Čestitka svima jednom slikom i s par riječi

Jako dugačak post jer mnogo toga ne razumijem

Kao što znate, ja nisam odavde. Neki misle da to znači da nisam iz Zagreba, Splita ili Ivanca.
Neki misle da to znači da mi nisu sve daske na broju.
One u glavi.
Možda i nisu. Zapravo, vrlo vjerojatno.
Bile su nekoć, ali onda došao potres. Pa ih presložio.
I tako su se neke zagubile.
Znam samo da sam s neke druge planete.
Iz neke druge Galaksije.
Mliječno-čokoladne staze.
S lješnjacima.

I psima. Definitivno sa psima.
Stručnjakinja za zoopsihologiju sa sveučilišta u Beču kaže da
psi mogu nanjušiti nepravdu. „Pas se može duriti i odbiti pružiti šapu,
ili to učiniti nevoljko, ako drugi pas dobije nagradu za istu zadaću, a on ne.“
Eto, ja sam ko i psi.
Jer stalno drugi dobivaju nagradu za zadaće koje zapravo nisu ni odradili.
Pa ja tu njušim nepravdu.
I zato: „I wanna go home“
Jer, ovdje se ne snalazim.
Možda će vam sljedeće stvari biti jasnije.

Recimo, dodjela neke nagrade Kiklop za najprodavaniju knjigu tijekom godine.
Gospođa koja u prvom planu uvijek ima razdrljene grudi, navodno je autorica knjige koju su Hrvati najviše kupovali i čitali tijekom godine.
Po dosadašnjim kriterijima za nagradu Kiklop, ona je trebala dobiti tu nagradu.
A nije.
Objašnjenja onih koji su nagradu trebali dodijeliti su razna. No, ma što rekli, ostaje da
dotična nagradu nije dobila jer je ovima bilo nezamislivo da ista ode vlasnici grudi koje su stalno u prvom planu. Pa se onda svi pitaju, a di su ruke.
Koje obično pišu roman.
E, sad. Meni se čini da je potpisnica sporne knjige trebala dobiti nagradu.
Mislim, nije ona kriva što ljudi vole čitati njezinu knjigu.
Jer su znatiželjni voajeri kojima je najdraže ulaziti u tuđe spavaonice, prekapati po tuđem vešu, uvlačiti se u njihove albume, ormare, zdjele, zahode, prezervative, noćne kasliće, poštu i onda o tome razglabati sa susjedima, osjećajući se nadmoćno.
Jer su njihove spavaonice, veš, albumi, ormari, zdjele, zahodi, prezervativi, pošta i noćni kaslići drugačiji.
Ili ih uopće nemaju.
Ili bi voljeli da ih nemaju.
I zato je treba nagraditi.
Jer je ogledalo pismenosti i kulturne razine naroda koji ju čita. Knjigu.
I zato gospodu i gospođe, utemeljitelje nagrade, ne treba biti sram pred narodom dodijeliti dotičnoj gospođi njezinu nagradu.
Jer taj narod joj je tu nagradu zapravo i omogućio.
Eto, recimo to me zbunjuje.

Pa me isto tako zbunilo kad sam vidjela kako su se uz dotičnu gospođu smjestila dva lika iz dvije udruge za obranu ljudskih prava.
I snimilo ih. Nekoliko televizija. S puno kamera.
Kako se smiješe. Jer u troje su jači. Pred kamerama.
Pa reko jedan lik, mislim da je bila gospođa koja brani ženska prava,
da bi ona uvijek radije sjela s gđom Drpić, nego s onim likovima koji joj nisu dali nagradu, a sebe smatraju moralnima.
Trudila sam se, ali nisam uspjela odgonetnuti, zašto bi ikome trebalo biti važno gdje ova gospođa sjedi.
Kraj koga ?
I zašto nam je to došla javno reći?
Pa me onda isto zbunilo kako to da ni ta gospođa niti član HHO-a nisu stali u obranu ljudskih prava mame petero djece koja u Hrvatskoj živi 23 godine, ovdje išla i završila školu, rodila tu djecu, muž umro, a Hrvatska joj ne da državljanstvo?
Pa sam se prevrtala noću nastojeći shvatiti principe zaštite ljudskih prava udruga za zaštitu ljudskih prava u ovoj zemlji, i na kraju mi sinulo.
Ova mama kojoj ne daju državljanstvo, kako bi se mogla zaposliti i prehraniti djecu, nema svog odvjetnika, nema novaca i ne prate ju kamere da zabilježe svaki put kada joj ispadne sisa.
Jer joj ne ispada.
Pa kamere nemaju što snimiti.
Samo petero gladne djece i mamu kojoj država ne da državljanstvo nakon 23 godine.
No di će se borci i borkinje za ljudska prava još gombati s takvim problemima.
I to bez kamera da ih snime.

