30
četvrtak
travanj
2009
Prepametni stručnjaci i laici (lajke?) kao ja
Čitam jučer: - Kada žene vide djevojku koja je prema našim mjerilima odjevena neprikladno tada će je osuditi. No većina žena koje će to učiniti zapravo bi htjela izgledati izazovno i imati skrupula za odjenuti takvo što - smatra psihijatar.
Kako ovaj psihijatar pametan! Pitam se jel se puno trudio da se toliko opameti?
Meni se nekako čini da većina nikad ne zna što bi htjela. A on zna što bi htjela većina žena. Onako stručno.
I kako da sad ja nestručna žena išta kažem protiv onog što kaže stručan muškarac?
Doduše on govori o većini žena. A vrapci već znaju da ja nisam kvalificirana za većinu.
Onda se ovo valjda na mene ne odnosi.
Jer se o manjini žena još nije izjasnio. Pa ja mogu pričat što ja hoću.
Meni je recimo neprikladno odjevena žena kojoj se, dok sjedi, vidi početak guze.
I vide joj se i gaće. Čak i kad stoji.
Jer nosi hlače čiji tur završava negdje oko koljena.
I vidi joj se goli pupak. I još ponešto od kože i mesa.
Po meni, da bi se tako odjenula ne smije imati nikakvih skrupula.
Jer bi joj smetale, dok se razodijeva odijevajući se.
Meni je neprikladno odijeven i muškarac koji odgovara gornjem opisu.
Ja ne diskriminiram po spolu 
Donedavno su građevinski radnici na bauštelama bili ismijavani jer su bili poznati po tome da im se guze vide kad čučnu. A na poslu moraju puno čučati.
S podsmijehom su se okretale glave od njihovih golih trbuha ispod potkošulje.
Pa se to smatralo primitivnim, neukusnim, tipičnim za bauštelce.
Danas, kad se tako namjerno oblače žene, to se zove moda.
Za koju ne smiješ reći da ti se ne sviđa.
Jer ženske razreze guza i gole trbuhe svi želimo gledati. Svugdje.
Ako ne želimo, znači da nas je pregazilo vrijeme. Ili smo zavidne. Jalne.
Pa ti onda neki psihijatar kaže da kritiziraš samo zato što bi u dubini duše zapravo i ti htjela biti obučena izazovno kao bauštelac, al se ne usudiš. 
Stvarno je prepametan za mene. 
Ja volim SF. Ali ne bih se voljela probuditi recimo za 500 godina.
Što ću tamo-tada, kad se ni ovdje-sada ne snalazim. 
Recimo nekada je bilo pristojno pozdraviti, reći hvala i molim, izvinite.
Danas je bonton predmet sprdnje.
Svima je normalno što ih klinci bilo kojeg uzrasta šalju u PM.
Ili nešto gore.
A oni koji bi htjeli, klincima ne mogu ništa. Ne smiju ništa.
I još im se moraju ispričati što su im se našli na putu. Što su ih pogledali.
Što dišu isti zrak s njima umjesto da jednostavno nestanu. Fosili.
Nekad su na silu šišali ljude zbog bolesti ili slanja u logore.
I time im uništili ljudsko dostojanstvo i ponos.
Danas je pitanje samopoštovanja imati obrijanu glavu.
Nekad su oko štange plesale striptizete da zarade lovu.
Danas žene svih obrazovnih razina 6 mjeseci čekaju na upis na tečajeve gdje se uči širiti noge i visiti naglavačke.
Ne srame se toga ni saborske zastupnice. Jer im to pomaže da se osjećaju sexy. A za jednu saborsku zastupnicu je važno da se osjeća sexy. Bolje misli. Što se vidi i po našim zakonima.
Nekad su trbušne plesačice zabavljale haremske mužjake.
Danas bake, mame, kćeri i unuke zajedno uvijaju kukovima tvrdeći da im je samo to trebalo da pronađu sebe. Mora da su poprilično izgubljene.
Nekada su milijunima žena trgane kosti stopala da bi im noge stale u papučice od 6 cm.
Pa cijeloga života nisu mogle hodati.
Danas žene, bez prisile, hodaju na štiklama koje im uništavaju kičmu i mozak.
Prave sitnice.
Nekada je poderana odjeća bila znak siromaštva i gladi.
