Lančana gnjavaža

Ovak. Za kraj tjedna ugnjavit ću vas još malo novinskim biserima.
Zato kaj sam vas dugo pustila na miru.
Jer su mene pustili na miru.
Sad kad mene gnjave, gnjavim i ja vas.
To vam se zove lančana gnjavaža.

„Američke časne sestre napale Svetu Stolicu“.
Naimekaje, Rimska kurija postala je zabrinuta zbog sve veće
„liberalizacije“ među časnim sestrama.
Koja se očituje u tome kaj ne žele više nositi ružne halje zvane habiti.
Uz to rekle da bi one htjele stvarno pomagati ljudima.
Ili onima koji pomažu ljudima.
Jer dosta im je tisućljetnog pranja popovskih gaća.
Jer su skužile da i one mogu misliti. Svojom glavom.
Pa, recimo, misle da su i homoseksualci ljudi.
I da bi i žene mogle biti svećenice.
Pa onda Vatikan i čiča s balkona ne mogu spavati zbog ovih
„kontroverznih stajališta redovnica“.
Pa poslali svoje da provedu istragu. A ovi ne daju da se vide rezultati.
A časne žele vidjeti jesu li oni zapisali ono što su im one rekle. Ili nešto drugo.
Glavno da Vatikan i parazite u njemu uopće NE BRINU pedofili u redovima muškog svećenstva.
Pa o njima niš ne istražuju.
Jer ionak znaju kakvi bi rezultati bili.

„Lisa Randall ima 47 godina i jedno je od
najvećih imena moderne fizike. Magazin Time 2007.
proglasio ju je jednom od 100 najutjecajnijih osoba
svijeta, a Esquire jednom od 75 ličnosti koje će
obilježiti 21. stoljeće.“Doktorirala je teorijsku fiziku na Harvardu.
3 godine je predavala na Harvardu i Princetonu.
Proglašena je najcitiranijim fizičarom teorijske
fizike u razdoblju od zadnjih 5 godina.
Objavila je knjigu o zakrivljenju svemira koju
je New York Times uvrstio među 100 najvažnijih
knjiga 2005. Film „Kontakt“ snimljen je prema Lisinoj priči.

Sva sreća da su urednici shvatili da su sve ovo zapravo
banalni i nikome interesantni podaci.
Zato su na prvom mjestu članka i istaknuli ono najvažnije:
„Znanstvenica koja je objavila utjecajnu knjigu
o zakrivljenom svemiru, toliko je glamurozna da
ju je fotografirao Vogue“.Neš ti Harvarda i Princetona, Cambridge i Hawkinga
kad ju je Vogue smatrao interesantnom.
Treba se znati što ženi daje značaj.

„Nefotošopirane fotke Carmen Electre zgrozile svijet.“
Kaj ja znam, ja se nikad ne zgražam nad prirodnim izgledom.
Ali me zato znaju uplašiti fotošopirane spodobe.
Ko recimo naslovnica sa Sharon.
Koja kaže da su oni koji su šokirani ovakvim njezinim
fotografijama zapravo „uvenule osobe“ kojima
je duh ostario prije tijela.
A mladost, to znaju mladi duhovi, dokazuje se isključivo skidanjem pred kamerom.
I pokazivanjem cijelom svijetu.
Da bi se kasnije moglo pokazivati unucima. Što namjerava Danijela.
Jer unuci, nažalost, nisu bili živi dok je baka bila mlada.
Što je dokazala svojim golim mesom.
Jer inače nitko, uključujući i nju samu, ne bi vjerovao da je bila mlada.
Zato meni nitko ne vjeruje. Jer slike na kojima sam odjevena ne vrijede.
Ma, Sharon nisam ja uopće šokirana, samo me strah da te ne uhvati išijas u takvoj pozi.
Jer tijelo ispod fotošopa ti ima godina za išijas, ma kako infantilan duh ti ostao.