Ili recimo Let3. Grupa koju svi nazivaju umjetnicima.
Zbog kojih je Stanković morao prekinuti emisiju.
Jer se nisu držali dogovora da neće prostačiti i biti ono što jesu.
Ono ZBOG ČEGA ih je Stanković zapravo zvao.
I htio pokazati da će ih pripitomiti.
Jer je tako pametan.
Jer će oni s njim dijeliti divljenje i poštovanje prema Aci Velikome.
A oni to nisu.
Jer im Stanković ništa u životu ne znači.
Jer su se Mrle i Prle osvjedočili da ovaj narod voli kad im prde u lice.
I pokazuju spolovila.
I sprdaju se sa svim i svačim.
I nemaju osnovne kulture ponašanja djeteta od godine dana.
Pa su Acu doveli do živčanog sloma sa smiješkom na licu.
I zašto ne bi kad nisam nigdje pročitala ništa drugo do li hvale za ovu grupu.
I sam Aco izjavio da su oni zapravo umjetnici.
I gradonačelnik njihovog grada je gledateljima/icama održao bukvicu o umjetnosti vulgarne provokacije ove grupe i objasnio nam da oni zapravo provociraju nas malograđane, provincijalce.
I tako sam saznala da sam provincijalka. Jer ne volim gledati gole, nepoznate, dlakave muškarce kako mi svoje stražnjice unose u lice.
I psuju. I izgovaraju najodvratnije stvari kojih se dosjete.
Bez predaha.
Mene osobno ne provociraju više od smeća na cesti ili u parku.
Samo smatram da bi ih netko ipak trebao pomesti jer da smeću nije tamo mjesto.
Na cesti. I u parku.
Opće na javnom prostoru.


Pa onda recimo čitam: „Laka ne želi dijeliti binu sa Simonom Gotovac!“
Za neobaviještene, Laka pjeva lijepe pjesme o
kravama koje nose med, i pčelama koje nose mlijeko.
I zato ga narod voli.
To je nešto kao kad čujete pjesmu Zeko i potočić.
Odmah zavolite onog tko pjeva tu pjesmu.
Tako i Laku svi vole.
Jer zna se da je najljepše u vrtiću.
Gdje se svi blesavimo i igramo i ni za što nas drugo nije briga.
Laka to zna i zato izmišlja pjesmice koje svi možemo pjevati.
I lupati ručicama.
I osjećati se jako nadmoćno kad nam kažu da smo već trebali prerasti i pčelice i kravice.
Ili nas ispravljaju da pčele nose med, a krave mlijeko.
Svašta. Koji su to luzeri. Ništa ne razumiju.
Kako ne razumiju nas buntovnike koji im u lice bacamo njihove stereotipe o pčelama i kravama.
Pjevaj ti nama Laka.
I nemoj dijeliti binu sa Simonom.
Jer ona ne zna takve pjesmice.
A i ne da da joj grudi gađaju iglama.
Ko, još jedan UMJETNIK, neki Marković koji si je na tijelu
nacrtao metu, pa ga publika onda gađa iglama koje mu se zabadaju u tijelo.
A on pati.
Da pokaže kako mi patimo.
Jer bez zabadanja u njegovo tijelo mi to ne bismo znali.
Sada znamo.
Jer nam je umjetnik to vizualizirao.

I dok se mi zabavljamo ovim vijestima,
Katolička crkva će 2009. iz proračuna dobiti 291 milijun kuna,
a 2010. čak 357 milijuna.
Da objasnim.
Proračun je ono u što ide moj i vaš novac kad nam uzmu porez od onoga što zaradimo.
Jer radimo.
Pa onda Vlada to raspoređuje.
I odluči da Crkvi katolika da puno stotina milijuna.
Jer zaključi da su oni recimo važni za cijeli narod.
Bez njih se ne može.
Kao ni bez cesta, mostova, vrtića, škola i bolnica.
I zato im se daje. Šakom i kapom.
Ne skuplja se recimo za njih po dobrotvornim koncertima,
niti dobrotvornim telefonima ko za bolničke aparate, koštane srži, pužnice, osobe s invaliditetom, siromašne studente, usamljene starce…
Jednostavno im se da.
Bez pitanja.
Jer narod je zauzet.
Pjeva s Lakom, ide na koncerte Leta3, nabacuje iglama u Markovića i čita Golu istinu.
Amen.

