29
četvrtak
listopad
2009
Čime se hrane guvernerke?
Ne znam znate li da je došla k nama guvernerka.
Iz Kanade.
Ne k meni doma. Došla je u lijepu našu.
Pa ju naši primili lijepo. S osmijehom.
Jer ona kao nešto strašno važna.
Imenovala ju kraljica.
Koja je isto nešto strašno važna. Kao.
Pa ta strašno važna guvernerka Kanade govorila o ženama u politici.
Kako ih treba biti više.
Jer, kao one donose nešto novo, nešto bolje, nešto što muškarci ne mogu.
Bez žena poput nje kao ništa ne valja.
U politici.
Pak sve žene što ju lijepo primile, klimale glavama.
Lijepo im slušati ovakve originalne misli.
Dubokoumne.
Dotle je službena kuharica bila na sto muka.
Jer čula da guvernerka jede sirova srca malih tuljana.
Jer kod nas nema tuljana na tržnici.
Samo u ZOO-u. I živo im srce još kuca.
Pa im treba. Za život.
Al ne kuži kuharica poantu guverneričinog uživanja u srčanom ručku.
Žena htjela pokazati koliko je težak život u Kanadi.
Naimekae, Europa zabranila uvoz tuljanovog krzna i mesa.
I tako stjerala kanadsku ekonomiju na prosjački štap.
Jer ako toljagama ne pomlate svake godine 320.000 beba tuljana,
nema im opstanka. Jer samo to znaju raditi.
I na tome zaraditi.
Ak ne lupaju toljagama, nema im gospodarstva.
Od čega će živjeti ako ne od mlaćenja toljagama?!
Po bićima koja imaju tek tri tjedna. Pa ne mogu pobjeći.
I ne žele. Jer ne znaju čemu toljaga služi.
Il čemu služi čovjek.
Dok nije prekasno.
Eto zato je uvažena ekselencija pojela sirovo srce bebe tuljana.
Svijetu stvarno treba više takvih srčanih žena u politici.
Žena koje ne prezaju pred jedenjem sirovih iznutrica.
Koje pripadaju bespomoćnima.
Koje se prije toga zatuklo toljagom.
Zamislite što bi onda takva jedna žena u politici bila sposobna.
Pojesti.
Što će joj dobro doći na svim skupovima, konferencijama, sastancima
na kojima bude govorila o ženama u politici.
Kako ih treba više.
Takvih.
Da ne mora sama ručavati.
komentiraj (11) * ispiši * #
05
ponedjeljak
listopad
2009
Super vikend !
Ovaj vikend sam se stvarno super provela.
Prvo sam u petak slavila kolegičini rođendan u Mexicani u Savskoj.
Ambijent za 10, klopa za 100.
Konobari (za naše podneblje) nevjerojatno uslužni.
Plus lik koji stoji vani da vam čuva auto.
I da ga premjesti kad netko drugi hoće van, a vaš mu auto stoji na putu.
I kad odlazite da vam pomogne izaći na Savsku.
Da vas ne ubiju oni koji misle da su na trkama.
Kroz crveno na semaforima.
Društvo bilo žensko. Veselo.
Općem veselju doprinijele su i margarite. Božanstvene.
Pa se nije htjelo ići doma.
Nego se poslije otišlo preko puta u Movie pub.
Pa se popilo još dum-dum tekila.
Pa i dalje bilo veselo.
Pa se vaša omiljena blogerica podsjetila kako je to bilo kad je
davno tako izlazila svaki tjedan.
(Negdje oko datuma kada je Noa počeo graditi arku.)
Pa usporedila.
I bila sretna što sada opušteno može uživati u glazbi.
I ambijentu.
Jer ne mora ništa očekivati.
Ne mora tražiti ni izbjegavati poglede.
I baš ju briga sviđaju li joj se prisutni.
I baš ju briga sviđa li se ona njima.
I baš ju briga hoće li joj netko prići.
I ne moli boga da joj „onaj“ i „onaj“ nikako ne priđu.
Sviđao joj se taj osjećaj slobode.
Slobode od očekivanja.
Slobode od želja. I nadanja.
U slobodi smirenosti.
Zbog onoga što jest.
Cjelovita.
Bez trebanja.
Onda se u subotu otišlo na vikendicu.
Pa se grabljalo lišće.
Bralo orahe i dunje.
U prekrasan sunčani dan.
Pekrasno plavkasto-ljubičasto cvijeće cvjeta u grmovima.
Flou i Brundi zarastaju rane iz ljubavnih okršaja.
Ništa ljepše od rada oko kuće.
Svoje.
U nedjelju Svjetski dan životinja na Bundeku.
Povela sam Belu.
Prvi puta je bila izvan svoje livade i poznatih puteva.
Bila je pomalo izgubljena od mirisa koje ne poznaje.
I nije joj se dopala gužva.
Pa smo šetale tamo gdje je nema. Gužve.
To joj se dopalo. Voli mir ko i ja.
Pa smo slikale macu koja živi u drvetu.
Na drvetu se samo sunča.
Pa je Bela poželjela okupati se s labudovima.
Jer je tamo dno muljasto.
A ona najviše voli baruštine.
Drugi puta kad me netko pita koje je pasmine
(jer kakav je to pas koji ne pripada pasmini!)
reći ću: bjelorepa muljašica.
Ili crnguza muljatorica.
Ostale smo na Bundeku 3 sata.
A na putu do doma nazvala me jedna draga blogerica
s kojom se već dugo dogovaram da upozna Belu.
Pa smo se našle.
Pa smo sve tri šetale još sat i pol.
Doma ne da nije zaspala, već je pala u REM fazu od prve.
Al zato je jutros u 5 već bila na nogama.
Eto, nadam se da je i vama, ko meni, vikend bio lijep i sunčan.
Izvana i iznutra.
P.S.
„Johnnyju Štuliću Arena sprema dati i do milijun kuna za nastup“.
Ovaj narod stvarno voli klečati pred raznim bezveznjacima.
„Pavasoviću vratili ukradeni BMW“.
Kad je nered u pravnoj državi,
kriminal je itekako organiziran.
„Idealno vrijeme za seks u sred dana, točno u 12:37“
Shit. Zakasnila sam danas.
„Španjolci i Talijani najbolji među plahtama, Hrvati među najgorima“.
Uf! Dobro da sam zakasnila.
komentiraj (25) * ispiši * #