„Više tisuća turista svake godine potkraj kolovoza dolazi u španjolsko selo Bunol, pokraj Valencije, kako bi uživali u Tomatini, uličnim borbama rajčicama. Godišnje se potroši na tisuće tona rajčica na ovaj užitak.“
Odrasli ljudi se gađaju međusobno rajčicama dok ih crveni sok sasvim ne prekrije. Posvuda.
To je u španjolskoj.
Zemlji koja obožava krv. I njezinu crvenu boju.
I gdje mrze bikove.
Zemlja u čije se društvo što prije želimo ugurati.
Čime ćemo mi gađati turiste za gušt.
Smokvama? Maslinama? Bućnicama? Štruklima?
Treba nam nešto crveno kad dođu španjolci.
Lubenice. Što veće.

„Kineska učiteljica udala se u haljini s 2 kilometara dugim šlepom“.Meni nikad nije čudno kad nekome padne na pamet glupost.
Mene uvijek zapanji koliko istomišljenika u trenu nađe.
Podržavatelja gluposti.
Ko i onih koji sve to plate.

„Cindy Crawford priznaje: Imam celulit“.Oma ju uhitit dok je priznanje friško.
Da se ne predomisli.

„Svaki 6. se seksa na svom radnom mjestu.“Nije ni čudo kaj smo u krizi.

„U godinu i pol 4558 novih branitelja.“Nema nam izlaska iz krize.

„Majka godinama dovodila mužu kćer da je siluje.“Ne birajte me u porotu na ovakvim slučajevima.
Doživotna i majci i mužu, bez mogućnosti pomilovanja.

Ugodan vikend !

MEĐUTAK

Na godišnjem nisam čitala novine.
Nikakve.
Jerbo to inače moram.
A na godišnjem ne moram.
Pa ne činim ono što ne moram.
Zato se i zove godišnji odmor.
A onda me na poslu dočekale sve novine koje nisam pročitala.
I sada moram nadoknaditi nepročitano.
Pa nailazim na brdo stvari za vašu poduku.
Jer tko zna kako ste čitali i razumijevali pročitano dok me nije bilo.

Kaže španjolac, kralj ili tako nekakav bjelosvjetski parazit:
„Izlazimo iz EU ako zabranite naše koride“.
Ja kažem: Pih, neš ti prijetnje. Izađite !
Jer kad se prijeti onda onoga kome se prijeti treba biti strah.
Na primjer: „Uđemo li u EU, svi ćete morati mučiti i ubijati bikove.“

„Hrga slavila udaju za Deana Šarića s 200 prijatelja“.To joj je drugi puta. Prvi puta je otišla u Crnu Goru.
Da se skloni od prijatelja.
Pa zažalila. Nitko je nije gledao. Ni slikao.
Pa onda napravila reprizu. Za najbliže. Njih 200-ak.
Da se i oni mogu uslikati.
Lijepo je kad čovjek ima toliko prijatelja.
Koji se ne naljute što ti nisu dovoljno važni da ih pozoveš na premijeru.

„Pin-up dive zapalile sarajevski Coloseum“.
Ne piše čime su zapalile i zašto.
Iako se može pretpostaviti.
Vjerojatno su u publici bili sami vatrogasci, pa nije bilo žrtava.
Osim nas čitatelja.

„Nova seks bomba je rođena: Michelle Keegan u bikiniju!“
Dijete se tek rodilo, a već je u bikiniju?
I već ima ime? Komplicirano.
Kako je tek rođeno dijete već seks bomba, to ne mogu objasniti.
Ideje su dobrodošle.
Pedofili nek šute.
Za njih bar znamo što misle.

Čolić održao koncert pa mu žene bacale grudnjake na pozornicu.
On mislio da je zbog njegove neodoljivosti.
A zapravo žene tiskali grudnjaci.
Pa nisu mogle zaplesati.
Pa ih poskidale.
A kud ćeš s njima kad ih skineš u dvorani?
Udri po onome na pozornici.
Nek vidi kako ih tiska.
Nije to ništa posebno.
To radi svaka žena koja drži do svojih sisa.

