20
ponedjeljak
listopad
2008
Pseći gastritis, kad bi mi imali takve doktore, strip za kraj
Dakle, bila sam bolesna. 
Zapravo još sam uvijek malo, jer ako sam na antibioticima onda valjda još nisam zdrava.
Vjerovali ili ne, dijagnoza je - gastritis. Od stresa. Pijem antibiotike. A dobila sam i injekciju za smanjenje kiseline. I posebne konzerve. 
Prije neki dan imala sam i temperaturu pa me Nisam ja odavde mislila voditi na hitnu. Pa se predomislila sjetivši se koliko će presretni i stručni biti veterinari na Veterinarskoj stanici u 3 u noći. Ili ujutro. 
Pa je umjesto da me vodi, bila budna cijele noći i slušala me kako dišem.
A ja sam disala glasno.
Dahtala.
Kao da sam trčala.
A nisam.
Ležala sam u fotelji i nisam se mogla pomaknuti.
Kad je došlo jutro, nije otišla na posao nego me odvela veterinaru.
Zgodan dečko, ali ja bih da ga nikada više ne vidim. 
Nisam ja odavde mu je rekla da imam temperaturu i da me htjela voditi na pseću hitnu, a on joj je rekao da nema potrebe i da zove njega. Ona mu je rekla da je to bilo u 3 u noći, a on je rekao da nema veze jer da on radi od 0-24 i da bi došo da ga je zvala. Ona ga je pitala: Pa zar ne stanujete u Samoboru?, a on je rekao da se klade da će on prije stići nego ona. Onda je ona rekla da ga ne bi imala srca probuditi u 3 u noći da dođe iz Samobora u ordinaciju, a on jer rekao čudili bi se vi radi čega me sve ljudi zovu u 3 u noći i da je u mjesec dana već 6 puta u noći došao radi hitnosti slučaja. A ona je opet rekla da ga ne bi imala srca zvati...
...i tako su se oni nadmudrivali iznad moje glave dok sam ja nastojala pobjeći sa stola na kojem mi je prvo stavio toplomjer u guzu i zaključio da imam teperaturu - helou, a što smo mu mi rekli još s vrata - pa me prepipao, poslušao pluća, pa mi uštrcao 3-4 injekcije, pa joj rekao ovo i ono za dalje, ali ja nisam slušala nego sam jurnula prema vratima.
Fijuuuu!
Već je zvao 3 puta u 3 dana da pita jesam li dobro.
Pa je frendica od Nisam ja odavde rekla da bi i ona takvog doktora.
Za sebe.
Nek si ga uzme, mislim si ja.
A ja sam pojela te konzerve i milo gledala čisto zato da mi kapne i kuhanog bijelog mesa i srčeka.
I kapnulo je.
Obilno.
I sad mi je dobro.
Pijem te tabletice, ali nemam temperature i ponovo se naganjam po livadi.
Mislim, naganjam druge.
Vaša Bela 
P.S. Za kraj je Nisam ja odavde napravila jedan stripić od mojih fotki. Jako me voli slikati i jako je ponosna što su ove u nekom slijedu. Samo za znanje i ravnanje, ja ne pijem ni CocaColu ni pivo. Levant, tek toliko da me ponovo ne napadneš. Ovo je tek umjetnički izričaj. Hm , recimo.
komentiraj (3) * ispiši * #
13
ponedjeljak
listopad
2008
TIMBUKTU - Predstava koju morate vidjeti !
U subotu navečer pogledala sam predstavu TIMBUKTU o kojoj ste vjerojatno čitali ovih dana. Za one koji ne znaju, ukratko, glavnu ulogu u predstavi ima pas kome je glas posudio Sven Medvešek. Predstavu je režirao Borut Šeparović iz Montažstroja, a predstava se igra vikendom (još samo idući) na sceni Zagrebačkog kazališta lutaka u Travnom. Kazališna predstava nastala je prema romanu Paula Austera (možete ga nabaviti u prijevodu i kod nas).
