Polaznici/e zornica

E, da. Šećem ja jutros Belu. Po parku. Po mraku. I lijepo nam.
A onda, sad s ove, sad s one staze počnu migoljiti spodobe u crnom
i prečicom se kretati prema crkvi u našem naselju. Već nekoliko dana tako.
U inače praznom parku u te sitne jutarnje sate.
Jest da crkva izgleda kao silos, no to je zato što u njoj ljudi dobivaju hranu.
Duhovnu. Navodno.
Zato i idu tako rano.

Bela je jedno dobrodušno, veselo stvorenjce koje se obožava pozdraviti sa svakim.
Nježno. Tek tako da priđe i mašući repom kaže: tu sam, i ti si tu. I život je lijep.
E, ali ljudi, koji su ustali u 6 ujutro gladni duhovne hrane to ne razumiju.
I nije im život lijep.
Pak ju bijesno tjeraju od sebe. Ljuti su. Povrijeđeni što im je prišla.
Pak se deru na nju. Pak se deru na mene.
A Bela ne shvaća da ju tjeraju zato što se još nisu napunili dobrotom.
Što su zloćesti ustali iz kreveta. Što su bijesni što moraju na zornicu.
Jer bez zornice im nema puta u raj. Onakav kakvim ga oni zamišljaju.
Koji, hvala bogu, mene i Belu nikada neće primiti
Jer mi vidimo zvijezdano nebo nad nama. I ono nam djeluje božanski.
A nitko ga ne primjećuje osim nas dvije.
Jer nama se ne žuri u crkve. Mi nismo gladne.
Naš duh je pun pod čistim, zvijezdanim nebom i na livadi posutoj injem.
Al, daj ti to objasni gladnim spodobama u crnom.

UPDATE: Konačno je naš voljeni grad donio pravilnik o uvjetima držanja životinja.
Nema više slobodnog trčanja, slobodnog hodanja, slobodnog lajanja. Sve na uzice, svima brnjice.
Psima.
Njihovim ljudima vrećice.
Za sada Pravilnik ne traži da ih stavljaju na glavu. Zbog srama što imaju pse.
A trebao bi.

Trebalo bi svakako tražiti da se u Pravilnik unesu nove odredbe:

1. svatko tko ima psa mora se duboko pokloniti pred svakim tko nema psa i ispričati mu se što mu je priuštio prizor sebe sa psom

2. svatko tko ima psa mora se odmah prijaviti za stanovanje u getu koje mora biti najmanje 30 kilometara udaljeno od svakog grada ili naselja u kojem žive normalni ljudi (oni koji imaju djecu ili je žele imati, a nikako nemaju i ne žele imati pse!)

3. svatko tko ima psa mora uplaćivati pola svoje plaće kolegama koji imaju ili žele imati djecu, a nemaju i ne žele imati psa

4. svatko tko ima psa mora plaćati dvostruko veći porez državi, kako bi ljudi koji žele imati ili imaju djecu, a ne žele imati i nemaju psa mogli imati što više djece - za koju ne moraju nikoga ništa pitati jer se zna da koliko god djece da izrode, svi ostali za njih moraju plaćati jer su ta djeca odgovornost sviju,a psi su odgovornost samo onih koji su se usudili donijeti tako neprirodnu odluku da imaju pse, a ne djecu

5. svatko tko ima psa nema pravo glasa na sastancima kućnog savjeta, mjesnog odbora, gradskog poglavarstva, te na referendumima (zato što je neuravnotežen, jer da nije ne bi imao psa)

Eto, to mi za sada pada na pamet, a vi slobodno nadopunite Pravilnik. Ovaj danas donesen mi se čini nekako traljav. Samo susjede treba pitati smijete li imati u SVOM stanu psa. Ili dva. Pih. I to mi je neka kazna.
Spečeš lijepo kolače i zaredaš po susjedskim vratima.
Dobar dan, dobar dan.
Ja bih psa u SVOM stanu ako se vaše visoko-susjedsko-veličanstvo tome ne protivi.
Bit će tih,a ako neće, besplatno ću vam oprati auto.
I kako onda susjed ne bi pristao.
I tako svakom ponudiš nešto i nema frke.