Polaznici/e zornica

E, da. Šećem ja jutros Belu. Po parku. Po mraku. I lijepo nam.
A onda, sad s ove, sad s one staze počnu migoljiti spodobe u crnom
i prečicom se kretati prema crkvi u našem naselju. Već nekoliko dana tako.
U inače praznom parku u te sitne jutarnje sate.
Jest da crkva izgleda kao silos, no to je zato što u njoj ljudi dobivaju hranu.
Duhovnu. Navodno.
Zato i idu tako rano.

Bela je jedno dobrodušno, veselo stvorenjce koje se obožava pozdraviti sa svakim.
Nježno. Tek tako da priđe i mašući repom kaže: tu sam, i ti si tu. I život je lijep.
E, ali ljudi, koji su ustali u 6 ujutro gladni duhovne hrane to ne razumiju.
I nije im život lijep.
Pak ju bijesno tjeraju od sebe. Ljuti su. Povrijeđeni što im je prišla.
Pak se deru na nju. Pak se deru na mene.
A Bela ne shvaća da ju tjeraju zato što se još nisu napunili dobrotom.
Što su zloćesti ustali iz kreveta. Što su bijesni što moraju na zornicu.
Jer bez zornice im nema puta u raj. Onakav kakvim ga oni zamišljaju.
Koji, hvala bogu, mene i Belu nikada neće primiti
Jer mi vidimo zvijezdano nebo nad nama. I ono nam djeluje božanski.
A nitko ga ne primjećuje osim nas dvije.
Jer nama se ne žuri u crkve. Mi nismo gladne.
Naš duh je pun pod čistim, zvijezdanim nebom i na livadi posutoj injem.
Al, daj ti to objasni gladnim spodobama u crnom.

UPDATE: Konačno je naš voljeni grad donio pravilnik o uvjetima držanja životinja.
Nema više slobodnog trčanja, slobodnog hodanja, slobodnog lajanja. Sve na uzice, svima brnjice.
Psima.
Njihovim ljudima vrećice.
Za sada Pravilnik ne traži da ih stavljaju na glavu. Zbog srama što imaju pse.
A trebao bi.

Trebalo bi svakako tražiti da se u Pravilnik unesu nove odredbe:

1. svatko tko ima psa mora se duboko pokloniti pred svakim tko nema psa i ispričati mu se što mu je priuštio prizor sebe sa psom

2. svatko tko ima psa mora se odmah prijaviti za stanovanje u getu koje mora biti najmanje 30 kilometara udaljeno od svakog grada ili naselja u kojem žive normalni ljudi (oni koji imaju djecu ili je žele imati, a nikako nemaju i ne žele imati pse!)

3. svatko tko ima psa mora uplaćivati pola svoje plaće kolegama koji imaju ili žele imati djecu, a nemaju i ne žele imati psa

4. svatko tko ima psa mora plaćati dvostruko veći porez državi, kako bi ljudi koji žele imati ili imaju djecu, a ne žele imati i nemaju psa mogli imati što više djece - za koju ne moraju nikoga ništa pitati jer se zna da koliko god djece da izrode, svi ostali za njih moraju plaćati jer su ta djeca odgovornost sviju,a psi su odgovornost samo onih koji su se usudili donijeti tako neprirodnu odluku da imaju pse, a ne djecu

5. svatko tko ima psa nema pravo glasa na sastancima kućnog savjeta, mjesnog odbora, gradskog poglavarstva, te na referendumima (zato što je neuravnotežen, jer da nije ne bi imao psa)

Eto, to mi za sada pada na pamet, a vi slobodno nadopunite Pravilnik. Ovaj danas donesen mi se čini nekako traljav. Samo susjede treba pitati smijete li imati u SVOM stanu psa. Ili dva. Pih. I to mi je neka kazna.
Spečeš lijepo kolače i zaredaš po susjedskim vratima.
Dobar dan, dobar dan.
Ja bih psa u SVOM stanu ako se vaše visoko-susjedsko-veličanstvo tome ne protivi.
Bit će tih,a ako neće, besplatno ću vam oprati auto.
I kako onda susjed ne bi pristao.
I tako svakom ponudiš nešto i nema frke.