Danas se prodaje za skupe novce.
Jer rupa se od rupe razlikuje. Ovisno jeste li i koliko za nju platili.
Rupa u glavi je besplatna.
Sve vrijednosti pretvorene su u svoju suprotnost.
To se zove napredak !
Preporučujem knjigu „Svijet bez nas“.
Pogodite zašto.
I odmorite se za produženi vikend. A ja odoh raditi.
Jer ja uvijek obrnuto od većine 
komentiraj (25) * ispiši * #
27
ponedjeljak
travanj
2009
Mikro-makro-kozmosi
Konačno u ovoj zemlji znamo da imamo studente.
Koji nešto misle. A onda djeluju.
A ne obratno.
I koji su uporni.
Za sada.
I koji znaju što hoće. I što neće. I ne daju nikome da im pobrka te dvije hrpice.
Za sada.
Zato kažem bravo studoši.
Za sada.
Na FF-u sam davne godine diplomirala.
Pa ga se s nostalgijom sjećam. Kao i sebe tih dana.
Kad se besplatno studiralo. A da nismo tražili. Dalo nam se samo.
Iako to ne smijemo reći. Jer bi ispalo da je nekada bilo bolje.
A svi pričaju da nije.
Jer je domoljubno lagati o vlastitoj prošlosti.
Klimati glavama kad nam govore da za zdravstvo nema novaca.
Da za školstvo nema novaca.
Da za vrtiće nema novaca.
Da za izgradnju stanova nema novaca.
Da za umirovljenike nema novaca.
Da za otvaranje novih radnih mjesta nema novaca.
Tko voli ovu zemlju, vjeruje da nema novaca za ono što im treba.
Pa to ponavlja drugima. Da ne bi bilo nevjernika. Koji se pozivaju na činjenice.
Kao, na primjer da će Hrvatska samo ove godine platiti NATO-u članarinu od 3,3 MILIJUNA EURA. I tako svake naredne godine.
U kojima će nam isto govoriti da nema novaca za zdravstvo, obrazovanje, vrtiće, kulturu, invalidska kolica, samohrane roditelje...
Ili činjenica da ćemo, zbog pripadnosti u elitnom vojnom društvu koje diljem svijeta oružjem širi mir, za modernizaciju Oružanih snaga do 2015. dati osam MILIJARDI KUNA.
I dalje vjerovati da nema novaca za stanove, mirovine, otvaranje radnih mjesta.
Sigurno ste do sada prestali čitati.
Jer volite svoju zemlju.
A meni jednostavno smetaju drvo-obrazovanje, drvo-zdravstvo, drvo-vrtići/škole, drvo-stanovi, drvo-hrana, drvo- posao. Pa od tolikog drveća ne vidim šumu. Ilivam, širu sliku.
U kojoj je najvažnija vijest da je nečija majka odvela djevojku svoga sina na Mišin koncert.
Pa poslije ta djevojka kaže da ima kućni video, ali da taj dečko to ne zna.
Ali je zato to rekla milijunima čitatelja.
Koji su joj srcu bliži pa s njima dijeli tajne.
Tako je u makrokozmosu naše svakodnevice.
A u mom mikrokozmosu?
Opekotina od vrućeg ulja na ruci. Velika ko veliki orah.
A oblik srca.
Pa ti reci !
komentiraj (21) * ispiši * #
23
četvrtak
travanj
2009
Božanska bića usprkos čovjeku
Nisam mogla izdržati da s vama ne podijelim ovu prekrasnu priču ako ju niste već dobili mailom. Uvijek me podsjeti na onu da će lav leći s lanetom, što bi trebala biti kao neka alegorija koja oslikava budući raj. Međutim taj raj je tu na zemlji, ali ljudi u njega ne mogu ući. I nisu ni zaslužili.
2003. policija u Warwickshireu u Engleskoj, otvorila je šupu u kojoj je pronašla napuštenog i zaključanog psa. ženku hrta, koja je cvilila. Bila je prljava i izgladnjela i očito zlostavljana. Policija ju je odvela u obližnje sklonište za napuštene životinje gdje su joj vlasnik i osoblje skloništa nastojali povratiti zdravlje i zadobiti njezino povjerenje. Nazvali su ju Jasmine. Trebalo je nekoliko tjedana, no napokon je cilj postignut. Počeli su joj tražiti udomitelje.
