30
ponedjeljak
kolovoz
2010
Posljednji pozdrav jednoj od nas
Ništa nije slučajno.
Svaki čovjek kojeg sretnemo pozvan je u naš život.
Da nam kaže nešto što moramo znati.
Da nas pouči nečemu što će nam koristiti.
Da nas potakne na nešto što u nama spava.
Da bude naše ogledalo,
U kojem ćemo vidjeti sebe cjelovite,
ono što nam se sviđa u i na nama,
ono što poričemo u samima sebi.
Jer svi smo mi povezani tankom niti koja veže sve što živi.
A kad nas više nema,
I dalje živimo u sjećanjima.
Živimo u mislima,
Vjerovanjima,
Djelima
onih koje smo sreli ili poznavali.
Površno, istinski ili u prolazu.
Jer da nas nije bilo,
oni ne bi bili takvi kakvi jesu.
I obrnuto.
Levant je bila blogerica čije sam postove najradije čitala.
Čiji su postovi nepogrešivo nasmiješili moje lice
I nasmijali moju dušu.
Njezine riječi, njezin stil pisanja, njezina iskričavost,
Duhovitost, reakcije, komentari koje sam čitala iz dana u dan
Potakli su me da zaboravim prethodno vlastito razočaranje pisanja na blogu
I počnem ponovo pisati.
I to ne samo blog.
Levant je bila ona osoba na mojem putu
Koju sam morala sresti.
I susret s kojom je utjecao na moj život
Iako ona niti jednom nije rekla: Piši.
Počela sam pisati jer je pisala ona.
Utjecati na druge možemo samim time što živimo vlastiti život.
Levant sam upoznala i osobno.
Prvi se susret odigrao u kafiću na Jarunu.
Došla je prije mene, a kako je zaboravila novčanik, umrla je
od straha hoće li se uopće pojaviti ta nepoznata žena s bloga,
jer kako će platiti već naručenu kavu.
Drugi put me pozvala na druženje s „veselim pljoskicama“,
grupom blogerica koje su se redovito sastajale.
Time mi je omogućila da upoznam duhovite i pametne žene.
Zatim sam joj posudila neke knjige.
Sjećam se prošle godine kada mi ih je vratila.
Sjedile smo s našim pesekima ispred crkve u Sigetu.
Nešto ju je boljelo u leđima pa je bila na kontroli.
Rekla je: Znaš, jako je važno redovito kontrolirati zdravlje.
Nedugo zatim je nestala iz komentara mojih i tuđih postova.
U srpnju sam saznala da je u bolnici.
Srele smo se još dva puta nakon toga.
Nije željela pričati o bolesti.
Pričala je o životu.
Oko prošlog Božića pala je u depresiju.
Naručila sam da mi izradi desetak peseka i maca od gline.
Ne zato da joj udovoljim.
Zato što su mi bili slatki i trebali mi za poklone.
Radila je to s veseljem.
A s još većim mi je spekla varaždinske kiflice kad sam došla po narudžbu.
Tada sam je vidjela posljednji puta.
Draga Levant,
Neka te nose mirni vjetrovi.
Otišla si putem kojim ćemo svi mi, prije ili kasnije, krenuti.
Zato ovo nije zbogom, već doviđenja.
UPDATE: Jučer smo se oprostili od Levant. Svatko na svoj način. Moj način je bio nešto drugačiji od načina drugih. Ja sam ju osjećala živom. Kao da mi kroz misli prolaze rečenice kojima bi ona sama opisala vlastiti sprovod i ljude: britko i često nemilosrdno kritički, ali uvijek duhovito i originalno. Bojala sam se da mi ne pobjegne smješak dok su mi kroz glavu prolazile Levantičine riječi. Taj pogled i stil izražavanja ostat će sa mnom. To je Levantičino nasljeđe. Kroz njega će ona i dalje biti živa. Kad sam došla doma, na vratima me dočekao glineni privjesak kućice i drveta ispod kojeg piše: Dobrodošli. Poklon od Levant. "Tu sam. Sjećaj me se žive", kao da je rekla. I to i činim :o)
komentiraj (11) * ispiši * #
27
petak
kolovoz
2010
Pismo djevojci ili mladiću kojima zauzimam mjesto
Jučer uđem u dućan s čarapama. Da kupim koje.