A sada vijesti.
"Ministar Bajs s djevojkom prošetao Zagrebom"
To je važno da znate, bez obzira znate li čega je Bajs ministar. Važno je da znate
da ima djevojku, da je spreman pokazati se s njom u glavnom gradu, i da je spreman
koristiti noge. Jest da ostaje nejasno zbog čega je šetao, da li je to bilo besciljno ili ne, a
ako ne koji je bio cilj. Pa se novinar/ka u članku pita: "Možda su ga zanimali radovi na
Cvjetnom trgu, a možda je izveo djevojku na kobasice i kuhano vino".
E, to ne volim. Mislim, ne volim kada me autor/ica članka ostavi bez konkretne informacije
pa ja sad noću ne spavam razmišljajući koji je od ta dva cilja imao ministar.
Jer ne može biti nevažno što ne znamo kakvi su ciljevi ministara.
Jer ako šeću bez veze, bez cilja, kako im vjerovati.
Stoga molim medije da povedu računa o tome kako pišu. I da nas ne ostave samo
s dvije opcije. Neka nam ponude više razloga.
Ili neka lijepo zaustave ministra - on je dužnosnik i radno vrijeme mu je 24 sata -
pa neka ga pitaju zašto šeće. Kuda ide. Na kobasice i vino. Ili samo na kobasice?
U interesu naroda.

Pa recimo čitam kako u Puli Puljanka na blagajnama skuplja po 1 kunu za kupovinu
ultrazvuka za pregled srca u bolnici.
I pomislim, lijepo. Baš lijepo. I vadim kunu da pošaljem.
A onda redak ispod piše kako ta ista Puljanka sufinancira sa 60.000 EUR-a sat-dva
novogodišnjeg programa za Severinin nastup u Puli. I autor teksta se zbog toga jako
naljutio. Pa bio sarkastičan. Pa ukazivao da bi možda ta Puljanka trebala sufinancirati
ultrazvuk, a pozivati na donaciju od 1 kune građane kako bi Severina mogla nastupiti.
Svašta.
Čovjek očito ne shvaća.
Ultrazvuk za pregled srca ne liječi. On samo kaže što ti ne valja sa srcem. Tko bi to
poželio znati?!
A jedan Severinin nastup će izliječiti na tisuće, desetke tisuća srdaca.
Zato nije dobro kad ljudi počnu vući paralele. Pa onda računati što se sve moglo napraviti,
kupiti, popraviti, izgraditi, poboljšati s novcima koji su ulupani u razne projekte, za razne
nastupe, za razne domjenke, i razne ivente.
Sad su odjednom svi postali super matematičari.
A vlastitoj bankovnoj knjižici se čude. Što je prazna. I pojma nemaju zašto.

I na kraju par kratkih vijesti ako su vam promakle:

"Doris Lambaša ne zna od čega će živjeti".
Žena sada ne zna ono što ne zna ni ostalih 4 i pol milijuna građana/ki ove zemlje.
Uzmi ili ostavi kojih 200 najbogatijih obitelji.
Kojima smo svi mi omogućili da znaju što mi ne znamo.

Za razliku od Doris, naš gradonačelnik zna što će. Kupit će tenk za krizna stanja.
Čovjek zna što ovom gradu treba.
Sve bolnice imaju ultrazvukove.
Sve su ulice asfaltirane.
Sve kuće imaju pitku vodu.
Svi mostovi su izgrađeni.
Sav promet je sređen.
Sva parkirališna mjesta se naplaćuju.
Sad je red na tenk.
Da sve to čuva.

I za kraj da vas umirim. Ivana Banfić opet je trudna.
Nacijo, diši.

Nastavak vašeg obrazovanja

Oprostite što me jučer nije bilo da vas podučim.
Malo sam morala raditi da spriječim da najpametniji u ovoj zemlji ograniče prava drugima i to ona koja ih se uopće ne tiču. To me uvijek razveseli. Volim spriječavati ljude u pokušaju da guraju nos di ne treba. Cvak-cvak. Stoga, prvo isprike, a sada, nastavimo s drugom lekcijom.

Danas je jako važno da od svih vijesti koje su se pojavile zapamtite dvije-tri.
Dakle ne vijest o tome da će plin biti skuplji 20%,
i ne vijest o deficitu.
To uopće nije važno.
To će biti i bez da vi o tome čitate i mislite.
Najbolje je ne misliti i samo čitati.

Recimo ovu izvanredno važnu vijest:
"Glumca Ivicu Pucara kiša nije omela u kupnji".