Dakle predstava je fenomenalna. Ovo ne govorim kao obožavateljica pasa budući da za sve one koji vole pse, ovo je vrlo teška i bolna predstava. Predstava koja udara u pleksus i potrebno je mnogo dobre volje i samokontrole da ne počnete ridati ili vrištati. Predstava je fenomenalna iz razloga što je jedan izuzetno kreativan čovjek, Borut - redatelj ove predstave, iz romana napravio kazališni komad za koji je trebalo puno hrabrosti i puno strpljenja. Fascinira redateljeva sposobnost da napisani tekst „prevede“ u pojedine kazališne slike čija je namjena šamarati vas STVARNOŠĆU i ne dozvoliti vam niti u jednom trenutku da se prepustite sigurnosti umjetničkog odmaka u kojem kao gledatelj/ica možete sigurno i bez ikakvih posljedica promatrati „one druge“, one koji nisu vi, one koji žive nekim drugim životima od vašeg, one druge koji vas se zapravo ne tiču kad ih ne gledate, one koje inače ne vidite i o kojima ne mislite. Borut vam svojom predstavom to ne dozvoljava. Svakoga trena svojim ingenioznim načinom režije, uvlači vas u stvarnost ne dajući vam prostor za bijeg u vlastito samozadovoljstvo što ne pripadate onom svijetu koji se prikazuje na pozornici. On vas uvlači u sadržaj, čini vas dijelom tog sadržaja, a ne njegovim pasivnim promatračem. Ne gledateljem koji će otpljeskati nakon zadnje scene i sretno se povući i zaboraviti što je vidio. (Pljesak na kraju predstave zapravo teško pada i više je mučan).
Borut razbija ILUZIJU kazališta u kojoj vi kao gledatelji sjedite u mraku i promatrate glumce za koje znate da ZAPRAVO ne plaču i ne ljube i ne tuguju i ne pate nego da glume sve to. U ovoj predstavi, baš kad pomislite da nije sve tako strašno jer taj pas, fenomenalni Cap, zapravo nije taj lutalica i mješanac i sam i napušten pas o kojem priča, i pomislite da je zapravo sve u redu i da je to jedna zgodna predstava u kojoj ste vidjeli jednog odlično treniranog psa i divili se vještini njegovog trenera i duhovitosti teksta i glasu Svena koji je nevidljiv sve to prepričao, u tom trenutku Borut vas probudi „šamarom“ i kaže NE, niste tu da to mislite, tu ste da se SUOČITE sa grubom stvarnošću, sa STVARNIM psima koji ŽIVE život o kojem priča Cap, pas koji ga ne živi. I kada se iza žičane ograde pojave ti STVARNI psi, u gledalištu se pojave STVARNI ljudi, likovi beskućnika o kojima predstava govori i najednom više nema kazališne iluzije, već samo postoji STVARNOST, zajednička, onakva kakvu i dijelimo svakodnevno. Jedina razlika je što u svakodnevnoj stvarnosti možemo izabrati da NE VIDIMO te stvarne napuštene, zlostavljane, zanemarene pse i te stvarne napuštene, nesretne, osamljene beskućnike, dok u ovoj „predstavi“ to ne možemo izbjeći.Ona nas natjera da vidimo ono pred čime svakodnevno zatvaramo oči. Ona nas natjera da se suočimo s onom stvarnošću koju smo odabrali ne prepoznavati. I tako predstava postaje ne kazališni komad, ne umjetnički izričaj, NE GLUMA, već obrnuto, mi gledatelji prestajemo glumiti i postajemo dio stvarnosti.
Ova je predstava doživljaj u svakom pogledu. Stvarnost pretočena u umjetnost i umjetnost stvaranja stvarnosti. Prava umjetnost, djelo pravog umjetnika čija je kreativnost za mene pravo otkriće. Svaka čast i glumcu Svenu čiji je glas iz tame u potpunosti dočarao svaku nijansu teksta, a čija pojava na kraju predstave stavlja onu točku na i. U jednom je članku, povodom predstave izjavio: „Život sa psom kvalitetniji nego život bez njega“ te da „Otkako mi je uginuo pas, pala mi je kvaliteta života. Pas mi je bio prvi član obitelji. Imao sam ga prije djece i naučio me što znači odgajati nekoga. One je odgajao mene, ja njega. Naučio me strpljivosti“ i time zaslužio moje poštovanje i kao čovjek, a ne samo kao glumac.
Nadam se da ćete naći vremena i pogledati, još samo idući vikend, ovu predstavu - a ako vas ona i malo dirne otići ćete kući s jednim od siročića iz skloništa Dumovec koji, nesvjesni kazališta, i na kazališnim daskama, žive svoj stvarni život - napuštenih, odbačenih, prezrenih.