Ali Jasmin je imala druge planove. Nitko se ne sjeća kako je to počelo, ali Jasmin je počela dočekivati sve pridošlice u sklonište neovisno o tome je li se radilo o štenadi, lisici, zecu, jazavcu, zamorcu ili bilo kojoj drugoj izgubljenoj ili ranjenoj životinji. Jasmin bi se pojavila u njezinom kavezu ili kutiji kako bi je liznula u znak dobrodošlice.
Jasmine, plašljiva, zlostavljana i od ljudi napuštena beskućnica, postala je surogat majka stanovnika životinjskog skloništa. Trenutno se Jasmin brine o 11 tjedna starom lanetu koji je u polusvjesnom stanju pronađen u polju. Po dolasku u sklonište, Jasmin se stisnula uz njega da bi ga ugrijala, i od tada mu iskazuje punu majčinsku ljubav. Vlasnik skloništa kaže da su nerazdvojni. Lane se provlači ispod njezinog trbuha, šeću zajedno po skloništu i ljube se.
OVO POGOTOVO MORATE POGLEDATI !!!
komentiraj (12) * ispiši * #
20
ponedjeljak
travanj
2009
Vikend vijesti
Preko vikenda sam otvorila doma bolnicu.
Prvo je u kućnoj bolnici završila mama.
Uhvatilo ju nešto u križima, isprobavala sve lijekove, nijedan ne pomaže,
pa se vuče po stanu ko magla, ne može ustati, ne može sjesti, ne može leći.
Sve što ona inače radi po kući, a to je sve, prebačeno je na moja nejaka pleća.
Što je dalje produbilo moj osjećaj krajnjeg neprijateljstva prema
kućanskim poslovima. Koje sad još i moram obavljati. Sama.
Onda u petak ujutro Bela odlučila da se pridruži bolovanju.
Počela povraćati i dobila proljev. Nije jela tri dana.
Da skratim, petak, subotu i nedjelju vodila sam ju na injekcije.
Ona dobila 10 injekcija, ja ostala lakša za 700 kuna.
Sad je dobro i jede najskuplje konzerve koje postoje južno od Venere.
A ja sam kronično neispavana.
Tako je to kad imaš doma bolnicu. A ti jedina doktorica, sestra, čistačica,
kuharica, maserka, njegovateljica, maziteljica, davačica lijekova, šetačica.
Al, ne žalim se. Zahvalna sam što barem ja mogu.
I što je stari još na nogama.
Onda mi majstor donio specifikaciju i ponudu za adaptaciju stana koju planiram ovo ljeto.
Ja sretna što imam majstora koji će mi sve to napraviti.
No, gledam njegovu specifikaciju pa se pitam zašto roditelji djecu tjeraju da završe fakultete?
Moj majstor će za najviše 10 dana rada zaraditi moju mjesečnu plaću.
Moja frizerka za svoj jednosatni rad uzme ono za što sam ja radila cijeli dan.
Moj vodoinstalater za 10 minuta uzme ono što za što sam ja radila cijeli dan.
Meni za instrukcije kažu da je previše 50,00 kn za sat vremena.
Što je čak 4 puta manje nego što uzme moja frizerka za svoj sat.
I tri puta manje nego što uzme vodoinstalater za 10 minuta.
A ja sam kao završila fakultet.
Da bi mi bilo bolje.
Zato, da imam djecu savjetovala bih im da završe neki zanat. Bilo koji.
Ako već ne misle biti političari.
Ili dileri.
Danas ujutro kad sam šetala Belu, naišle smo na ženu koja je pred školom čekala da se otvore vrata. Jest da je uranila dva sata, no nije na meni da ju educiram.
Bela je duša koja svakom prilazi nastojeći iskamčiti malo maženja.
Nikada ne napada, nikada ne skače.
Ali priđe da se pozdravi.
Tako je veselo prišla i ovoj ženi koja je odskočila kao da se opekla.
Istovremeno je odskočila i Bela i odmah ju zaobišla.
Pogledala sam ženino lice i oči. I sve mi je bilo jasno.
Nije pripadala onima koji se boje psa.
Već onima koji ih mrze.