Mislim zar to nije krasno. Čovjek pošao kupiti tenisice, kamera ga pratila u stopu,
a neko svojim poslom zadovoljno novinarsko pero napisalo o kome se radi, di je išo, zašto i kako mu je bilo.
Recimo, moglo vam se desiti da pojma nemate di je Ivica Pucar jučer bio.
Niti da ga kiša nije omela u naumu.
A padala je. Tamo di je on baš išo.
I kakav bi vam onda to život bio da to niste znali, pitam ja vas.
Bili biste potpuno nesvjesni njegovog kretanja.
Po kiši.
U shoppingu.
Sva sreća da mediji rade za vas.
I misle umjesto vas.

Pa recimo druga važna vijest: "Nikolini Pišek ukrali tange". To je bilo ujutro.
Popodne je već vijest poboljšana: "Šok i nevjerica: Nikolina pišek ostala bez tangica".
Jer ono od ujutro nismo najbolje shvatili jer nismo znali kako se ona osjećala.
Je li ju pogodilo. Možda su joj to bile jedine.
I sad znamo da je.
I možemo suosjećati s njom.
Ili joj kupiti druge.

Pa onda recimo neka Petra Maroje kaže: "Moj dečko je student i suvlasnik kafića".
I to na videu. Uživo.
Recimo ne znate što je njezin dečko dok jedete žgance.
Umjesto da žvačete pitate se što bi mogo bit dečko onoj maloj.
Pa vam žganci zapnu u grlu. Onako suhi.
A ovako, možete ih mirno progutati.
Jer znate tko joj je dečko.
Ako ne znate tko je Petra Maroje to je već žalosno.

I sad bih ja vama dalje mogla nabrajati takve važne vijesti, ali možda iz ovih par primjera
uočite neku zakonitost koja označava VAŽNE VIJESTI. Pa ih ubuduće i sami budete mogli
prepoznati. Ajd recimo da svaki od vas zapiše barem jednu dnevno.
Pa bismo mogli izdati knjigu.
Samo VAŽNE VIJESTI.
Pa dobijemo nagradu Kiklop.
Živa istina.

A sad jedna crtica iz života. Mog.
Doma se vozim tramvajem. Bude sada već mrak, vani kiša i hladno.
Ne kupujem tenisice, nego idem doma.
I nikoga nije briga. Nitko da me uslika.
Nitko da zapiše što radi moj dečko.
Nikoga da mi tange kupi.
I vozim se tako sretna što mogu sjesti.
Pa sjedim jedno dvije stanice.
A onda mi se guza, da izvinete, počne lagano kuhati.
Na trećoj stanici, promijenim pozu.
Na četvrtoj sjednem postrance.
Na petoj podmetnem kaput na duplo.
Na šestoj se konačno dignem i odem stajati.
Ostali i dalje sjede.
Neugodno ljudima.
Prazan tramvaj, a oni da stoje.
Ko ja.
Ma spržit će se rađe nego priznati da ih peče.

Ili crtica druga. Uđem u dućan koji se po naški zove asesorajz.
Volim taj naš hrvatski.
I gledam razne đinđuve da vidim ima li što za kupiti za božić.
neka sitnica, nikad ne kupujem velike stvari.
I nađem. Sretna pogledam cijenu koja piše mravljim rukopisom.
Slijepa ko šišmiš pokušavam razabrati brojke. Učini mi se 39,90.
DObro je mislim. Stavim na pod, udaljim se do vrata i bacim pogled.
Još uvijek vidim nešto kao 39,90.
Naočale su mi u torbi, ali tko će sad to vaditi.
Uzmem dva predmeta, odem na blagajnu. Žena lijepo otkuca
cijenu i kaže 179,80. Ja padnem u šok.
Blizanki prepustim da preuzme kontrolu.
Ona plaća. PLAĆA! Ona uvijek plaća, kad god sam ja u šoku.
I to potpuno mirnog lica, kao da joj je žao što je stvar tako jeftina.
Drži se onako s visoka.
A ja se jedva držim na nogama.
I ne prolazi me šok još godinama.
A nju baš briga.
Ne bi pokazala da je nešto skupo, makar joj to bio zadnji dinar.
Pa sad ti razumi blizanke.
Jedna se šokira, dok druga troši.
Jel znate da je RH u horoskopu Blizanac.
Sad vam sve jasno, zar ne?

Za kraj vas ostavljam s prvim Band Aidom za životinje. Pogledajte ga na Indexu.

Kako čitati važne vijesti !

