Jako dugačak post jer mnogo toga ne razumijem

Kao što znate, ja nisam odavde. Neki misle da to znači da nisam iz Zagreba, Splita ili Ivanca.
Neki misle da to znači da mi nisu sve daske na broju.
One u glavi.
Možda i nisu. Zapravo, vrlo vjerojatno.
Bile su nekoć, ali onda došao potres. Pa ih presložio.
I tako su se neke zagubile.
Znam samo da sam s neke druge planete.
Iz neke druge Galaksije.
Mliječno-čokoladne staze.
S lješnjacima.

I psima. Definitivno sa psima.
Stručnjakinja za zoopsihologiju sa sveučilišta u Beču kaže da
psi mogu nanjušiti nepravdu. „Pas se može duriti i odbiti pružiti šapu,
ili to učiniti nevoljko, ako drugi pas dobije nagradu za istu zadaću, a on ne.“
Eto, ja sam ko i psi.
Jer stalno drugi dobivaju nagradu za zadaće koje zapravo nisu ni odradili.
Pa ja tu njušim nepravdu.
I zato: „I wanna go home“
Jer, ovdje se ne snalazim.
Možda će vam sljedeće stvari biti jasnije.

Recimo, dodjela neke nagrade Kiklop za najprodavaniju knjigu tijekom godine.
Gospođa koja u prvom planu uvijek ima razdrljene grudi, navodno je autorica knjige koju su Hrvati najviše kupovali i čitali tijekom godine.
Po dosadašnjim kriterijima za nagradu Kiklop, ona je trebala dobiti tu nagradu.
A nije.
Objašnjenja onih koji su nagradu trebali dodijeliti su razna. No, ma što rekli, ostaje da
dotična nagradu nije dobila jer je ovima bilo nezamislivo da ista ode vlasnici grudi koje su stalno u prvom planu. Pa se onda svi pitaju, a di su ruke.
Koje obično pišu roman.
E, sad. Meni se čini da je potpisnica sporne knjige trebala dobiti nagradu.
Mislim, nije ona kriva što ljudi vole čitati njezinu knjigu.
Jer su znatiželjni voajeri kojima je najdraže ulaziti u tuđe spavaonice, prekapati po tuđem vešu, uvlačiti se u njihove albume, ormare, zdjele, zahode, prezervative, noćne kasliće, poštu i onda o tome razglabati sa susjedima, osjećajući se nadmoćno.
Jer su njihove spavaonice, veš, albumi, ormari, zdjele, zahodi, prezervativi, pošta i noćni kaslići drugačiji.
Ili ih uopće nemaju.
Ili bi voljeli da ih nemaju.
I zato je treba nagraditi.
Jer je ogledalo pismenosti i kulturne razine naroda koji ju čita. Knjigu.
I zato gospodu i gospođe, utemeljitelje nagrade, ne treba biti sram pred narodom dodijeliti dotičnoj gospođi njezinu nagradu.
Jer taj narod joj je tu nagradu zapravo i omogućio.
Eto, recimo to me zbunjuje.

Pa me isto tako zbunilo kad sam vidjela kako su se uz dotičnu gospođu smjestila dva lika iz dvije udruge za obranu ljudskih prava.
I snimilo ih. Nekoliko televizija. S puno kamera.
Kako se smiješe. Jer u troje su jači. Pred kamerama.
Pa reko jedan lik, mislim da je bila gospođa koja brani ženska prava,
da bi ona uvijek radije sjela s gđom Drpić, nego s onim likovima koji joj nisu dali nagradu, a sebe smatraju moralnima.
Trudila sam se, ali nisam uspjela odgonetnuti, zašto bi ikome trebalo biti važno gdje ova gospođa sjedi.
Kraj koga ?
I zašto nam je to došla javno reći?
Pa me onda isto zbunilo kako to da ni ta gospođa niti član HHO-a nisu stali u obranu ljudskih prava mame petero djece koja u Hrvatskoj živi 23 godine, ovdje išla i završila školu, rodila tu djecu, muž umro, a Hrvatska joj ne da državljanstvo?
Pa sam se prevrtala noću nastojeći shvatiti principe zaštite ljudskih prava udruga za zaštitu ljudskih prava u ovoj zemlji, i na kraju mi sinulo.
Ova mama kojoj ne daju državljanstvo, kako bi se mogla zaposliti i prehraniti djecu, nema svog odvjetnika, nema novaca i ne prate ju kamere da zabilježe svaki put kada joj ispadne sisa.
Jer joj ne ispada.
Pa kamere nemaju što snimiti.
Samo petero gladne djece i mamu kojoj država ne da državljanstvo nakon 23 godine.
No di će se borci i borkinje za ljudska prava još gombati s takvim problemima.
I to bez kamera da ih snime.