A takve ljude žalim iz dubine svoje duše.
Jer su oni svoju izgubili. Pa su prazni.
I ništa ih ne može napuniti.
Ljubavlju.
I na kraju moram vas obavijestiti da sam se uključila na Facebook. Pa imam profil.
Pa još nemam pojma što bih s njim.
I dok svladavam sve opcije što tamo postoje, rješavam testove.
Recimo koji sam pas po karakteru. Pa ispalo terijer.
Pa kviz koji sam klasični roman, pa rezultat : "The Secret Garden" by F.H. Burnett i kaže:
„You are innocent, warm and friendly. If only we could all be friends and have fun in a nice garden it would all be alright.“
Što je zapravo istina. Pojednostavljeno rečeno, ali istinito.
Pa "Što si po Egipatskom horoskopu?". Ispalo da sam THOT.
Ponekad imaš teškoća u iskazivanju svojih osjećaja, naročito ljubavnih. S jedne strane imaš potrebu za nekim tko je uvijek tu kada se osjetiš tužnim ili neraspoloženim, a s druge strane imaš stalnu potrebu za bijegom - voliš avanture i nova poznanstva. Najviše bi ti odgovarala osoba koja je uvijek na jednom mjestu i kojoj ti uvijek možeš doći kada osjetiš potrebu za spokojem i ljubavlju. Tvoji potencijali u ljubavi najviše ovise o tvom raspoloženju. Možeš biti lijen, ali i velikodušan. Zbog svoje ćudljivosti i česte promjene raspoloženja, često predstavljaš tajnu za druge ljude. Za tebe je ljubav sinonim života i zbog toga ti je svaka veza veličanstvena. Rado preuzimaš inicijativu i lako se prepuštaš iznenadnim, uzbudljivim ljubavnim doživljajima, a na otvoreno pokazivanje osjećaja uzvraćaš istom mjerom. Najviše ti odgovaraju duge veze u kojima postaješ prije svega prijatelj s partnerom. Tvoja boja je ljubičasta, a oružje - duhovitost..
Hehehe. Boja mi nije ljubičasta, nego crvena.
Ne pogode niti oni uvijek sve.
Eto to je tako na kraju za vas koji niste na Facebooku pa da znate što tamo radim.
Uglavnom ne mnogo.
I ne brinite.
Ne bih ja mijenjala blog za facebook.
Ali znatiželju moram zadovoljiti.
Iako nisam maca.
komentiraj (23) * ispiši * #
15
srijeda
travanj
2009
Muhci i paukice
Ajmo malo o preljubnicima. I cama.
Jer tu većina vas brka pojmove. Pa iste aktivnosti zovete različitim imenima.
Pa preljubnice nazivate kurvama.
Preljubnike žalite. Ili im zavidite. Glavno je da im sve opraštate.
Jer, na kraju krajeva, za sve što su učinili, krive su one koje su ih na preljub navukle.
Žderačice muškaraca, razaračice brakova, otimačice tuđeg, razvratnice razvratne.
Napasnice koje nemaju SVOG muškarca (piš-piš po mom teritoriju), pa dodijavaju TUĐEM (piš-piš po tuđem teritoriju).
Začaraju ih, omađijaju, napadnu gdje su najjadniji.
Sve dok ne izgube kontrolu.
Koju inače, naravno, uvijek imaju.
Evo friškog primjera. Sve novine trenutno vrve od najvažnije vijesti za ovaj narod,
a to je da se jedna žena razvodi zbog druge žene.
Meni to jasno. Al vi zastali u čudu. Pa mislite ono što nije.
A nije da njih dvije žele živjeti skupa. Nije to.
Nego, muža ove prve koja se razvodi, otela ova druga.
Posve nemoralna žena.
(I sve ono što sam gore navela. Vi se slobodno nabacite još kojim kamenom.)
Koju se povlači već mjesecima po novinama.
Čije telefonske razgovore prisluškuju slučajni prolaznici pa dojavljuju novinama.
Gdje je razgovarala i koliko dugo, kojim tonom glasa i je li se pritom smješkala.
Jes da je ta druga žena slobodna, da nije u vezi,
da ima pravo voljeti koga hoće, seksati se s kim hoće.
Jes da je mogla birati.
Jes da je ona odabrala tipa koji ima ženu.