Javite se mailom Montažstroju, želite li udomiti bilo kojeg od ovih prekrasnih pasa, ili šaljite informaciju dalje, na što više adresa. Pogledajte više na stranicama Montažstroja
JEDINA PREDSTAVA KOJA TI VRAĆA NOVAC AKO UDOMIŠ GLUMCA
P.S. Ne odnosi se na Svena 
komentiraj (3) * ispiši * #
07
utorak
listopad
2008
...stvari o kojima nisam htjela pisati
Srčana stanica u jednoj zagrebačkoj ambulanti...predajem na šalteru uputnicu...dao mi doktor opće prakse, (administrator bi bio bolji naziv za tog ispunjivača raznih obrazaca), jer misli da mi lijevi zglob otiče zbog srca...možda...vrijeme provedeno na pretragama, vrijeme je koje nisam na poslu, zato...na šalteru mlađahno stvorenje odmjeri me od glave do pete, a u očima sumnja...prerano je da reagiram..."tko vas je poslao", ona će ljutito, ja mirno: "moj doktor"..."tko vam je doktor"..."doktor taj i taj iz tog i tog naselja" (iako njegovo ime piše na žigu na uputnici, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da mala zna čitati)....dalje me gleda sumnjičavo i doslovno odmjerava...nešto poput šalterskih službenika/ca na pregledu putovnica..."jeste se naručili?" pita i dalje oštro, podsjeća me na chiuauha peseka koji važno zapišava teren oko šaltera..."nisam, tek sam došla s uputnicom" odgovaram jer volim izricati očite, logične i nadasve obične činjenice...ponovo me odmjerava, uzima tekicu, lista popunjene listove i na kraju uzima mali papirić na koji ispisuje datum 31.10. i kaže: "termin kod kardiologa vam je 31.10., a sada ćemo vam napraviti EKG" i pošalje me u čekaonicu.
Čekaonica uredna, nema puno ljudi, okolo puno vrata u ordinacije, na zidu TV i "Dobro jutro, Hrvatska". Sjedam i čekam. Šefica me zove iako sam joj jučer rekla da me nema i da sam kod doktora. Šaljem joj poruku da me nema i da sam kod doktora. Vrlo brzo zovu me na EKG, a onda ponovo čekanje na nalaz. E sada čekam. I čekam. I čekam. Prozivaju sva moguća prezimena. Mojega nema. U jednom trenu kroz glavu mi prođe misao: "koliko bih čekala prije nego bih rekla, ljudi, ja čekam ovdje već 2, 5, 8 sati, dan, tjedan, a vi još niste prozvali moje prezime". Pomislim da sam zaboravljena. Gledam face koje dobijaju nalaze, a koje su došle daleko iza mene. Što ako su me stvarno zaboravili. Počinjem sumnjati da sam uopće napravila EKG. Možda sam zaspala pa to odsanjala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznih ordinacija, mene ne prozivaju. I pomislim, kako bismo se sporazumijevali da nemamo imena. I prezimena. Nešto tako bezvezno i normalno odjednom dobija veliku važnost. Da nemamo imena ne bismo mogli ići k doktoru. Jer kako bi nas prozvali? Dobili bismo broj? A da nema brojeva? E, sada stvarno brijem ....Dosta.
Pada mi ovih dana svašta na pamet. Nevezano. Bez veze. U što se zaljubljujemo? Recimo kak je čudno da imamo neki svoj zamišljeni tip žene/muškarca (ovisi) i onda recimo se desi neka gesta, neki stisak ruke, neki pogled, smješak, riječ i osjetimo toplinu prema osobi koja ni izdaleka nije naš "tip". I onda smo zbunjeni, i pitamo se o čemu se tu radi i kako može gesta, stisak ruke, pogled, smješak, riječ odjednom stvoriti u našem mozgu lančanu reakciju koja onda dovede do toga da neprekidno mislimo na tu osobu SAMO ZBOG te geste, stiska, pogleda, smješka i riječi. I onda ta osoba zapravo, bez obzira kakva inače bila, bez obzira što o njoj ništa ne znamo, postane nam VAŽNA zbog tog djelića kojom nas je dirnula u ono pravo mjesto. Čudno je to. Ali endorfini u mozgu počnu raditi i ti se nadaš da neće prestati. Hm....
...pa onda recimo pogledam otvaranje novog glazbenog show-a, Operaciju Trijumf na kojem nastupi hrvatski bend za koji još nikada nigdje nisam čula ništa drugo do li pohvala "sve oduševio nenadmašni Let 3". Dečki su napravili konstrukciju spolnog organa iz kojeg je izletio golub i pjevali o riječkim pi.....ama... I svi su zapravo sretni što takav bend postoji, što im mašu pred nosom megalomanskim spolnim organima ili im pokazuju gole guzice. I pitam se zašto se onda oni pitaju kako to da nam se događaju stvari koje nam se događaju? Vrijednosti ne postoje, nema ih, sve je dozvoljeno i sve je hvaljeno, sve je dobro i sve, ma kako glupo bilo, je proglašeno kreativnim. I zato više nema kriterija niti za vrijedno, niti za dobro, niti za kreativno. Anything goes...
komentiraj (2) * ispiši * #