Dok plaćam, kaže meni prodavačica kako je upravo dobila izračun penzije.
(Ništa čudno. Čim me ugledaju u blizini, meni potpuno nepoznati ljudi pričaju sve.
U detalje. Sasvim neizazvani. Neupitani. Valjda imam takvu njušku.)
Uglavnom, pokaže ona meni da joj izračunali za 34 godine staža oko 1.700 kuna.
Ako ode sa 65, imat će možda 200 kn više.
Što je iznos, recimo koji je sada morala platiti da bi joj uopće izračunali tu crkavicu.
Oko pedesetak kuna po godini rada.
Plus-minus koja lipa.
I onda kažu da je rad stvorio čovjeka.
Možda.
Ali vrlo poniženog čovjeka.
Međutim, ono što u cijeloj toj situaciji s penzijama stvarno veseli
Je što nam znanstvenici bude nadu da ćemo možda živjeti i 120 i 130 godina.
Ne spominju da će nam onda puni radni staž iznositi 100 godina.
U prijevremenu penziju će moći oni koji navrše 95.
Što znači da će radna mjesta mlađima, punih 100 godina zauzimati
njihove i tuđe zaposlene čukundede i čukunbake.
Koje će kažnjavati ako odu u prijevremenu penziju.
Tko ode s 80 godina staža i 100 godina života,
Odmah 50% manja penzija.
Ta radili su čak 20 godina kraće!
Ma kud bi oni tako mladi?!
Što će to biti lijepo !
Jedva čekam.
Što me tada neće biti.
Stoga, draga mlada i puna energije i živaca djevojko ili mladiću koji čekate radno mjesto,
na kojem ja sada (nerado) sjedim samo zato jer je život skup,
(a ja osim svog rada ne znam doći no novca),
znajte da bih ti ga vrlo rado prepustila.
Zato što mi je dosta.
Zato što me više baš briga.
Zato što nemam više iluzija da se ljudi mogu mijenjati.
Zato što mi je pogled na nebo s terase važniji od saborskih prepucavanja o budžetu.
Zato što mi je raditi palačinke važnije od praćenja hoće li-neće li neka glumičica doći na Brijune.
Zato što znam da bi na mom radnom mjestu vi dali mnogo više,
Jer bi vam bilo važno da se dokažete,
Da se pokažete,
Da ostavite traga. Svog.
Dok se ja više ne želim dokazivati,
Ni pokazivati
Ni biti tu.
Napravila sam što sam mogla, znala i htjela,
A za smješak na mom licu i dobro raspoloženje
Dovoljna je samo Bela,
ili proljetno/ljetno/jesenje/zimsko jutro
ili pjev kosa
ili miris jasmina.
Možda ćete reći da je sve to što me veseli zapravo besplatno.
I jest.
Ali da bi u tim besplatnim stvarima uživala,
moram biti živa.
A preživljavanje tijela nije besplatno.
Zato oprostite što ću vam zauzimati mjesto sljedećih uhuhuuuuu godina.
Nije dobrovoljno.
Jedino što vas može tješiti je da još uvijek
ipak nećete morati čekati do svoje 100. da se zaposlite.
Ako vam je sada 25, na moje mjesto imate šanse doći sa 40.
Iako vas neće primiti bez 10-godišnjeg staža.
U struci !
komentiraj (6) * ispiši * #
24
utorak
kolovoz
2010
Prekrasna oluja
Vratila sam se s godišnjeg. Odmora.
Baterije su mi pune. Ljepota.
Onih prirodnih.
Besplatnih.
Svakome na raspolaganju.
Tko zna gledati.
I uživati u onome što ga okružuje.
Jednoga dana naišla je oluja.
Obožavam oluje.
I nebo prije i poslije.
Ovako je to izgledalo s moje terase.
Možda vam se svidi.
A ovako su ispale najbolje u vrhnju zapečene palačinke punjene sirom na svijetu:
komentiraj (24) * ispiši * #