Jes, da se o ukusima ne raspravlja.
Ali, razvratnica prema toj ženi nema obaveza. Jer ju ne poznaje.
I nije s njom u braku. I nema s njom djecu.
On ima. Obaveze. Koje je sam stvorio.
Svojevoljno.
Međutim, on nema svoju volju. Kao niti jedan muškarac u takvoj situaciji.
Jer je muha. Muhac. Uhvaćen u mrežu žene-pauka. Paukice.
Jer svi znaju da se žene zapravo dijele na dvije vrste:
one koje su nekog muhca već uhvatile u svoju mrežu pa ga smatraju svojim plijenom,
i one čija je mreža još uvijek prazna pa hvataju sve po redu.
A ponekad, pod okriljem mraka, ulaze u mreže drugih žena paukica i otimaju im muhce.
A muhci ko muhci. Kako ga koja uhvati, on se prepusti njezinoj volji.
Jer barem netko mora znati što hoće.
Svi vi znate koga u ovakvim pričama treba optuživati. Po pravdi boga i ljudi.
Žena koja se razvodi bit će heroina.
Muž od kojeg se razvodi, preljubnik, bit će simpatični naivac kojem će bog oprostiti jer ne zna što čini.
Žena paukica zauvijek će nositi skrletno slovo. I uvijek će biti sve njezina krivica.
Ni o jednoj ni o drugoj ženi ne znamo ništa.
Ali svakoj od njih smo presudili. Etiketom.
Blago pravednicima. Koji lijepe.
Eto. Ako ste se mrštili čitajući ovaj post, riskirali ste bore.
Al ne brinite. Otkriveno je nešto senzacionalno.
„Slinom puža protiv bora“.
Eto, poliže vas puž, i opet imate lice dvadesetogodišnjakinje.
Pa tko se ne bi tome veselio.
Jer cijeli je ovaj predivni svijet stvoren isključivo zato da služi našoj taštini
i našem probavnom traktu.
Ko što reče jedan natjecatelj jednog rieliti šoa: „Svrha ovaca je da završe na ražnju“.
Šteta što njemu nitko nije objasnio njegovu svrhu.
Kad bi takva uopće postojala.
komentiraj (12) * ispiši * #
09
četvrtak
travanj
2009
Važne, manje važne i nevažne vijesti
Razmazila sam vas. Pa dobivam kritike. Jer ne pišem dva posta dnevno.
I što sad mogu nego ostavit sav posao i sjest i pisat.
Otiđite po kavu, sok i sendviče prije.
Nemoj da se netko diže dok čita. Prekida samog sebe usred teksta.
I zaključajte sobu da vam šef/ica ne uđe.
Jer treba ovo čitati koncentrirano. Polako ako treba..
Nemoj da poslije propitkujem, a vi pojma nemate.
Jer ste preskakali redove.
I bilješke vodit. Pametne.
Dakle ovako. Prvo važne, a onda manje važne i nevažne teme.
TEMA 1: „Marko Grubinić (Modni mačak) diplomirao pravo“
Vijest koja vam da zamisliti se nad našim obrazovnim sustavom.
Visokim.
I nad pravnicima. Svima.
Ako već niste imali priliku, ili razloga, to do sada učiniti.
TEMA 2: „Tina Katanić kvarcanjem kamuflira celulit na guzi.“
TEMA 2A: „Antonija šola priznala da tretira celulit.“
Važnost ovih vijesti je višestruka:
a) celulit ne diskriminira nikoga;
b) dobro je što djevojke same priznaju, a ne da istraživački novinari to moraju istraživati;
c) djevojke nikad za Sizifa čule nisu pa misle da se celulita mogu riješiti (kamufliranjem i tretiranjem bruhaha).
…slobodno dodajte abecedu do kraja…
TEMA 3: „CD koji će potaknuti mnoge da lakše dođu do Boga.“
Na snimci pjeva i Sudac. Koji se voli oblačiti u duge bijele haljine.
I pokazivati krvave ruke i čelo. Što naš narod do kraja raspameti.
I kud će takvi nego k bogu. Pa ih Sudac pjesmom vodi.
Jer tko pjeva, zlo ne misli.
A tko ne misli, bliže je bogu.
Zato vam Sudac iz te blizine pjeva.
