12

petak

veljača

2010

Trkeljam dok pišem nešto pametno

Naslov: „Cmrk prodaje posuđe.“
Nadnaslov: „Kad karijera dotakne dno.“


Junaci našeg istraživačkog novinarstva u potrazi za suštinskim stvarima i ljudima,
„otkrili“ su da Siniša Cmrk prodaje posuđe.
Pa urednik stavio naslov nad sliku i članak: „Kad karijera dotakne dno.“
Jer biti voditelj Turbo Limach Show-a je karijera.
Poželjna. Vrhunska.
Uspjeh je blesaviti se na TV-u.
A sramota je RADITI za plaću.
Tek toliko da znate kako stvari stoje.
I tko je na vrhu, a tko na dnu.

Belma Hodžić tajno se zaručila za Mirzu Džombu.

Naglasak je na tajno.
Nije važno znate li tko je Belma. Il ko je Mirza.
Važno je da znate njihovu tajnu.
Uvijek je korisno znati tajne nama nepoznatih ljudi.
Koji tu tajnu skrivaju tako da je obznane stotinama tisuća čitatelja i gledatelja.

Brooke Muller oprostila Charlieu Sheenu nož pod vratom.

Viš kak pravoj ljubavi ni nož pod grlom ne može nauditi.
Što ja znam o takvoj ljubavi. Ništa.
Ja se porežem i na papir.
Osim toga možda je nož bio tup. I beskoristan. Za klanje.
Nju bilo sram priznati da doma imaju tupe noževe.
Zato mu brzo oprostila da se ne sazna.
Da ostane tajnom.
Dok ne naoštre noževe.

„Ivan Herceg: Spreman sam za seks na plaži
Mladi glumac status samca promijenit će ovih dana ako upozna ženu koja bi ga privukla intelektom, smislom za humor, spojenim obrvama i vedrinom.“


Imam sve čime želi da ga privučem.
Al ništa od kombinacije sa mnom.
Jer nisam još spremna na seks na plaži.
I ne znam tko je Ivan Herceg.

Nives Celzijus: I ja sam bila ljubavnica varalice Terryja.

U čemu je tu vijest?
Kada pada kiša kažemo da kiša pada, a ne brojimo kap po kap.

„Nakon auta i stana, Ante Gotovac zaručnici Lani poklonio i novi nos.“

Muči me samo jedno:
Di joj je stari završio?

Barbaru Nola užasava što su se generacije izgubile u novim medijima
pa ne shvaćaju gdje je granica privatnosti.


Sad, teško je reći što Barbi misli pod pojmom privatnosti.
Intimne dijelove svog tijela sigurno ne. Jer ih poznaju svi koji gledaju domaće filmove.
I smatraju ih javnim dobrom.
Istina je da recimo nemamo pojma zna li Barbi pisati i čitati.
Jer to je privatna stvar. Pa o tome ne govori u javnosti.
Samo se pokazuje.
Tako da znamo gdje su granice privatnosti.
Da ih ne prijeđemo kad su Nole u pitanju.

05

petak

veljača

2010

Sloboda anonimnosti

djevojcicanaprozoru Budući da sam na Internetu prisutna od samih njegovih početaka
prošla sam sve faze druženja, dopisivanja, icq-anja, četanja,
forumarenja, web dizajniranja, imajliranja, gmejliranja,
fejsbukoviranja, komentiranja, blogiranja, postiranja….
I u svim tim opcijama izmišljenim radi KOMUNICIRANJA,
ljudi ne daju svoje pravo ime i prezime.
Biraju nadimke, zamjenska imena, avatare, supstitute.
Nešto što ih definira u prenesenom značenju
ili nešto što nema nikakve veze s njima.
Zašto nam je lakše govoriti, pisati, komentirati iz anonimnosti.
U mnogo slučajeva očito je koliko pojedina razmišljanja,
osjećaji i iskustva žele izbiti van.
Biti odkomunicirana.
Biti objelodanjena.
Od najpovršnijih i usputnih,
do najintimnijih, najskrivenijih,
onih koje nikada nikome nismo rekli u svijetu
izvan Interneta. I ne bismo.
Na Internetu, međutim, izričemo svoje strahove,
svoja nadanja,
svoje planove,
svoja iskustva,
svoje boli ili zadovoljstva,
i pišemo slobodno samo ako nas nitko ne može prepoznati.
Razmišljam o svoj toj količini emocija koje žive u nama
i koje držimo izoliranima od vanjskog svijeta.
Koje ne pokazujemo.
Koje skrivamo.
Sve dok ne dođemo na Internet.
Tu prepoznajemo one koji su nam bliski po senzibilitetu,
po razmišljanjima, po interesima, po stavovima,
po vrijednostima, po moralu, po uzorima, po nadanjima,
i dijelimo s njima sve ono što ne dijelimo s osobama
izvan Interneta.
Dobivamo nove identitete svojih nadimaka kojim se predstavljamo
i po kojima nas ljudi iza drugih nadimaka prepoznaju.
Ali koga prepoznaju?
Koju mene?
Onu koja ima ime i prezime po kojem me znaju osobe izvan Interneta.
Ili onu koja kaže: Nisam ja odavde.
Ili je to jedno te isto? Nisu li i ona ja i ova ja jedna te ista ja.
Sve što sam ovdje do sada pisala pisala sam ja.
Ista ona koja to isto misli i osjeća i izvan Interneta.
Ali zašto to onda ovdje govorim iza nadimka?
Zašto to činite vi?

I za kraj da ostanem dosljedna svome ja.
Vijesti iz svijeta i zemlje. Ukratko:

„Janica dovela u ZG misterioznog Švicarca!“
Kome je on misteriozan? Janici? Nama? Samome sebi?

„Milinovićevu nećaku otkaz ako ponovo divlja u bolnici“
Pa nemojte tako. Čovjek je inženjer radiologije u toj bolnici.
Pa se opustio malo. Ko da je doma. Ne moš čovjeku dati
otkaz ako se doma opusti. Ako 20 puta netko može vozit pijan
i gazit ljude po ulici, valjda može barem toliko puta trgati radijatore po bolnici.

„Dopustite mi da vam besplatno ostvarim najskrivenije snove“,
kaže vidovnjakinja od rođenja.

Al traži da u obrazac napišete koji su to snovi.
Bez birokracije se ni snovi ne mogu ostvariti.
Pa ni oni koji sanjaju da birokracije nema :)

„Rasplamsajte svoju vezu vodeći ljubav u restoranskom zahodu!“
Ovo je za one koji traže originalne ideje za Valentinovo.
Jer su im bombonjere u obliku srca dosadile.
Dobili napad panike od crvene ambalaže.
Dok ne prođe Valentinovo ostat ću kod kuće.
Za slučaj da me stisne.

„Zbog tradicije neće voditi ljubav 40 dana“.
Nije definirano gdje. Samo u restoranima ili i inače.
Pomalo kao kad ja idem na dijetu pa kažem: neću jesti kolače.
Pa svi misle koji sam ja karakter.
Pa se čude kad me vide da jedem sacher tortu.
Pa me podsjete što sam rekla.
A ja kažem: rekla sam kolače, ali ne i koje kolače.
I onda mi ništa ne mogu.
Osim, složiti se.
Da nisam bila precizna.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.