„Bez Boga, bez gospodara vrijeđa moralne, političke i
vjerske osjećaje građana“.
Neke udruge žele da u Zagrebu tramvaji voze s natpisom
„Bez Boga, bez gospodara“.
Pa im ne daju. Pa bi im trebali dati. Pa im ne daju. Pa će im možda dati.
Pa se tiskaju ankete u kojima se građani bune. I traže da im ne daju.
Osobno ne razumijem poruku.
Pa mi se zato ne sviđa.
Ali me ne vrijeđa.
No ja sam u manjini koju vrijeđaju neke druge stvari.
Recimo vijesti u središnjem Dnevniku da gospođa Ivanka
razgovara svakog dana s majkom božjom.
Koja ju je odabrala da joj saopći originalnu poruku:
da se puno treba moliti.
Za nas Hrvate, našu državu i našu Vladu.
Pa onda gđa Ivanka to nama prenosi. Kao telefon.
Ja znam da je to jedna izuzetno važna vijest u zemlji
u kojoj sve više ljudi nema za kruh svagdanji.
I parizer.
Ali, mene uvrijedi, i moralno i politički i vjerski
što se na nacionalnoj televiziji koju MORAM plaćati
govori o tome kako ljudi razgovaraju s kipovima, vuku se na
koljenima, pješače kilometrima u svetišta, padaju u ekstazu
pred starčićem koji im se obraća s balkona,
svjedoče o isusovom liku u korici na mlijeku,
zaslonu mobitela ili prljavom radijatoru,
a ne izvještava se o jednako važnim pojavama:
otmici vanzemaljaca,
kravi koja je otelila majmuna,
crvenkapici koju je pojeo vuk,
o vrbi koja nikako da rodi grožđe.
Ali spas je u nadi. I u molitvi.
Zato ja bi slogan: Bez diskriminacije vijesti u vijestima.
U Dnevnik ipak treba uključiti sve ozbiljne teme.
A ne samo neke. ivanke.
Amen.

GO - GLAVA DRUGA - Literatura i naravoučenija

Već prošlo dva tjedna od kraja GOa.
Htjela sam napisati još pregršt pametnih (a kakvih drugih?!) misli i primjećivanja,
a kad tamo preplavilo me na poslu.
Poslom.
Pa moram radit.
No, brzina kojom ja mogu odraditi poslove, obratno je proporcionalna brzini kojom ih mogu smisliti oni koji mi ih daju. Zato, eto mene da završim izvješće o prošlom mi GOu.

Mislila sam pisati o svojim iskustvima s majstorima.
Onima što su mi farbali stan i postavljali parkete.
Što su mi u četiri dana skratili život za par mjeseci.
Što su mi ukrali mir, san, spokoj, ravnotežu tijela-duha-uma.
Zbog kojih sam bila na rubu živčanog sloma.
I skoro postala osoba koja ne odgovara za svoje postupke. Nasilne.
Zbog kojih sam sama naposljetku farbala radijatore.
Zbog kojih sam odgledala pregršt američkih imbecilnih serija.
I kojima sam za četiri radna dana platila cijelu moju mjesečnu plaću.
I još jednu za materijal kojim su se služili.
I kojeg mi je ostalo još i još jer nisu znali majstorski izračunati koliko će im trebati.
Unaprijed.
Mislila sam pisati o majstorima koji su mi četiri dana ispijali mozak
svojim pametovanjima, mudrovanjima, prepričavanjima svega i svačega,
u detalje, najsitnije detalje. Ubitačne detalje.
Pa me time ubijali u pojam.
Gušili radost života.
I volju.
Pa me „podučavali“ životu.
Pa mi pričali viceve koji to nisu.
Ali neću. Pisati o njima.
Želim ih zaboraviti. Pod hitno.