Da vas potakne da krenete na put. Približavanja.
Bez toga ste jako daleko od cilja.
Jer nemate sluha !
TEMA 4: Da sluh s pjevanjem nema veze iz subote u subotu dokazuje
Katja Kušec - miljenica publike, a u slobodno vrijeme voditeljica i urednica Dnevnika.
Mi smo narod kakvog svijet nema.
Kad naš narod vidi da netko nema pojma, ali je zato ponosan na svoje ne-imanje,
narodu se odmah svidi. Jako. Pa narod glasa.
I s guštom gleda kako ispadaju oni koji su bolji. Koji znaju.
Zato što dalo narodu da odlučuju o tome.
Zato kod nas uvijek ima nade da slavljeni budu oni koji su
najgluplji, s najmanje sluha, s najmanje talenta, s najmanje znanja.
S najmanje svega.
Jer ovaj narod voli male.
Kao što je i sam.
A da ne bismo ostali mali, rješenje je našao jedan od bivših
ministara:
TEMA 5: Dubravko Vidović predlaže uvoz ljudi koji bi ovdje došli raditi i rađati
male Hrvate i Hrvatice jer će istih, zabrinut je on, za 20 godina biti pola milijuna manje.
A to je strašno. Jer će biti puno manje ljudi na burzi za zapošljavanje.
I onih koji kopaju po kontejnerima za smeće da se prehrane.
I onih koji pjevaju Thompsonove pjesme.
I bit će manje onih kojima će se smanjivati plaće.
I neće se imati kome prodavati karte za koncerte.
Stadioni će opustjeti. Nogometašima nogice zakržljati.
Sponzoruše ostati bez skupih parfema.
I neće tko imati gledati rijeliti šoove.
Zato odmah treba početi s tom trgovinom ljudima spasiteljima.
I rađanjem. Obaveznim. Nešto kao dužnost prema domovini.
Čak i ako si stranac. Da nas ima što više.
I da nam nikada ne bude bolje nego nam je sada.
A sada nam je baš dobro. Evo što je izjavila potpredsjednica,
pokušavajući objasniti zašto se smanjuju plaće ljudima u javnim službama:
TEMA 6: „Interes nam je da ljudi u javnim službama budu zadovoljni i da rade“.
Rekla to i zadovoljna otišla raditi.
Kako bi pokazala da visina plaća nije povezana sa zadovoljstvom.
Niti s radom.
Da u stvari nema veze ni sa čime.
I da je upravo zato i smanjuju.
TEMA 7: „Šokantno, mladića pretukli na smrt u kafiću“.
Kome je to više šokantno? Svakoga dana se to događa.
Šokantno je kad kažu: ne treba kažnjavati golobrade nasilnike.
Pa to i ne učine. Oni koji su za to zaduženi. Plaćeni. Bez smanjivanja plaća.
Jer im žao djece. One nasilne. Njihovim žrtvama ionako nema spasa.
Jer oni koji su nekog pretukli, nisu zapravo tako mislili. Nasilno.
Jer nemaju čime misliti. A šake uvijek imaju.
I samo izražavaju bunt.
Protiv onih koji ih nemaju namjeru kazniti.
Jer ne znaju kako.
Jer se ne usude.
I jer su upravo oni golobradićima ionako uzor u svemu što rade.
A kako da kazne svoje slike i prilike ?
TEMA 8: Ušli nas u Nato. Narod ni zucnuo nije. Pa mu se objasnilo
da je to povod za vješanje zastava i oduševljenje. Pa mu se to reklo
par dana ranije. Da se priviknu na ideju. Da ju usvoje. Da ju svojom učine.
I dolično reagiraju. Pa oni to poslušali. Svi su sada za.
Jer „ulaskom u NATO Hrvatska se pridružuje savezu koji štiti i pomiče
zajedničke vrijednosti slobode, mira, demokracije, vladavine prava, slobodnog
i socijalnog tržišnog gospodarstva i ljudskih i manjinskih prava“.
Nek kaže netko da to nije razlog za ushićenje.
Jer ove vrijednosti ćemo zajedno s ostalima štititi i promicati,
- a kako drugačije nego - oružjem. Do zuba. Koje ćemo skupo platiti.
