gimnaziji više ne zovu roditelje na razgovor.
Tako da mogu ne-dizati ruku do mile volje.
Na fakultetu nisam morala dizati ruku.
Da jesam, ionako ne bih.
E, sad, kad nešto toliko ne volite kao što ja ne volim biti u centru pažnje,
onda vas život baš tamo gura.
Zašto, pojma nemam.
Možda život misli, što ja tu imam nešto ne voljeti.
Pa me tjera da zavolim.
Jer zaredalo mi u zadnje vrijeme.
Vuklo me da budem glavna, da govorim pred publikom, da pametujem,
da me citiraju, da me slikaju, da mi zahvaljuju što sam pametovala.
O stvarima za koje me baš briga.
O stvarima za koje znam da se neće promijeniti u sljedećem milenijumu.
O stvarima koje radim svakodnevno samo kako bih platila račune.
Jer već i vrapci znaju da bih ja u penziju.
Al, ne da mi život. Moj.
Kaže mi: ima da malo pametuješ.
Da te ljudi vide.
Da te čuju.
Dosta si šutila.
I ne-recitirala.
Ima svi da saznaju da znaš te recitacije.
Tko zna, da sam odrecitirala onu prvu pjesmicu kad sam imala 5 godina,
možda bih sada bila na miru.
Ovako mi se i život sveti.
A ne moš ti protiv života. Svog.
Kad on nešto naumi, bolje da se predaš.
Pa sam se predala. Skroz-naskroz.
Uperite reflektore na mene!
Dignite zastore!
Prostrite tepihe !
Zovite me u UN, EU, Sabor, Predsjedničke dvore !
Jer, mislim si ja, ako pokažem da sam se predala, možda uspijem.
Pa me konačno život prestane tjerati tamo kamo mi se ionako ne ide.
Da radim ono što mi se najmanje radi.
I ostavi me u mom miru.
U nevidljivosti.
Daleko od bjesomučne gomile.
P.S. Hvala Živjeti svoj život na prekrasnim riječima podrške koje su
mi zaista pomogle da shvatim neophodnost predaje, iliti lekciju
da su nepoznati putevi kojima život naš operira 
komentiraj (17) * ispiši * #