Zato ću pisati o danima provedenim u Malom raju.
O tome kako umivanje u kišnici ne traži mazanje kremama.
Jer je kože glatka i meka.
O tome kako navečer zrikavci zriču, cvrčci cvrče.
O tome kako se lisica šulja, a psi laju.
O tome kako vjeverice kradu lješnjake, a ptice kupe mrvice.
O tome kako ljubav i pažnja imaju najbolje rezultate.
O tome kako je vlastitim primjerom možemo utjecati pozitivno na druge ljude.
I pse.
O tome kako kreativnost nema granica.
O tome kako je za tuširanje dosta tri litre vode.
O tome kako sam pročitala prekrasnu knjigu „Džungla“ Davora Rostuhara.
I proputovala s njima džunglama Papue Nove Gvineje i kupala se na rajskim plažama Tahitija.
Susrela plemena o kojima malo tko išta zna.
I ljude Europe koji su pobjegli od civilizacije da bi živjeli u kamenom dobu.
Svojevoljno.
I shvatila koliko je smisao života relativna stvar.
U džunglama, na primjer, žive misionari koji prevode Bibliju na jezik kojim govori svega 4 plemena. Gologuzih.
Sedam godina su učili njihov jezik. Sljedećih 15 će prevoditi Bibliju. Da bi ju pročitalo ukupno 500-ak ljudi.
I njima je to smisleno.
Onda sam pročitala nakon toga „Sudbinu duše“ Brune Šimleše.
Pa mi bilo mučno.
Hrpa new age besmislica predstavljena kao originalna misao.
Isus je ljubav. To stvarno prvi put čujemo.
Duše biraju kad će se roditi. I kome.
Razgovori s mrtvima, čakre, astralne projekcije, reinkarnacija, regresije.
Pa tko voli nek izvoli.
Brzo sam nakon toga bacila jednog Zolu da nahranim sive moždane stanice.
Bila sam umorna od gluposti.
Čak i kad je dobronamjerna.

GO - GLAVA PRVA - TEPISON

4 tjedna godišnjeg prošlo mi kao tjedan.
Prvi sam vikend potrošila noseći sve svoje knjige, stvari,
namještaj u garažu.
Da oslobodim svoju sobu radi postavljanja parketa.
Naime, u mojoj sobi bio tepison. Prvih pet godina.
A na njemu linoleum. Sljedeće 22 godine.
Do 13. srpnja 2009. kad im je i jednom i drugom došo kraj.