Al kako ćeš sačuvati mir, ako nekome ne priprijetiš da bude miran?
Kako ćeš nekog osloboditi ako ne pobiješ one koji ga čine neslobodnim?
Kako ćeš slobodno i socijalno gospodariti tržišno, ako ti bacači plamena
ne oslobode putove?
Kako ćeš zaštititi ljudska prava bez bombi?
The answer my friend is blowing in the wind.
komentiraj (23) * ispiši * #
06
ponedjeljak
travanj
2009
SMISAO - Za neke radost, za neke bauk
Odlučila sam danas biti ozbiljna. Jako. Za neprepoznat ozbiljna.
Tako ozbiljna da ćete se pitati čiji je ovo blog. Mislit ćete da ste zalutali.
A kad tamo to je samo ozbiljan dio mene. Koji nekad ispliva na površinu.
Pa kaže, eto i ja bih nešto rekao. Za promjenu
Cijeli sam vikend potrošila spremajući police s knjigama.
Skidala prašinu, sitnu, najsitniju s pametnih riječi pametnih ljudi.
Jer ja imam samo pametne knjige. Koje su se zaprašile jer mi mijenjalo prozore.
Pa razvalilo pola zida. Koji popadao po mojim knjigama. Pametnim.
Pa rekoh, ajd da vam prenesem koju pametnu.
Da ne mislite da ja pametno prepoznati ne umijem.
Ne znam jeste li u životu naišli na Victora E. Frankla.
Najpoznatija knjiga mu je "Potraga za smislom", a utemeljitelj
je egzistencijalne psihologije i logoterapije (liječenje smislom)
te jedan od onih koji su preživjeli holokaust.
Kao zakleta individualistica koja od trenutka buđenja vlastite svijesti
vjerujem da je jedini smisao našeg života proživjeti NAŠA vlastita
iskustva, koja su jedinstvena i neponovljiva, a ne se nastojati utopiti
u masu, u Franklovim riječima sam našla upravo taj odraz sebe,
izrečen daleko bolje nego što bih ja to umjela. Evo kako je on to rekao:
"Na koncu konca, čovjek ne bi trebao postavljati pitanje koji je smisao
njegovog života, već bi trebao shvatiti da je on taj koji je pitan.
Jednom riječju, život je taj koji pita nas;
i svatko od nas može odgovoriti životu odgovarajući za svoj život;
životu se može odgovoriti samo odgovornošću za vlastiti život."
Eto. I ja mislim da život ne postoji izvan našeg vlastitog djelovanja.
Jer od mnogo ljudi čujem kako čekaju da život počne, da im se život desi,
da život dođe. Kao da je njihov život već negdje formiran, gotov i oni trebaju
u njega ući. Većina čak očekuje da se neće za to morati ni pomaknuti s mjesta
Svakoga dana, odlukama koje donosimo odgovaramo zapravo na pitanje koje je
život postavio nama: koji je smisao našeg postojanja?
I mi smo jedini koji na to pitanje možemo odgovoriti.
Problem je većine što smatra da je netko drugi dužan dati im odgovor.
Štoviše, ponuditi im nekoliko odgovora na tanjuru da biraju.
Ljudi se ponašaju kao da su u trgovini u kojoj se na policama nalaze
različito upakirani "smislovi" koje oni procjenjuju.
Pa kritiziraju: neću ovaj, hoću neki drugi.
Ili, uzet ću ovaj, na probni rok.
Ili, ništa to ne valja idem u drugu trgovinu.
Ili uzet ću par, neka mi se nađe.
A meni je od svega najdraže upravo to što svoj život moramo osmisliti sami.
I što druge treba pustiti da osmišljavaju svoj.
I ne treba o tome puno misliti. Treba djelovati. Treba postojati u svakom trenutku.
Jer život je ipak ono što nam se događa, dok mi razmišljamo o tome kada će život početi.
Zato, smisao, kao i stranice svog života pišemo sami.
Hoće li to biti savršen haiku, roman, kratka priča ili jednodnevni trač
Odlučujemo sami.