Ovako, moram vam objasniti nekoliko stvari jer se bojim, budete li čitali novine i gledali vijesti da ćete nešto krivo shvatiti i onda ćete pozvati druge na neki prosvjed ili otvoriti novi blog ili se prebaciti na Facebook i unijeti nemir u ovoj predivnoj, mirnoj i potpuno organiziranoj zemlji. Stoga dobro pazite jer kad čitate novine ne ignorirajte izuzetno važne vijesti poput ovih:

"Glumica Leona Paraminski, otkrila je kako obožava divlji seks uz alkohol kad gubi kontrolu."
"Brad Pitt: Angelina ne zna kuhati"
"Ukida se Zakon ljubavi"
"Hrvati se više kurvaju od Britanaca, Amerikanaca, Nijemaca, ali i Talijana".

To su informacije bez kojih se nećete moći prijaviti niti na jedan kviz znanja u ovoj zemlji i zato ih dobro zapamtite.
Zapišite ako treba.
Sejvajte na svoje hardove.
Ponavljajte u sebi i na glas.
Ovo je srž naših medija.
Ovo su vijesti koje prodaju novine.
Zamislite strahotu da ne znate kakav seks voli Leona (ma tko ona bila)
ili ste u zabludi da Angelina (ili bilo koja druga) zna kuhati
ili ste pripremili kazete za godinu unaprijed snimanja Zakona ljubavi, a kad ono, nema više
ili vas netko pita tko se u svijetu najviše kurva, a vi pojma nemate.
Pa kažete, mozambikijanci ili obalaslonovekost-ijanci.

Bez ovakvih znanja, kako ćete se inače uključiti u razgovor bilo kada i bilo gdje.
Šutjet ćete i svi će znati da niste u toku.
Ne biti u toku s kulinarskim umijećima, seksualnim navikama, najnovijim vijestima s pista i špica, tv studija, crvenih tepiha, otvaranja svega i svačega, je NEOPROSTIVO.
Tu vam je Internet, tu vam je televizija, tu su vam novine - stoga isprike nema.
Obrazujte se!

I pazite na koji način čitate vijesti.
Recimo naša djeca su pronašla novu zabavu.
Tučnjave i seks u zahodima koji se snimaju mobitelima pa dižu na Youtube više nisu zanimljivi.
Zasitila se djeca. Razumljivo.
Sada je naše cvijeće došlo na bolju ideju:
izrađuju bombe od solne kiseline. Odu u prvi dućan, kupe što im treba, naprave bombu i onda je bacaju oko škole. Da sve ostane u krugu.
Zašto? „Zvuči da je opalio magnum. Uzbudljivo je.“ - kažu.
I onda se nađe neki stručnjak, moš mislit, i počne pričati da je solna kiselina vrlo opasna jer na koži izaziva opekline, a ako dođe do očiju, može uzrokovati sljepoću.
Mislim, to samo mogu spominjati totalni luzeri.
Oni koji djeci žele priječiti svaku kreativnost u izražavanju.
Oni koji misle da djeca moraju samo učiti. Bez razonode. Ikakve.
Nemojte biti jedni od takvih. Nađite dijete u sebi. Polupajte par svjetiljki u parku, popišajte se na
zid, iskopajte cvjetne gredice, našarajte neku psovku na svježe obojenu fasadu i nacrtajte
pimpača, razbijte nekome nos, rebra, zube, nafrljite zvučnike na milijun decibela,
sjednite u tramvaju u krilo nekome tko već sjedi u krilo nekome i hihoćite se što glasnije,
pokažite prst svima koji vam spomenu odgoj i obrazovanje.
Nemojte da vas se djeca srame.
Da vas preziru.
Podržite ih u svemu što smisle.
Hvala bogu, imamo zakone koji brane i da ih pogledate krivo, a kamo li da im kažete da ne bacaju solno-kiselinske bombe u školsko dvorište.
Ili objese psa.
Ili sprže mačića.
Ili profesorici prislone pištolj u glavu.
Budite ponosni što na njima svijet ostaje.
I što ste im vi to omogućili.