A sada vijesti.
"Ministar Bajs s djevojkom prošetao Zagrebom"
To je važno da znate, bez obzira znate li čega je Bajs ministar. Važno je da znate
da ima djevojku, da je spreman pokazati se s njom u glavnom gradu, i da je spreman
koristiti noge. Jest da ostaje nejasno zbog čega je šetao, da li je to bilo besciljno ili ne, a
ako ne koji je bio cilj. Pa se novinar/ka u članku pita: "Možda su ga zanimali radovi na
Cvjetnom trgu, a možda je izveo djevojku na kobasice i kuhano vino".
E, to ne volim. Mislim, ne volim kada me autor/ica članka ostavi bez konkretne informacije
pa ja sad noću ne spavam razmišljajući koji je od ta dva cilja imao ministar.
Jer ne može biti nevažno što ne znamo kakvi su ciljevi ministara.
Jer ako šeću bez veze, bez cilja, kako im vjerovati.
Stoga molim medije da povedu računa o tome kako pišu. I da nas ne ostave samo
s dvije opcije. Neka nam ponude više razloga.
Ili neka lijepo zaustave ministra - on je dužnosnik i radno vrijeme mu je 24 sata -
pa neka ga pitaju zašto šeće. Kuda ide. Na kobasice i vino. Ili samo na kobasice?
U interesu naroda.

Pa recimo čitam kako u Puli Puljanka na blagajnama skuplja po 1 kunu za kupovinu
ultrazvuka za pregled srca u bolnici.
I pomislim, lijepo. Baš lijepo. I vadim kunu da pošaljem.
A onda redak ispod piše kako ta ista Puljanka sufinancira sa 60.000 EUR-a sat-dva
novogodišnjeg programa za Severinin nastup u Puli. I autor teksta se zbog toga jako
naljutio. Pa bio sarkastičan. Pa ukazivao da bi možda ta Puljanka trebala sufinancirati
ultrazvuk, a pozivati na donaciju od 1 kune građane kako bi Severina mogla nastupiti.
Svašta.
Čovjek očito ne shvaća.
Ultrazvuk za pregled srca ne liječi. On samo kaže što ti ne valja sa srcem. Tko bi to
poželio znati?!
A jedan Severinin nastup će izliječiti na tisuće, desetke tisuća srdaca.
Zato nije dobro kad ljudi počnu vući paralele. Pa onda računati što se sve moglo napraviti,
kupiti, popraviti, izgraditi, poboljšati s novcima koji su ulupani u razne projekte, za razne
nastupe, za razne domjenke, i razne ivente.
Sad su odjednom svi postali super matematičari.
A vlastitoj bankovnoj knjižici se čude. Što je prazna. I pojma nemaju zašto.

I na kraju par kratkih vijesti ako su vam promakle:

"Doris Lambaša ne zna od čega će živjeti".
Žena sada ne zna ono što ne zna ni ostalih 4 i pol milijuna građana/ki ove zemlje.
Uzmi ili ostavi kojih 200 najbogatijih obitelji.
Kojima smo svi mi omogućili da znaju što mi ne znamo.

Za razliku od Doris, naš gradonačelnik zna što će. Kupit će tenk za krizna stanja.
Čovjek zna što ovom gradu treba.
Sve bolnice imaju ultrazvukove.
Sve su ulice asfaltirane.
Sve kuće imaju pitku vodu.
Svi mostovi su izgrađeni.
Sav promet je sređen.
Sva parkirališna mjesta se naplaćuju.
Sad je red na tenk.
Da sve to čuva.

I za kraj da vas umirim. Ivana Banfić opet je trudna.
Nacijo, diši.