Naime, te davne 1982. godine kada smo se uselili u ovaj stan,
tepison je bio zadnji krik mode.
Tko nije imao tepison, bio je papak.
Jer papci ne čuju krikove.
Modne.
Činjenica da su samo sobu, koja me pripala po pravdi boga,
(jer sam prethodne najosjetljivije 23 godine živjela u prolaznom halu gdje se jelo,
prolazilo, kuhalo, prolazilo, učilo, prolazilo, prolazilo, prolazilo…)
opremili tapisonom, značila je samo jedno. Sreću.
Bio je lijep, narančast, friški.
Sjećam se da sam prvi dan sjedila na njemu u potpuno praznoj sobi,
slušajući Otisa Redinga na magnetofonu s onim velikim vrpcama,
uvjerena da na cijelome svijetu ne postoji sretnija osoba od mene.
Nakon 23 godine imala sam SVOJU sobu.
S vratima !!! Koja se zatvaraju.
15 godina prekasno, ali ipak !
U njoj sam učila za ispite, diplomirala, dovodila dečke,
iz nje sam udajom otišla.
I vratila se razvodom nakon trinaest godina braka.
Lijepi narančasti tepison više nije bio lijep.
Ni narančasti.
Bio je zmazan.
Zmazan na način da se ničim i nikako nije dao očistiti.
Pa ga se prekrilo linoleumom s uzorkom parketa.
Dizajn za zavaravanje.
Al rubovi tepisona koje su nalijepili mudro po donjem rubu zidova
i dalje je skupljao prašinu. Desetljetnu.
Otpornu na usisavač, krpu, vodu i sva sredstva za čišćenje koja postoje.
A kad se linoleum počeo odvajati na spojevima
i pokazivati crnu, ljepljivu, prljavu podlogu nekad narančastog tepisona
kupila sam novi tepih. S latino američkim motivima.
Onak, indijanski.
Pa bilo super nekoliko godina.
A onda je došla Bela.
Dugodlaka.
S energijom normalnog psa na desetu potenciju.
S navikom skakanja na i sa kreveta.
S navikom skakanja na i sa fotelje.
S navikom skakanja na ljude.
Naročito ako sjede za kompjutorom.
S navikom pokazivanja svih igrački koje ima u trčećem slijetanju i uzlijetanju.
A to sve znači da je tepih u roku 5 minuta
postao bijel. Kao Bela.
Da ga je trebalo čistiti.
Stalno.
Za mene, to već svi znaju, kućanski poslovi su nužno zlo.
Obavljam ih kad moram.
Uvijek nađem razlog zašto ne moram.
Uz Belu mi ponestalo opravdanja za odgađanje.
Stoga sam izbacila tepih iz sobe.
A ispod njega pronašla linoleum koji se na spojevima odspojio.
Da pokaže odvratni, ljepljivi, bojom neraspoznatljivi tepison.
I tu mi je puko film.
DOSTA.
Rekla sam.
Ti i ti (tepison i linoleum) idete van.
Parket ulazi.
I ušo je. Lijepi, novi, glancasti.
Nakon farbanja cijelog stana, postavila ga dva majstora.
I sada gazim sobom s parketima.
Lupkam petama.
Pobrišem prašinu tjednom jednom.
Ne odgađam. Jer je lagano. Usput.
I jer Bele nema doma.

U subotu sam tražila u Kiki tepih.
Narančasti. Od špage. Da ne hvata dlake.
Šoping centri postoje samo zato da u njima ne možete naći što tražite.
Ja ne mogu.
Tražim dalje.

(nastavak slijedi glavama: Majstori, Rajski vrt, Literatura na godišnjem, Naravoučenija iz kompjutorskih igara - birajte poredak !!!)

Za kraj ovog posta poza Crne (Beline polusestre) u stolici/ležaljci na terasi Malog Raja.
Ovaj pas OBOŽAVA spavati u najčudnijim pozama u ležaljkama.

Na traženje obožavatelja !

Drage i dragi, eto mene, vratila se s godišnjeg.
Nakon dva tjedna mukotrpnog rada na preuređenju stana, čitaj prašine u svim porama za koje nisam ni znala da ih imam, farbanja radiatora, prljavih ruku i prljavog svega, spavanja u položaju kifle između kutija i komada namještaja, ponovnog montiranja prethodno razmontiranog namještaja, na rubu živčanog sloma otišla sam na dva tjedna u moj mali, zeleni raj. Zašto ga zovem rajem, pogledajte sami. Dok ne nađem vremena da vam nešto suvislo i napišem. Prvo moram malo raditi jer dok mene nije bilo na poslu,
nitko ništa radio nije. Tako vam je to :o)

Dakle, prilaz mojoj kućici u zelenilu izgleda ovako:



Bela i njezina polusestra Crna koja se ne miče od Bele i dozvoljava joj da ju maltretira koliko god hoće,
samo da može biti s nama. Život je nije mazio i nije imala sretnu Belinu sudbinu, ali duša je od psa.









I na kraju zalaz sunca s terase na kućici:




P.S. Ako se pitate a di sam ja, odgovor je jednostavan. Mene nema tko da slika (šmrc,šmrc).