A i žene su na najboljem putu da postignu punu emancipaciju. Recimo jest da ih otpuštaju na sve
strane, da su većina u nezaposlenima, nepismenima i siromašnima. Ali to je zato što su lijene, što
neće u školu i što su rastrošne.
Neke druge, pametne žene lijepo su postale lovkinje.
Dosta im je da ih love.
Žene uzele puške pa pucaju. U sve živo. Na četiri noge.
Jer, kako kaže jedna od ovih hrabrih žena,
voli lov zato što joj on omogućuje da boravi u prirodi.
Mislim, svatko pametan zna da se u prirodi ne može boraviti bez da se lovi.
Luzeri planinari, recimo, samo bauljaju okolo, penju se, hodaju sa štapovima i
ruksacima do planinarskih domova na grah i propuštaju da uz put ubiju kakvo četveronožno
stvorenje koje je imalo tu sreću da mu je tog dana začepljen nos pa nije osjetilo
odvratan smrad u svojoj blizini.
Kako ga gleda preko nišana.
Do trenutka kada je svejedno što je bilo prehlađeno.
A onda ta pametna žena koja je odbacila stereotipnu sadnju cvijeća na balkonu, jer se osjećala
duboko ponižena takvim banalnim zadatkom u kojem nikoga ne treba ubiti i oderati, latila se
snajpera i upucala nekoga koga je nazvala krivim imenom, vepar umijesto divlja svinja,
i dobrovoljno pristala da ju drugi lovci, muški, napucaju šibom po riti.
Lovsku tradiciju treba poštivati.
Ako mogu muški što ne bi i žene.
Doma ih ionako mlate muževi bezveze.
A ovdje same kleknu i naprće se.
Sa smješkom.
Jer su ravnopravne.
Ponosne.
Treba nam više takvih žena.
Evo jednu od njih je i kandidat za američkog predsjednika pokušao promovirati kao
potpredsjednicu. Žena lovi losove i to ju sigurno kvalificira da će dobro voditi i narod.
Američki.
Zato nama tako i ide, kad naše političarke ni ribu same ne čiste.
Kao da su Angeline.

Zato sam odlučila da kad pročitam nešto vrijedno, nešto što morate znati i zapamtiti, podijelim
to s vama, ali uz upute kako nešto shvatiti. Jer vi to nećete moći sami.
Pa ćete se uzrujavati i pisati komentare recimo kako su bombe od solne kiseline opasne
ili da treba zabraniti lov. Recimo.
Što je sve potpuno pogrešno gledanje.
Zato ću vam unaprijed reći što trebate misliti.
Naučio me premijer.
Pa kad pali kod njega....

Prvi pokušaj druženja s Gepek udrugom

Ovo stvarno nema smisla pa ću sama morati cijelom slučaju dati smisao, jer besmisleno je ovako, kupu amaterki dati da izvješćuju o tako ozbiljnim događajima

Levantica samu sebe smatra istinoljupkinjom pa napiše takav kup izmišljotina i iskrivljenih informacija, da bi to jedino pas s maslom pojeo. Ako ga se lijepo zamoli.

Povuci potegni je samo djelomično opisala istinu i to samo u onom dijelu gdje je opisivala prelazak preko ceste do restorana. Svaka čast.
Iako ja nikako da se naviknem na sveopću pažnju koja mi se poklanja. Uglavnom pri prijelazu cesta.
Stoga trpim opće oduševljenje.

Skaska se izvukla skrećući s teme.
Jedina priznala da se ničega ne sjeća pa predlaže preimenovanje udruge koja bi se, valjda, trebala zvati prema njoj najdražim predmetima - beštek, zubotrebec i salveta, i to zgužvana.
Iako nije glupo jer bi se sve to dalo naći i u mojem gepeku.
A onda ćemu uopće mijenjati ime?!

No, istini za volju, evo jedinog smislenog izvješća.
Bilo je ovako.

Prvo, morala sam izboriti ulazak u društvo pljoskica na način da sam se samo pojavila na mjestu sastanka.
Bez pitanja, bez molbe, bez čekanja da me pozovu.
Znala sam da to nikada ne bi učinile pa sam se dovezla na to slavno parkiralište,
zalupila vratima i rekla: Evo, stigla i ja.
Ostale su otvorenih usta, bez riječi, ali što su mogle?
Morale su me primiti, iako sam vidjela da im nije bilo drago.
Malo sam ih smekšala kada sam izvadila demižon chiantia,
no samo na nekih 10-ak minuta koliko im je trebalo da ga sliste.
Još na parkiralištu.
Ni demižon mi nisu vratile.
A treba mi.

Onda, nakon onog slavnog prijelaza preko ceste uslijedilo je sjedanje za stol u restoranu prepunom slavljenika koji su obilježavali Dan izjelica i ispičutura lokalnih naselja i okolice.
Tradicija je ipak tradicija i treba je poštivati.
Zato pljoskice i biraju taj ugostiteljski objekt.

Uglavnom nastala je cijela prepirka oko toga za koji stol ćemo sjesti.
Skaska je jednostavno sjela za stol do društva od 10-ak muškića od kojih 20-ak godinica.
Svaki.
Lijepo uređeni s maramama oko vrata. Svilenim.

