TIMBUKTU - Predstava koju morate vidjeti !

U subotu navečer pogledala sam predstavu TIMBUKTU o kojoj ste vjerojatno čitali ovih dana. Za one koji ne znaju, ukratko, glavnu ulogu u predstavi ima pas kome je glas posudio Sven Medvešek. Predstavu je režirao Borut Šeparović iz Montažstroja, a predstava se igra vikendom (još samo idući) na sceni Zagrebačkog kazališta lutaka u Travnom. Kazališna predstava nastala je prema romanu Paula Austera (možete ga nabaviti u prijevodu i kod nas).

Dakle predstava je fenomenalna. Ovo ne govorim kao obožavateljica pasa budući da za sve one koji vole pse, ovo je vrlo teška i bolna predstava. Predstava koja udara u pleksus i potrebno je mnogo dobre volje i samokontrole da ne počnete ridati ili vrištati. Predstava je fenomenalna iz razloga što je jedan izuzetno kreativan čovjek, Borut - redatelj ove predstave, iz romana napravio kazališni komad za koji je trebalo puno hrabrosti i puno strpljenja. Fascinira redateljeva sposobnost da napisani tekst „prevede“ u pojedine kazališne slike čija je namjena šamarati vas STVARNOŠĆU i ne dozvoliti vam niti u jednom trenutku da se prepustite sigurnosti umjetničkog odmaka u kojem kao gledatelj/ica možete sigurno i bez ikakvih posljedica promatrati „one druge“, one koji nisu vi, one koji žive nekim drugim životima od vašeg, one druge koji vas se zapravo ne tiču kad ih ne gledate, one koje inače ne vidite i o kojima ne mislite. Borut vam svojom predstavom to ne dozvoljava. Svakoga trena svojim ingenioznim načinom režije, uvlači vas u stvarnost ne dajući vam prostor za bijeg u vlastito samozadovoljstvo što ne pripadate onom svijetu koji se prikazuje na pozornici. On vas uvlači u sadržaj, čini vas dijelom tog sadržaja, a ne njegovim pasivnim promatračem. Ne gledateljem koji će otpljeskati nakon zadnje scene i sretno se povući i zaboraviti što je vidio. (Pljesak na kraju predstave zapravo teško pada i više je mučan).


Borut razbija ILUZIJU kazališta u kojoj vi kao gledatelji sjedite u mraku i promatrate glumce za koje znate da ZAPRAVO ne plaču i ne ljube i ne tuguju i ne pate nego da glume sve to. U ovoj predstavi, baš kad pomislite da nije sve tako strašno jer taj pas, fenomenalni Cap, zapravo nije taj lutalica i mješanac i sam i napušten pas o kojem priča, i pomislite da je zapravo sve u redu i da je to jedna zgodna predstava u kojoj ste vidjeli jednog odlično treniranog psa i divili se vještini njegovog trenera i duhovitosti teksta i glasu Svena koji je nevidljiv sve to prepričao, u tom trenutku Borut vas probudi „šamarom“ i kaže NE, niste tu da to mislite, tu ste da se SUOČITE sa grubom stvarnošću, sa STVARNIM psima koji ŽIVE život o kojem priča Cap, pas koji ga ne živi. I kada se iza žičane ograde pojave ti STVARNI psi, u gledalištu se pojave STVARNI ljudi, likovi beskućnika o kojima predstava govori i najednom više nema kazališne iluzije, već samo postoji STVARNOST, zajednička, onakva kakvu i dijelimo svakodnevno. Jedina razlika je što u svakodnevnoj stvarnosti možemo izabrati da NE VIDIMO te stvarne napuštene, zlostavljane, zanemarene pse i te stvarne napuštene, nesretne, osamljene beskućnike, dok u ovoj „predstavi“ to ne možemo izbjeći.Ona nas natjera da vidimo ono pred čime svakodnevno zatvaramo oči. Ona nas natjera da se suočimo s onom stvarnošću koju smo odabrali ne prepoznavati. I tako predstava postaje ne kazališni komad, ne umjetnički izričaj, NE GLUMA, već obrnuto, mi gledatelji prestajemo glumiti i postajemo dio stvarnosti.

Ova je predstava doživljaj u svakom pogledu. Stvarnost pretočena u umjetnost i umjetnost stvaranja stvarnosti. Prava umjetnost, djelo pravog umjetnika čija je kreativnost za mene pravo otkriće. Svaka čast i glumcu Svenu čiji je glas iz tame u potpunosti dočarao svaku nijansu teksta, a čija pojava na kraju predstave stavlja onu točku na i. U jednom je članku, povodom predstave izjavio: „Život sa psom kvalitetniji nego život bez njega“ te da „Otkako mi je uginuo pas, pala mi je kvaliteta života. Pas mi je bio prvi član obitelji. Imao sam ga prije djece i naučio me što znači odgajati nekoga. One je odgajao mene, ja njega. Naučio me strpljivosti“ i time zaslužio moje poštovanje i kao čovjek, a ne samo kao glumac.

Nadam se da ćete naći vremena i pogledati, još samo idući vikend, ovu predstavu - a ako vas ona i malo dirne otići ćete kući s jednim od siročića iz skloništa Dumovec koji, nesvjesni kazališta, i na kazališnim daskama, žive svoj stvarni život - napuštenih, odbačenih, prezrenih.



Javite se mailom Montažstroju, želite li udomiti bilo kojeg od ovih prekrasnih pasa, ili šaljite informaciju dalje, na što više adresa. Pogledajte više na stranicama Montažstroja

JEDINA PREDSTAVA KOJA TI VRAĆA NOVAC AKO UDOMIŠ GLUMCA
P.S. Ne odnosi se na Svena