Ili recimo Let3. Grupa koju svi nazivaju umjetnicima.
Zbog kojih je Stanković morao prekinuti emisiju.
Jer se nisu držali dogovora da neće prostačiti i biti ono što jesu.
Ono ZBOG ČEGA ih je Stanković zapravo zvao.
I htio pokazati da će ih pripitomiti.
Jer je tako pametan.
Jer će oni s njim dijeliti divljenje i poštovanje prema Aci Velikome.
A oni to nisu.
Jer im Stanković ništa u životu ne znači.
Jer su se Mrle i Prle osvjedočili da ovaj narod voli kad im prde u lice.
I pokazuju spolovila.
I sprdaju se sa svim i svačim.
I nemaju osnovne kulture ponašanja djeteta od godine dana.
Pa su Acu doveli do živčanog sloma sa smiješkom na licu.
I zašto ne bi kad nisam nigdje pročitala ništa drugo do li hvale za ovu grupu.
I sam Aco izjavio da su oni zapravo umjetnici.
I gradonačelnik njihovog grada je gledateljima/icama održao bukvicu o umjetnosti vulgarne provokacije ove grupe i objasnio nam da oni zapravo provociraju nas malograđane, provincijalce.
I tako sam saznala da sam provincijalka. Jer ne volim gledati gole, nepoznate, dlakave muškarce kako mi svoje stražnjice unose u lice.
I psuju. I izgovaraju najodvratnije stvari kojih se dosjete.
Bez predaha.
Mene osobno ne provociraju više od smeća na cesti ili u parku.
Samo smatram da bi ih netko ipak trebao pomesti jer da smeću nije tamo mjesto.
Na cesti. I u parku.
Opće na javnom prostoru.


Pa onda recimo čitam: „Laka ne želi dijeliti binu sa Simonom Gotovac!“
Za neobaviještene, Laka pjeva lijepe pjesme o
kravama koje nose med, i pčelama koje nose mlijeko.
I zato ga narod voli.
To je nešto kao kad čujete pjesmu Zeko i potočić.
Odmah zavolite onog tko pjeva tu pjesmu.
Tako i Laku svi vole.
Jer zna se da je najljepše u vrtiću.
Gdje se svi blesavimo i igramo i ni za što nas drugo nije briga.
Laka to zna i zato izmišlja pjesmice koje svi možemo pjevati.
I lupati ručicama.
I osjećati se jako nadmoćno kad nam kažu da smo već trebali prerasti i pčelice i kravice.
Ili nas ispravljaju da pčele nose med, a krave mlijeko.
Svašta. Koji su to luzeri. Ništa ne razumiju.
Kako ne razumiju nas buntovnike koji im u lice bacamo njihove stereotipe o pčelama i kravama.
Pjevaj ti nama Laka.
I nemoj dijeliti binu sa Simonom.
Jer ona ne zna takve pjesmice.
A i ne da da joj grudi gađaju iglama.
Ko, još jedan UMJETNIK, neki Marković koji si je na tijelu
nacrtao metu, pa ga publika onda gađa iglama koje mu se zabadaju u tijelo.
A on pati.
Da pokaže kako mi patimo.
Jer bez zabadanja u njegovo tijelo mi to ne bismo znali.
Sada znamo.
Jer nam je umjetnik to vizualizirao.

I dok se mi zabavljamo ovim vijestima,
Katolička crkva će 2009. iz proračuna dobiti 291 milijun kuna,
a 2010. čak 357 milijuna.
Da objasnim.
Proračun je ono u što ide moj i vaš novac kad nam uzmu porez od onoga što zaradimo.
Jer radimo.
Pa onda Vlada to raspoređuje.
I odluči da Crkvi katolika da puno stotina milijuna.
Jer zaključi da su oni recimo važni za cijeli narod.
Bez njih se ne može.
Kao ni bez cesta, mostova, vrtića, škola i bolnica.
I zato im se daje. Šakom i kapom.
Ne skuplja se recimo za njih po dobrotvornim koncertima,
niti dobrotvornim telefonima ko za bolničke aparate, koštane srži, pužnice, osobe s invaliditetom, siromašne studente, usamljene starce…
Jednostavno im se da.
Bez pitanja.
Jer narod je zauzet.
Pjeva s Lakom, ide na koncerte Leta3, nabacuje iglama u Markovića i čita Golu istinu.
Amen.