Upozorile smo ju na marame, na nivea-glatka lica, na prekrasne mirise parfema koji su ih obavijali, ali nije se dala odvući. Rekla je da je to samo njihov dress-code za zbunjivanje protivnika.
Nešto kao naš.
Mislim, stvarno.

Za to vrijeme Fulvus je rukom pokazivala na stol pored radijatora jer joj se tamo najviše sviđao stolnjak,
a Povuci Potegni je nagovarala konobaricu da nam postavi novi stol u zimskom vrtu jer se njoj gledalo zvjezdano nebo.
Levantica je jednostavno otišla u drugi dio restorana i onda se dobrih pola sata pozdravljala sad s ovim, sad s onim. Valjda cijelo njezino naselje dolazi u taj restoran.
I svi su njezini susjedi.
Dobri.

Konačno je Skaska pristala da ju odvučemo do stola pored šanka.
Tijekom večeri (kad sam bila prisutna) nalukavala se iza stupa,
namještala crvenu maramu oko vrata,
vadila maskaru,
mijenjala naušnice,
oblačila i svlačila rukavice,
glasno uzdisala.
I konobarica je nekoliko puta dovela lokalnog liječnika (slučajno je slavio diplomu u istom restoranu) da joj izmjeri puls.
Nakon desetog puta mislila sam da će početi reagirati, ali nije.
Bilo mu drago.
Valjda zato što je veterinar.

Što je bilo dalje, ne znam, nijedna o tome nije htjela izvijestiti, no nije čudo da se sama Skaska ničega ne sjeća.
Tko bi se htio sjećati tako nečeg.
Mislim, mogla je uzeti naočale.
Oba para.
I leće za rezervu.
Sve bi bilo lakše.

Kako su mi popile cijeli chianti morala sam naručiti kuhano vino da dođem k sebi.
Previše je to za jednu mene.
Ostale nisu morale naručiti ništa jer konobarica već sve zna.
Tek kad sam pogledala sliku stola na kraju večeri kod Lorne, bilo mi je jasno da sam se spasila na vrijeme.
Lornu nisam upoznala, a baš bih ju voljela vidjeti u nošnji.
Možda i meni nabavi jednu.
Onako za po doma.

A onda je počeo rusvaj.
Velike Pljoskice su sa sobom donijele male pljoskice iz kojih su još
nadotakale,
pojačavale,
osnaživale naručeno piće.
I to nije moglo proći nezapaženo.
Kad su se uhvatile u kolo,
kad je počelo jujuškanje,
vriska,
skidanje cipela,
i na kraju -
grljenje
- rekla sam sebi sad je dosta.
Mislim kod grljenja vučem granicu.
Bez milosti.
Nemilosrdno.
I to sam im rekla.

Rekla sam: Pljoskice, može sve, možete mi i vino popiti, možete mi i demižon ukrasti, možete i ipode slušati dok sa mnom razgovarate, ali grliti me ne možete.
Gledale su me zabezeknuto.
Sve osim Levantice, koja taj dio nije čula jer se otišla pozdraviti s načelnikom mjesnog odbora.
Ostale su se pitale o čemu ja to pričam, ali ne zadugo.
Nastavile su ljuljati kukovima, mahati rukama iznad glave, pljeskati totalno izvan ritma i grliti sve i svakoga, pa sam obukla svoj kaputić i otišla.
Kad se nauče negrljenju, vratit ću im se.

Jest da sam očekivala da će bar jedna potrčati za mnom i reći: Oprosti, nećemo te više grliti, nećemo te ni za ruku držati.
Ali ništa od toga.
Otišla sam sama ko tuga.
Malo mi se smiješak na lice vratio pri ponovnom prelaženju ceste.
Sumnjam da su bez mene one doživjele isto.

Odmah i da reagiram na razlog zbog kojeg sam otišla ranije. Puno ranije.
Nije bila pegla u pitanju. Skaska znala bi da si me slušala kad sam razlagala svoje razloge, umjesto da si se pogledavala s tipovima u maramama pa poslije dva sata druge pitala di sam. A one nisu znale reći jer ionako niti jedna nije primijetila da sam otišla pa su, nakon što su se pokušale prisjetiti o kome ih zapravo pitaš, izmišljale, svaka svoj razlog.
BTW neki od njih nisu loši pa ću ih zapamtiti za ubuduće.
Peglu naravno neću koristiti. Niti kao razlog.


Eto, tako je bilo.