Marketing
GO - GLAVA PRVA - TEPISON
4 tjedna godišnjeg prošlo mi kao tjedan.
Prvi sam vikend potrošila noseći sve svoje knjige, stvari,
namještaj u garažu.
Da oslobodim svoju sobu radi postavljanja parketa.
Naime, u mojoj sobi bio tepison. Prvih pet godina.
A na njemu linoleum. Sljedeće 22 godine.
Do 13. srpnja 2009. kad im je i jednom i drugom došo kraj.
Naime, te davne 1982. godine kada smo se uselili u ovaj stan,
tepison je bio zadnji krik mode.
Tko nije imao tepison, bio je papak.
Jer papci ne čuju krikove.
Modne.
Činjenica da su samo sobu, koja me pripala po pravdi boga,
(jer sam prethodne najosjetljivije 23 godine živjela u prolaznom halu gdje se jelo,
prolazilo, kuhalo, prolazilo, učilo, prolazilo, prolazilo, prolazilo…)
opremili tapisonom, značila je samo jedno. Sreću.
Bio je lijep, narančast, friški.
Sjećam se da sam prvi dan sjedila na njemu u potpuno praznoj sobi,
slušajući Otisa Redinga na magnetofonu s onim velikim vrpcama,
uvjerena da na cijelome svijetu ne postoji sretnija osoba od mene.
Nakon 23 godine imala sam SVOJU sobu.
S vratima !!! Koja se zatvaraju.
15 godina prekasno, ali ipak !
U njoj sam učila za ispite, diplomirala, dovodila dečke,
iz nje sam udajom otišla.
I vratila se razvodom nakon trinaest godina braka.
Lijepi narančasti tepison više nije bio lijep.
Ni narančasti.
Bio je zmazan.
Zmazan na način da se ničim i nikako nije dao očistiti.
Pa ga se prekrilo linoleumom s uzorkom parketa.
Dizajn za zavaravanje.
Al rubovi tepisona koje su nalijepili mudro po donjem rubu zidova
i dalje je skupljao prašinu. Desetljetnu.
Otpornu na usisavač, krpu, vodu i sva sredstva za čišćenje koja postoje.
A kad se linoleum počeo odvajati na spojevima
i pokazivati crnu, ljepljivu, prljavu podlogu nekad narančastog tepisona
kupila sam novi tepih. S latino američkim motivima.
Onak, indijanski.
Pa bilo super nekoliko godina.
A onda je došla Bela.
Dugodlaka.
S energijom normalnog psa na desetu potenciju.
S navikom skakanja na i sa kreveta.
S navikom skakanja na i sa fotelje.
S navikom skakanja na ljude.
Naročito ako sjede za kompjutorom.
S navikom pokazivanja svih igrački koje ima u trčećem slijetanju i uzlijetanju.
A to sve znači da je tepih u roku 5 minuta
postao bijel. Kao Bela.
Da ga je trebalo čistiti.
Stalno.
Za mene, to već svi znaju, kućanski poslovi su nužno zlo.
Obavljam ih kad moram.
Uvijek nađem razlog zašto ne moram.
Uz Belu mi ponestalo opravdanja za odgađanje.
Stoga sam izbacila tepih iz sobe.
A ispod njega pronašla linoleum koji se na spojevima odspojio.
Da pokaže odvratni, ljepljivi, bojom neraspoznatljivi tepison.
I tu mi je puko film.
DOSTA.
Rekla sam.
Ti i ti (tepison i linoleum) idete van.
Parket ulazi.
I ušo je. Lijepi, novi, glancasti.
Nakon farbanja cijelog stana, postavila ga dva majstora.
I sada gazim sobom s parketima.
Lupkam petama.
Pobrišem prašinu tjednom jednom.
Ne odgađam. Jer je lagano. Usput.
I jer Bele nema doma.
U subotu sam tražila u Kiki tepih.
Narančasti. Od špage. Da ne hvata dlake.
Šoping centri postoje samo zato da u njima ne možete naći što tražite.
Ja ne mogu.
Tražim dalje.
(nastavak slijedi glavama: Majstori, Rajski vrt, Literatura na godišnjem, Naravoučenija iz kompjutorskih igara - birajte poredak !!!)
Za kraj ovog posta poza Crne (Beline polusestre) u stolici/ležaljci na terasi Malog Raja.
Ovaj pas OBOŽAVA spavati u najčudnijim pozama u ležaljkama.
Post je objavljen 18.08.2009. u 08:57 sati.