Za one koje zanima...

Prošle godine pisala sam o Beli i mnogi od vas su se uključili u podršku, neki od vas su ponudili udomljavanje. Neću ovdje ponavljati priču o Beli, samo želim dati nove informacije onima koji priču već poznaju. Dakle Bela je živa i zdrava i sretno živi sa svojom psećom obitelji. Slobodna je, nevezana, svojeglava, preslatka. Prosudite sami.
Svakoga dana vozeći se na posao i s posla (javnim prijevozom) u sate kada se obično šeću kućni ljubimci, viđam ih u gradu na minimalističkim zelenim površinama, kako ih njihovi šetači i šetačice vuku na lajnama nervozni da njihovi ljubimci što prije obave što trebaju i da ih odvuku u stanove. Da se razumijemo, i sama sam to činila dok je moje zlato bilo živo jer je i on spadao u te gradske ljubimce koji dijele skučene betonske životne prostore sa svojim ljudima. Stoga sam sretna što Bela i njezina pseća obitelj, mama, tata, dva polubrata i polusestra, žive potpuno slobodni, nesputani, što žive svoj pravi, nepatvoreni pseći život lunjajući po šumama, kopajući rupe, naganjajući krtice i ptice (koje nikad ne ulove, ali nema veze), potpuno zdravi iako bez ikakve veterinarske njege, valjaju se po travi, uskaču u mlake i potoke, lutaju zajedno i štite jedni druge. Mislim da su sretni - ili barem ja tako percipiram pseću sreću. A kad neki ljudi poput nas ili još jednog mladog para u susjednoj vikendici dođemo onda se daju maziti i žive ko pravi mali pričevi i princeze. Svih njih petero (katkad i šestero kad im se pridruži otac obitelji) obožavaju biti s nama, i mi s njima. I svaki puta kada vidim kako jure uz ili niz brijeg za zecom ili vjevericom, kad se natječu koji će nas prije liznuti po licu ili nam ruku staviti u gubicu ili nam dati šapu (iako ih nikada nitko tome nije učio) ili napraviti neku nepodopštinu kao na primjer riješiti svaku prepreku koju uspijemo smisliti jer tobože ne želimo da nam rade ovo ili ono ili hodaju ovuda ili onuda, zapravo svaki puta kada im pogledam u oči vidim sretne pse, vidim pse koji žive onako kako bi psi trebali živjeti, kako bi i ljudi željeli živjeti - slobodno.

Zato vam dajem dvije slikice snimljene prošloga vikenda na našoj vikendici, na jednoj je Bela, na drugoj isto Bela ali sa svojim polubratom koji je jedan od najinteligentnijih, najljepših i najneagresivnijih pasa koje znam. Zovem ga od milja Kraljem lavova jer ima takvo držanje, na trećoj je Bela sa polubratom i polusestrom. Od cijele familije ona je jedina bijela. Nadam se da me svi/e oni/e koji/e imaju kućne ljubimce u stanovima neće krivo shvatiti i misliti da im prigovaram. Svi mi živimo onako kako znamo, umijemo i na kraju krajeva možemo. Ne osuđujem nikoga tko ima pse u stanu jer sam ga i ja imala i znam koliko pas znači za duhovni i duševni razvitak čovjeka. I mislim da su to božanska bića koja su spremna podijeliti s nama ma kakva naša sudbina i uvjeti bili samo da nam svojom bezuvjetnom ljubavlju olakšaju postojanje. Neki ljudi to mogu shvatiti i zato imaju kućne ljubimce, neki su nesposobni shvatiti zašto uopće i oni postoje pa i kućne ljubimce imaju iz posve krivih razloga. Ovaj post je stavljen kao izraz sreće i tuge istovremeno. Sreće što postoje psi koji su slobodni, a tuge jer bih voljela da svi mi upoznamo takvu slobodu.