Ništa nije slučajno.
Svaki čovjek kojeg sretnemo pozvan je u naš život.
Da nam kaže nešto što moramo znati.
Da nas pouči nečemu što će nam koristiti.
Da nas potakne na nešto što u nama spava.
Da bude naše ogledalo,
U kojem ćemo vidjeti sebe cjelovite,
ono što nam se sviđa u i na nama,
ono što poričemo u samima sebi.
Jer svi smo mi povezani tankom niti koja veže sve što živi.
A kad nas više nema,
I dalje živimo u sjećanjima.
Živimo u mislima,
Vjerovanjima,
Djelima
onih koje smo sreli ili poznavali.
Površno, istinski ili u prolazu.
Jer da nas nije bilo,
oni ne bi bili takvi kakvi jesu.
I obrnuto.
Levant je bila blogerica čije sam postove najradije čitala.
Čiji su postovi nepogrešivo nasmiješili moje lice
I nasmijali moju dušu.
Njezine riječi, njezin stil pisanja, njezina iskričavost,
Duhovitost, reakcije, komentari koje sam čitala iz dana u dan
Potakli su me da zaboravim prethodno vlastito razočaranje pisanja na blogu
I počnem ponovo pisati.
I to ne samo blog.
Levant je bila ona osoba na mojem putu
Koju sam morala sresti.
I susret s kojom je utjecao na moj život
Iako ona niti jednom nije rekla: Piši.
Počela sam pisati jer je pisala ona.
Utjecati na druge možemo samim time što živimo vlastiti život.
Levant sam upoznala i osobno.
Prvi se susret odigrao u kafiću na Jarunu.
Došla je prije mene, a kako je zaboravila novčanik, umrla je
od straha hoće li se uopće pojaviti ta nepoznata žena s bloga,
jer kako će platiti već naručenu kavu.
Drugi put me pozvala na druženje s „veselim pljoskicama“,
grupom blogerica koje su se redovito sastajale.
Time mi je omogućila da upoznam duhovite i pametne žene.
Zatim sam joj posudila neke knjige.
Sjećam se prošle godine kada mi ih je vratila.
Sjedile smo s našim pesekima ispred crkve u Sigetu.
Nešto ju je boljelo u leđima pa je bila na kontroli.
Rekla je: Znaš, jako je važno redovito kontrolirati zdravlje.
Nedugo zatim je nestala iz komentara mojih i tuđih postova.
U srpnju sam saznala da je u bolnici.
Srele smo se još dva puta nakon toga.
Nije željela pričati o bolesti.
Pričala je o životu.
Oko prošlog Božića pala je u depresiju.
Naručila sam da mi izradi desetak peseka i maca od gline.
Ne zato da joj udovoljim.
Zato što su mi bili slatki i trebali mi za poklone.
Radila je to s veseljem.
A s još većim mi je spekla varaždinske kiflice kad sam došla po narudžbu.
Tada sam je vidjela posljednji puta.
Draga Levant,
Neka te nose mirni vjetrovi.
Otišla si putem kojim ćemo svi mi, prije ili kasnije, krenuti.
Zato ovo nije zbogom, već doviđenja.
UPDATE: Jučer smo se oprostili od Levant. Svatko na svoj način. Moj način je bio nešto drugačiji od načina drugih. Ja sam ju osjećala živom. Kao da mi kroz misli prolaze rečenice kojima bi ona sama opisala vlastiti sprovod i ljude: britko i često nemilosrdno kritički, ali uvijek duhovito i originalno. Bojala sam se da mi ne pobjegne smješak dok su mi kroz glavu prolazile Levantičine riječi. Taj pogled i stil izražavanja ostat će sa mnom. To je Levantičino nasljeđe. Kroz njega će ona i dalje biti živa. Kad sam došla doma, na vratima me dočekao glineni privjesak kućice i drveta ispod kojeg piše: Dobrodošli. Poklon od Levant. "Tu sam. Sjećaj me se žive", kao da je rekla. I to i činim :o)
Post je objavljen 30.08.2010. u 08:11 sati.