"Utapanjem u masi, pojedinac gubi najvrjedniju svoju kvalitetu, odgovornost. Čim počnemo djelovati kao da smo samo dio cjeline, i kao da je samo ta cjelina važna, možemo iskusiti senzaciju odbacivanja tereta odgovornosti. Ova tendencija da se pobjegne od odgovornosti osnovni je motiv svakog kolektivizma. Istinska zajednica je u biti zajednica odgovornih osoba, a masa je zbroj depersonaliziranih jedinki." (Frankl)
"To be human means not only to be different,
but also to be able to become different; that is to change."
One koje zanima saznati više o Franklu čije knjige toplo preporučujem
neka posjete http://www.viktorfranklinstitute.org/
Radi se o čovjeku koji je uspio pronaći smisao svog života u užasima koncentracionog
logora što me, osobno, fascinira. Stoga ono što on govori za mene ima dubinu o kojoj je svakako
vrijedno razmisliti.
komentiraj (17) * ispiši * #
02
četvrtak
travanj
2009
Kup jada
Odlučilo da će meni smanjit plaću. I takvima kao ja. Jer radimo za njih.
Pa onda oni najbolje znaju treba li nas platiti ili ne.
Pa oni rekli da ne treba. Papirusinama koje oni proizvode,
možemo se baviti i za manje para. St. John has spoken!
Jer zna on da državne službenike ionako nitko ne voli.
Da svi mrzite nekog od njih negdje zbog nečeg što su vam napravili.
Zbog gorkih iskustva bliskih susreta.
U kojima vam nisu dali što ste htjeli,
ili su vam dali, ali jako sporo, kad ste i zaboravili da ste ih tražili,
ili ste davno na posljednjem počivalištu, pa vam i ne treba,
ili su vas ignorirali,
ili su bili bezobrazni,
ili se niste razumjeli,
ili ste htjeli da naprave nešto što opće nije njihov posao, a vi tvrdili da je.
Zato znate da ti lezilebovići na državnim jaslama ionak niš ne rade
nego piju kavu i čitaju novine.
I vas zajebavaju ak im naletite.
Il spavaju. Il su na bolovanju. Ili na godišnjem. Il u kafiću. Il pišu blogove. U radno vrijeme.
Pisalo u novinama da je tako pa vi vjerujete. A i čitate blogove <
Očito nikada mene niste sreli. Koja radim za sve njih parazite.
I kaj da ja sad velim?
Moja, već ionako nikakva plaća, sad će biti još manja.
A ja ću i dalje raditi za troje. Najmanje.
Ali smanjenjem naše plaće uštediti će se 1,4 milijarde kuna.
Jupi, kažete vi. Jer kriza će u trenu nestati.
Sam kaj ste se zeznuli. Jer će oni samo preliti iz našeg šupljeg u vaše prazno.
I kupiti sebi koji autek. Jer dok vas vozaju moraju se u nečem voziti.
Solidnom. Neprobojnom na metke. Brzom.
A naći će se par stotina milijuna i za recimo crkvene djelatnike.
Jer netko mora narod obavijati maglom.
Pa se odabralo one za koje se zna da izgaraju na svom poslu.
I uvijek vam daju što tražite, i brzo.
Ne razumijete ih, ali uglavnom nisu bezobrazni.
I obećavaju vam raj. U koji ćete doći ako preživite ovaj život.
A i lijepo im haljine stoje. I krune na glavama. I žezla.
Pa vam ih lijepo vidjeti.
I možete im tvrditi što god hoćete, neće ni okom trepnuti.
Glavno da je škrabica puna.
Njihova.
No mnogima to neće biti važno jer je sveti john dozvolio da za svoje pare kupe
karte za ju-tu. Pa su dokazali da su spremni spavati na zmazanim pločnicima jer
„za to se živi samo jednom“, kako su izjavljivali mnogi krmeljavi obožavatelji.
Važno je znati smisao svog života. Koji se može doživjeti i proživjeti
na nekom koncertu. A bit će ih još:. „10 koncerata koje
morate vidjeti!“ Pa će mase svoj smisao života pomnožiti s 10.
I neće im onda biti važno što nemaju posla, niti šansu da ga nađu.
Tko je još u poslu našao smisao.
Za razliku od koncerta ju-tu. Ili depešmode. Ili beyonce.
Ili thompsona.
A tko pjeva, zlo ne misli!
Zato vam i daju da pjevate.
Dok ne izmognete.
I kriza je rješena 
komentiraj (13) * ispiši * #
